Politika u znanosti i visokom obrazovanju – 10. Sabor Sindikata

Objavljujemo tekst znanstvene i obrazovne politike koja je uvjetno usvojena na X. Saboru Sindikata. Riječ je o dokumentu koji predstavlja polazišne točke Sindikata u javnom djelovanju u području visokog obrazovanja i znanosti i stoga je od izrazite važnosti za organizaciju. Usvojeni tekst predstavlja predložak tijelima Sindikata za daljnji razvoj i artikuliranje politike Sindikata. Sadržaj dokumenta na Saboru je prezentirao dr. sc. Tvrtko Smital.

X. Sabor Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, srpanj 2022.

POLITIKA U ZNANOSTI I VISOKOM OBRAZOVANJU

Hrvatska je mala i u razmjerima Europske unije relativno siromašna zemlja, čije probleme dodatno pogoršava trend iseljavanja i smanjenja stanovništva. S obzirom na to prioritetnim se nameće očuvanje i razvoj ljudskih potencijala kao temelj ekonomskog i društvenog razvoja. To, međutim, nije moguće bez učinkovitog sustava visokog obrazovanja i znanosti.

U zadnjim godinama došlo je do pozitivnih pomaka u sustavu. Brojna javna sveučilišta obnovila su svoju nastavnu i istraživačku infrastrukturu temeljem financiranja iz europskih strukturnih fondova, a slični projekti su u različitim fazama i na nekim javnim institutima. Trenutno je u aktivnom razvoju i informacijski sustav znanosti Republike Hrvatske nazvan CroRIS. Očuvala se i učvrstila ključna uloga Hrvatske zaklade za znanost (HRZZ) i Agencije za znanost i visoko obrazovanje (AZVO) kao ključnih neovisnih tijela koja na nacionalnoj razini procjenjuju i financiraju istraživanja, odnosno vrednuju i (re)akreditiraju studijske programe. Konačno, Europska komisija je u cilju ublažavanja ekonomskih i društvenih posljedica pandemije kreirala „Mehanizam za oporavak i otpornost“, u okviru kojeg će temeljem „Nacionalnog plana oporavka i otpornosti“ (NPOO) sustavu znanosti i visokog obrazovanja, uz preduvjet izrade novog zakonodavnog okvira, do 2026. god. biti stavljeno na raspolaganje 2,4 milijarde kuna.

Sve ovo znači da je nedovoljno financiranje sustava, kao tradicionalni glavni argument za dugotrajno odgađanje svojevrsne reforme u sustavu, sada velikim dijelom izgubio svoj temelj i u ovom trenutku sustav se nalazi na svojevrsnoj prekretnici. U tijeku su izmjene svih nacionalnih zakona koji ga reguliraju, uključujući i ključni Zakon o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti (dalje u tekstu: nacrt Zakona). Iako okolnosti izgledaju i više nego povoljno za uvođenje potrebnih promjena, trenutni nacrt Zakona ne odgovara adekvatno na većinu problema. Očigledan je manjak političke hrabrosti i volje te isti nudi jedan korak naprijed, dok je sustavu potrebno njih deset.

Stoga, uzimajući u obzir aktualne okolnosti i probleme uočene u posljednje četiri godine, polazeći od svojih prijašnjih dokumenata te s obzirom na trenutno stanje u sustavu, Sindikat znanosti ističe sljedeće ključne probleme:

• Unatoč brojnim unutarnjim slabostima, Vlada i MZO do sada nisu bili u stanju vjerodostojno analizirati i valorizirati sve pozitivne doprinose sustava visokog obrazovanja i znanosti kao temeljnih preduvjeta osmišljavanja i planiranja nužnih promjena. Naime, iako sustav visokog obrazovanja i znanosti i dalje daje nemjerljivo važan doprinos razvoju društva, doprinos bez kojega bi naše zaostajanje u odnosu na druge članice EU-a bilo kudikamo veće, ključni dokumenti koji opravdavaju aktualne smjerove zakonskih promjena nekritički su orijentirani isključivo na slabosti i nedostatke, uglavnom bez stručno vjerodostojne argumentacije. Ostaje nam vjerovati i vidjeti hoće li velika izdvajanja koja su preko inicijative NPOO-a predviđena za unapređenje jedinstvenog informacijskog sustava CRORIS donijeti toliko nužnu promjenu u praćenju i planiranju sustava;
• Slabosti, međutim, nedvojbeno ima. Hrvatski znanstveni i visokoobrazovni sustav ne daje optimalan doprinos razvoju moderne i održive ekonomije, nije generator progresivnih društvenih promjena, a nažalost niti adekvatan orijentir moralnih načela ostalim dijelovima društva;
• Hrvatski znanstveni i visokoobrazovni sustav u kontinuiranoj je upravljačkoj krizi, opterećen ozbiljnim institucionalnim i zakonskim manjkavostima te vrlo često neadekvatnim upravljačkim kapacitetima na svim razinama sustava (od Ministarstva znanosti i obrazovanja do čelnika pojedinih ustanova). Upravljanje ljudskim resursima, kao najvažnijom polugom razvoja, na brojnim je ustanovama netransparentno, uz kompliciran, spor i međunarodno teško usporediv sustav zapošljavanja i napredovanja na radnim mjestima. Mehanizam biranja ljudi na ključne upravljačke funkcije često je jednako tako neučinkovit, što rezultira izborom čelnika koji često nisu dorasli svojim upravljačkim zadaćama;
• Sustav je bio, i nadalje jest, nesklon pokušajima reforme i modernizacije te je orijentiran ponajviše očuvanju postojećeg stanja;
• Pozitivne stvari koje proizlaze iz sustava posljedica su vrijednosti i zalaganja pojedinaca koji uspijevaju unatoč, a ne uz pomoć sustava;
• U sustavu na neadekvatan način jačaju silnice samovolje i neodgovornosti bez adekvatne reakcije osnivača ili same akademske zajednice. Tu se posebno ističe zloupotreba autonomije sveučilišta, kao pokriće za samovolju dijela pripadnika akademske zajednice i njihovo odmicanje od odgovornosti spram građana ili drugih pripadnika akademske zajednice.

 Uzroke gore navedenih problema Sindikat vidi u:

• Nepostojanju jasnih vizija i strategija upravljanja i razvoja sustava – još uvijek očekujemo administraciju (Vladu i Ministarstvo) koja će uistinu, na temelju kvalitetnih podloga i analiza, znati kakav sustav u ovom trenutku ima, što od njega želi dobiti u budućnosti, gdje su problemi i kako će se ciljanim reformskim potezima doći do unaprjeđenja;
• Kontinuiranom političkom zanemarivanju sustava – čini se da i dalje ne postoji iskrena motivacija politike za uređivanjem sustava. Političari ne vjeruju da je novo znanje ključna razvojna poluga i u prosjeku su zadovoljni time da sustav i dalje može generirati odgovarajući broj diploma. Jer, diplome su (jedino) važne, barem formalno;
• Neadekvatnoj razini nacionalnog financiranja i lošoj raspodjeli raspoloživih sredstava – Hrvatska se još uvijek nije ni formalno niti u jednom dokumentu koji bi imao stvarnu legislativnu snagu obvezala na konkretno i mjerljivo povećanje ulaganja u visoko obrazovanje i znanost, na razini i vremenskoj skali koja bi nas srednjoročno dovela na prosjek izdvajanja EU-a. Uslijed nedostatka analitičkih podloga, vizije i sustava redovitog vrednovanja te posljedične veze s financiranjem, sredstva koja ulažemo uglavnom se raspodjeljuju po banalnim „povijesnim“ ili sirovim kvantitativnim kriterijima (brojevi studenata ili nastavnika i sl.);
• Neadekvatnom razumijevanju društvene uloge sustava te temeljnih prava i obveza pojedinaca, onih koji u sustavu rade, a i onih koji njime upravljaju – iako svjesni okolnosti koje smo prethodno ocrtali – brojni članovi akademske zajednice te politički administratori sustava (MZO) u biti nisu svjesni važnosti svoje društvene uloge. Oni koji to jesu nerado se prihvaćaju kandidature za čelne pozicije, sustav izbora im ne ide na ruku, a posljedica je zabrinjavajući trend negativne selekcije za upravljačke pozicije, uz (pre)rijetke iznimke.

 Osnovne i konkretne promjene za koje se Sindikat zalaže jesu:

• Razvoj upravljačkih kompetencija čelnika, ali i kadrovsko osnaživanje resornog ministarstva i ostalih potpornih ustanova u sustavu. Bez toga neće biti moguće adekvatno implementirati cjelovite programske ugovore, niti implementirati druge značajnije promjene u sustavu;
• Jačanje prisutnosti i nadzorne uloge države na sveučilištu;
• Promjena načina upravljanja sveučilištem. Članovi senata ne mogu biti osobe koje su financijski ovisne o rektoru i brinu se isključivo o interesu vlastite ustanove. U senatima moraju sjediti osobe koje će voditi brigu o sveučilištu kao cjelini;
• Promjena načina biranja rektora te uvođenje nadzornog tijela nad radom rektora;
• Uvođenje prava na štrajk za akademska prava i slobode;
• Zaštita autonomije sveučilišta u čijem središtu je očuvanje i unapređenje akademskih prava i sloboda pojedinaca, a ne samovolja ustanove i njezina čelnika;
• Uvođenje cjelovitih programskih ugovora s ciljem afirmiranja financijske autonomije i odgovornosti ustanova, ali i uz jasnu zaštitu cijene rada;
• Definiranje osnovne i dopunske djelatnosti ustanove, uz zakonsku obvezu države da u potpunosti financira osnovnu djelatnost;
• Jasna regulacija upotrebe namjenskih prihoda od školarina te kreiranje sustava financiranja koji neće omogućavati, ali ni tjerati ustanove da neadekvatnu razinu javnog financiranja osnovne djelatnosti popunjavaju podizanjem školarina ili zaradama na tržištu;
• Preciznu regulaciju poslova i načina na koje ustanove mogu ostvarivati i raspodjeljivati vlastite prihode, a kako bi se spriječila nelojalna konkurencija poslovnim subjektima te izbjeglo bavljenje trivijalnim poslovima koji narušavaju ugled ustanova i pojedinaca i idu na štetu obavljanja osnovne djelatnosti;
• Preciznija regulacija stručnog rada u sustavu, reguliranje isplata drugog dohotka i fleksibilnije reguliranje prekovremenog rada;
• Usklađivanje kapaciteta visokih učilišta s upisnim kvotama te usklađivanje upisnih kvota i studijskih programa s dugoročnim potrebama društva;
• Uređivanje sustava visokog obrazovanja u pogledu studijskih programa, kvantitativno i kvalitativno;
• Jasno definiranje misije, razine autonomije i strateških pravaca istraživanja javnih znanstvenih instituta, uz uvođenje vjerodostojnih kriterija vrednovanja znanstvene izvrsnosti;
• Zaštita radnih mjesta asistenata i njihova položaja u sustavu, regulacija radnih mjesta asistenata na projektima. Preciznija regulacija nastavnih radnih mjesta te regulacija trenutno nezakonitih projektnih radnih mjesta koja egzistiraju na nekim ustanovama;
• Osiguravanje pretpostavki za ravnopravni razvoj svih znanstvenih područja, polja i grana. Valja se suprotstaviti zapostavljanju humanističkih i društvenih znanosti;
• Transformaciju sustava vrednovanja i pojedinaca i ustanova u smjeru jačanja kvalitativnih umjesto kvantitativnih indikatora, na tragu aktualnih europskih preporuka;
• Omogućavanje transparentnog izbora kompetentnih osoba u ključna tijela sustava (Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, Hrvatska zaklada za znanost, Agencija za znanost i visoko obrazovanje itd.).

U nastavku teksta opširnije se obrazlažu pozicije Sindikata oko nekih konkretnih pitanja, a od kojih su mnoga u vezi s trenutno aktualnim prijedlogom Zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti.

DRŽAVA MORA MOĆI KVALITETNO PRATITI, ANALIZIRATI I VREDNOVATI SUSTAV AKO ŽELI UVESTI DOBRO CILJANE PROMJENE. Svi ključni dionici sustava visokog obrazovanja i znanosti (članovi akademske zajednice u cjelini, čelnici ustanova i čelnici MZO-a) svakodnevno svjedoče brojnim nedostatcima. Nažalost, iako puno toga konkretno vidimo svaki dan kao pojedinci na svojim ustanovama, na razini sustava u cjelini to uglavnom osjećamo intuitivno, bez pravih analitičkih podloga i redovitog praćenja stanja. Koliko je ustvari dobar naš sustav visokog obrazovanja? Koliko je produktivna i kvalitetna naša znanost? Je li zaista tako crno kao što se to iščitava iz većine preambula ključnih zakonskih ili strateški važnih dokumenata (npr. NPOO ili nacrt Zakona)? Najkraće rečeno, naši uvidi pokazuju da smo značajno bolji no što se deklarira u takvim dokumentima i što bismo imali pravo očekivati u odnosu na nacionalnu razinu ulaganja. I u biti nema nikakve potrebe reformske zahvate pravdati nekritički odabranim i nevjerodostojnim pokazateljima koji nas pokazuju lošijima no što uistinu jesmo. Međutim, kako zaista stojimo u relativnom odnosu prema državama i sustavima s kojima se želimo i/ili možemo smisleno uspoređivati? Vjerodostojan odgovor na to pitanje nemamo, jer Vlada i MZO do sada nisu pokazali da su u stanju napraviti kvalitetnu, stručno utemeljenu analizu postojećeg stanja, a još manje afirmirati model redovitog praćenja i vrednovanja učinkovitosti pojedinih ustanova i sustava u cjelini. Bez toga je gotovo nemoguće kreirati dobro ciljane reformske zahvate, bez toga je nemoguće dobiti kvalitetnu podršku najvažnijih dionika u sustavu, bez toga se predlagači promjena bespotrebno izlažu (ne)opravdanoj kritici i/ili kritizerstvu onih koji promjene ne žele i kojima postojeća neuređenost sustava odgovara. Ministarstvo mora naći kapacitet za ozbiljnu i vjerodostojnu analizu, a ako to unutarnjim snagama nije u stanju, na raspolaganju je čitav sustav visokog obrazovanja i znanosti, a može pomoći i Sindikat.

DRŽAVA MORA MOĆI NADZIRATI RAD SVEUČILIŠTA. Trenutna uloga države na sveučilištu je ispod društvene potrebe, ali i trendova u razvijenom svijetu. Nacrt Zakona predviđa uvođenje sveučilišnog vijeća kao tijela nadzora. Navedeno je pozitivna promjena, međutim, ovlasti tog tijela vrlo su sužene te ne onemogućavaju adekvatnu nadzornu ulogu, a još manje korekciju eventualno pogrešnih postupanja na razini sveučilišta.

Potrebno je hrabrije regulirati sastav i ulogu sveučilišnog vijeća kao tijela u kojem se susreće volja akademske zajednice i države. Iako se država ne smije miješati u akademska pitanja, ona treba imati obavezu u nadzoru, financijskim pitanjima i jamstvima za odgovorno upravljanje financijama. Mora postojati tijelo koje ima kapacitet učinkovitog nadzora zakonitosti i odgovornog postupanja uprave sveučilišta, tijelo koje predstavlja građane i porezne obveznike i štiti njihov legitimni interes da sveučilište funkcionira odgovorno prema cijelome društvu.

U navedeno tijelo trebao bi biti uključen jedan član reprezentativnog sindikata.

POTREBNA JE ADEKVATNA DEFINICIJA AUTONOMIJE SVEUČILIŠTA. Sustavu treba jasna zakonska definicija autonomije sveučilišta kao institucionalnog okvira za zaštitu akademskih prava i sloboda nastavnika i znanstvenika. Akademska prava su prava na slobodno istraživanje, podučavanje i objavljivanje, a ne pravo na samovolju uprava, postupanje mimo zakona, upravljanje bez odgovornosti prema državi i društvu te financijsku neodgovornost. Potrebno je izravno promovirati načelo odgovornosti sveučilišta prema društvenoj zajednici i državi.

Kada je riječ o zaštiti autonomije, važno je fokusirati se na akademske slobode pojedinaca i u tom smislu zakonom onemogućiti eventualne devijacije koje bi mogle doći od strane politike. Međutim, valja razlikovati konkretnu politiku od države kao posrednika između građana, poreznih obveznika i akademske zajednice (država je tu terminus technicus). Autonomiju sveučilišta ne mogu ugrožavati građani svojim legitimnim interesom za uvidom u stanje na javnom sveučilištu, posredstvom jedino mogućeg entiteta u društvu koji to može činiti, a to je država.

NUŽNO JE UVESTI PRAVO NA ŠTRAJK ZBOG AKADEMSKIH PRAVA I SLOBODA. Hrvatska je jedina zemlja u demokratskom svijetu u kojoj nije moguć štrajk za akademska prava i slobode, zbog proturječnih i nejasnih odredbi Zakona o radu te zbog demokratskim standardima potpuno neprimjerenih i nestručnih odluka hrvatskih sudova, koji su poistovjetili način upravljanja kompanije u gospodarstvu s upravljanjem na sveučilištu i time zanemarili akademsku samoupravu, kao pravo sui generis. Štrajk je ljudsko pravo, potvrđeno međunarodnim konvencijama i nedopustivo je da pravni poredak u RH to nije jasno definirao. Navedeno je nužno regulirati u prijedlogu novog Zakona. Adekvatna regulacija ovog prava predstavljala bi branu zadiranju politike u autonomiju sveučilišta.

TRENUTNI SASTAV SENATA NE OSIGURAVA ADEKVATNO UPRAVLJANJE SVEUČILIŠTEM. Trenutni sustav upravljanja sveučilištem pokazao se neučinkovitim ili nesposobnim ostvarivati svoju svrhu. Iz nacrta novog Zakona je jasno kako ne postoji politička volja da se to pitanje regulira na bolji način. Stoga je oportunije Zakonom uputiti na više različitih modela izbora, na tragu praksi u drugim zemljama, te odluku prepustiti samim sveučilištima. Manje je zlo prepustiti ta pitanja sveučilištima samima kroz njihove statute nego obavezati i one zdrave sredine na dokazano neuspješan sustav upravljanja po kojemu senat čine osobe koje se nalaze u izravnoj financijskoj ovisnosti o rektoru i koje nemaju puno manevarskog prostora za brigu o sveučilištu kao cjelini, jer nose teret brige o fakultetima kojima su na čelu.

Primjerice, jedno od mogućih rješenja bi moglo biti da upravljači sastavnica (dekani i pročelnici) ne budu članovi senata po funkciji (već samo ako su izabrani od elektorskog tijela i imaju demokratski legitimitet za upravljanje sveučilištem, a ne samo svojim fakultetom), ali bi se pojedini, a ponekad i svi, trebali pozivati na senat, ovisno o temi. Senat bi moglo birati elektorsko tijelo sastavljeno od predstavnika sastavnica sumjerljivo veličini svake sastavnice, odnosno pojedinci koji nemaju upravljačke ovlasti, ali imaju akademske kompetencije.

IZBOR REKTORA POTREBNO JE PROMIJENITI U SKLADU S PRAKSAMA U RAZVIJENIM DRŽAVAMA. Trenutni model u praksi je dokazano neuspješan. Rektora ne bi trebao birati senat, odnosno pojedinci koji u senat ulaze kao predstavnici partikularnih interesa, već bi ga trebali birati izabranici cjeline, zaduženi da se brinu o cjelini. Izbor rektora trebala bi demokratski legitimirati većina kvalificiranih članova akademske zajednice. Mogući su, i u svijetu su prisutni, različiti modeli koji bi bili efikasniji od ovog koji trenutno imamo. Primjerice, predlaganje više kandidata koje onda bira senat, ili obrnuto, izbor između više predloženih kandidata koje predlaže senat. Također, bilo bi poželjno da sveučilišno vijeće potvrđuje izbor rektora te ga tako dodatno legitimira. Isto tijelo bi trebalo imati i ovlast da u slučaju kršenja zakona s većim posljedicama ili nanošenja veće štete razriješi rektora.

STUDENTI NE SMIJU BITI SREDSTVO MANIPULACIJE. Nužno je propisati obvezu studenata da participiraju u izborima za sastav studentskog zbora čime bi se osigurao održivi legitimitet studentskih predstavnika, baš kao što bi mogućnost njihova ocjenjivanja nastavnika trebalo pretvoriti u njihovo pravo i obavezu.

POTREBNO JE TEŽITI OPTIMALNOM BROJU STUDIJSKIH PROGRAMA I USTANOVA U SUSTAVU. U RH je prisutan trend povećanja ustanova i studijskih programa uz istovremeno smanjenje broja studenata. Do inflacije programa velikim dijelom dovela je zakonska mogućnost uvođenja programa bez inicijalne akreditacije. Također, Hrvatska trenutno ima devet javnih sveučilišta, a u samostalnost je ušla s četiri. Trenutno imamo čak šest, onih najskupljih, medicinskih fakulteta, a počeli smo s četiri. Navedena ekspanzija programa i ustanova u sustavu koji ima relativno ograničene kadrovske potencijale dovodi u pitanje kvalitetu nastave i znanstvenog rada na novoosnovanim ustanovama, fakultetima i studijskim programima. Ne manje važno, u kontekstu uvijek oskudnih javnih sredstva, bujanje ustanova i programa dovodi i do dodatnog financijskog opterećivanja sustava. Financiranje svega, dovodi do činjenice da ništa nije financirano adekvatno.

Nužno je uvođenje inicijalne akreditacije studijskih programa te kreiranje mehanizama za postupno svođenje stvari na optimum, primjeren broju stanovnika i fiskalnim mogućnostima, sadržajnijim i preciznije uređenim rješenjima u programskim ugovorima i čvršćim uređenjem kroz Zakon o osiguranju kvalitete u visokom obrazovanju.

POTREBNO JE OJAČATI KADROVSKE POTENCIJALE USTANOVA. Ustanovama često upravljaju pojedinci koji nemaju odgovarajuće znanje i iskustvo u upravljanju ljudima i resursima, a još manje specifična znanja iz financijskog poslovanja, ekonomike poslovanja te iz pravnog i radno-pravnog područja. Kadrovski potencijal stručnih ljudi na nekim fakultetima nedostatan je, što je velikim dijelom posljedica niskih plaća i zabrane zapošljavanja. Sukladno tomu, nužno je posvetiti više pažnje razvoju upravljačkih i stručnih kapaciteta ustanova te kontinuirano raditi na unaprjeđenju uvjeta rada i materijalnoj poziciji stručnih službi.

POTREBNO JE ZAŠTITITI RADNI ODNOS I POLOŽAJ ASISTENATA. Nužno je asistentima sačuvati radni odnos i suprotstaviti se tendencijama prekarizacije tih radnih mjesta. Potrebno je jasno propisati minimalno trajanje ugovora o radu, po mogućnosti kraćeg minimalnog trajanja za asistente koji ne sudjeluju u nastavi, a koje bi objektivno omogućavalo završetak doktorskog studija.

Status i prava asistenata koji rade na javnim znanstvenim ustanovama mora biti jednak, neovisno o izvoru njihova financiranja (HRZZ, projekti EU-a, drugi kompetitivni istraživački projekti, projekti s gospodarstvom…). Trenutno se problem javlja kod asistenata zaposlenih za potrebe rada na konkretnom projektu iz kojega se financira njihova plaća, a koji se obično zapošljavaju na određeno vrijeme, do završetka projekta (u pravilu na tri godine). Propisivanje minimalnog trajanja ugovora o radu asistenta omogućilo bi ovoj kategoriji mladih ljudi da ostanu zaposleni i nakon završetka projekta, uz osiguravanje plaće iz sredstava programskog ugovora i to do zakonom propisanog minimalnog trajanja ugovora o radu, a koje bi im omogućilo uspješan završetak doktorskog studija.

Školarine asistentima za poslijediplomske studije trebao bi podmiriti njihov poslodavac.

POTREBNO JE DOKINUTI PRAKSU NEZAKONITOG ZAPOŠLJAVANJA NA PROJEKTE. Određene ustanove izmišljaju nova radna mjesta vezana uz projekte, radna mjesta koja nisu predviđena Uredbom o koeficijentima, što je nezakonito. U mnogim slučajevima invencija takvih radnih mjesta čini se kao imperativ za realizaciju važnih projekata ili primjereno plaćanje suradnika. Stoga je potrebno zakonskim rješenjem propisati paralelnu strukturu radnih mjesta prikladnu za projekte ograničenog trajanja te, istodobno, puno fleksibilniju u smislu dozvoljavanja isplate više plaće.

Uvjete za zapošljavanje takvih zaposlenika treba propisivati sveučilište, odnosno sastavnica koja ima potrebu za takvim radnim mjestima. Nadalje, takva radna mjesta mogu služiti samo obavljanju visokostručnog i znanstvenog rada te bi ustanove s navedenim zaposlenicima trebale sklapati ugovore na određeno vrijeme, a ako postoji potreba za sklapanjem dvaju ili više takvih uzastopnih ugovora, onda na neodređeno vrijeme s time da bi zakonom trebalo propisati kako prestanak potrebe za radom te osobe uslijed završetka postojećih i izostanka novih projekata predstavlja opravdani razlog za otkazivanje ugovora o radu poslovno uvjetovanim otkazom. Plaća i materijalna prava zaposlenika na takvim radnim mjestima ne bi smjela biti manja od plaća za sličan rad koji u sustavu plaća država.

POTREBNO JE UNAPRIJEDITI REGULACIJU NASTAVNIH RADNIH MJESTA. Trenutno postoji neujednačenost u stupnjevima karijernog napredovanja nastavnih radnih mjesta na sveučilištima i veleučilištima, kao i različite argumentacije složenosti pojedinog nastavnog radnog mjesta na različitim ustanovama u sustavu. Zakonodavac bi trebao posvetiti veću pažnju definiranju uloge nastavnih radnih mjesta te jasno propisati na kojim ustanovama mogu postojati koja radna mjesta nastavnika i s kojom svrhom, uskladiti njihove karijerne mogućnosti i uvjete napredovanja te primanja prilagoditi složenosti i važnosti njihove uloge u nastavnom procesu.

Potrebno je ispitati svrhovitost radnih mjesta asistenata na veleučilištima, s obzirom na to da nacrt Zakona za njih ne predviđa upis na doktorski studij.

Također, potrebno je spriječiti zloupotrebu naslovnih nastavnika i stručnih suradnika u izvođenju nastave. Nastavni rad tih dviju kategorije zaposlenika nije normiran Kolektivnim ugovorom za znanost i visoko obrazovanje. Stoga je nužno njihov rad u nastavi specifično regulirati u odnosu na nastavu koju izvode nastavna i znanstveno-nastavna radna mjesta. Trebalo bi uputiti na statute fakulteta i sveučilišta da to pitanje pobliže reguliraju.

REGULACIJA RADA NAKON 65. GODINE NE SMIJE BITI NA ŠTETU MLAĐIH ZAPOSLENIKA. Potrebno je i poželjno, kako u nastavi tako i u znanosti, zadržati najbolje nastavnike, odnosno znanstvenike i nakon navršenih 65 godina života. Međutim, nikako ne bi bilo dobro zakonski produljivati radni vijek u sustavu, već bi to trebala biti autonomna odluka svake pojedine ustanove. Posljedice zakonskog produljenja bile bi pogubne za kadrovsku obnovu sustava i krajnje demotivirajuće za mlađe kategorije nastavnika i znanstvenika.

DRŽAVA MORA DEFINIRATI OSNOVNU DJELATNOST I FINANCIRATI JU U CIJELOSTI. Radi jasnoće i konzistentnosti u odnosu na razne aspekte i probleme financiranja, trebalo bi zakonski definirati i razlikovati osnovnu i dopunsku djelatnost javnih visokih učilišta i javnih znanstvenih instituta te jasno definirati iz kojih se izvora one financiraju.

Osnovnu djelatnost trebale bi činiti znanstvena istraživanja, nastava i umjetnička djelatnost, kao i stručni rad kada je on neposredna pretpostavka ili posljedica znanstvenog rada ili je u funkciji kvalitete nastavnog i znanstvenog procesa. Prilikom sklapanja programskih ugovora nužno je predvidjeti da se osnovna djelatnost primarno financira sredstvima osnivača i namjenskim prihodima.

Dopunske djelatnosti mogu obuhvaćati poslove kojima se visoka učilišta i javni instituti smiju baviti sukladno Zakonu, podzakonskim aktima i Kolektivnom ugovoru za znanost i visoko obrazovanje. Obavljanje takvih poslova u pravilu treba financirati iz nenamjenskih donacija i vlastitih prihoda ustanove, a iznimno i sredstvima općih prihoda i primitaka državnog proračuna, ako za to postoji važan društveni i razvojni interes. Primjerice, u kategoriju dopunskih poslova pripadaju stručni i znanstveni projekti visokih učilišta i javnih instituta koji se obavljaju za tržište i u tržišnim uvjetima, kao i različite vrste nastavnih programa, tečajeva, radionica i slično, koji se ne smatraju studijima u smislu ovog Zakona i nisu dio temeljne djelatnosti (normirane radnim normama Kolektivnog ugovora).

Obavljanje osnovne djelatnosti ustanove ne smije ovisiti o vlastitim prihodima ustanove, no projekcije ovih prihoda trebaju biti uzete u obzir u okviru programskih ugovora.

PROGRAMSKO FINANCIRANJE JE KORISTAN ALAT, NO POTREBNO GA JE ISPRAVNO IMPLEMENTIRATI. Uvođenje programskih ugovora, čime se afirmira i svrhovitost autonomije i odgovornost ustanova, pozitivna je intencija nacrta Zakona, no ona nije bez svojih rizika. Osim trenutno problematičnih, nedorađenih i nedovoljno jasnih kompozicija i dijelova financiranja, problem su i nejasno definiranje vlastitih i namjenskih prihoda te njihove svrhe u ukupnom financiranju ustanova, kao i odsustvo definiranja osnovne (koju financira država iz općih prihoda i primitaka) i dopunske djelatnosti na sveučilištu i u znanosti koja može biti financirana i vlastitim prihodima.

S obzirom na povijesne probleme s upravljanjem u sustavu te sve izraženiju samovolju i nezakonite postupke nekih čelnika ustanova, svakako je potrebno ugraditi zaštitnu odredbu vezanu uz plaće i materijalna prava zaposlenih. Masa plaća predviđena programskim ugovorom za obavljanje osnovne djelatnosti ne može biti predmet ovrhe ili prenamjene za druge potrebe ustanova. Nadalje, treba jasno odrediti da se masa za plaće formira prema planiranom broju zaposlenika na bazi cijene rada koja se utvrđuje kao umnožak individualnog koeficijenta, visine osnovice za obračun plaće u javnim službama i dodataka temeljem kolektivnih ugovora. Drugim riječima, nužno je plaće i materijalna prava zaposlenika definirati kao strogo namjenska i fiksna sredstva koja nisu na dispoziciji za druge potrebe, ali niti predmet manipulacije cijenom rada u sustavu.

Također, bilo bi poželjno propisati svojevrsnu zaštitnu klauzulu o spuštanju realizacije programskih ugovora ispregovaranih na razini sveučilišta i MZO-a na izvršnu dispoziciju fakultetima i sastavnicama. Također, zakonodavac treba odustati od nerealno visoke penalizacije sveučilišta koja ne potpišu programski ugovor.

 POTREBNO JE KONAČNO DONIJETI PRAVILNIK MINISTARSTVA O VLASTITIM PRIHODIMA. Sukladno Zakonu o proračunu, MZO ima obvezu nadziranja ostvarenja i trošenja svih namjenskih i vlastitih prihoda proračunskih korisnika u sustavu te obvezu donošenja pravilnika o mjerilima i načinu korištenja nenamjenskih donacija i vlastitih prihoda s kojima moraju biti usklađeni svih pravilnici ustanova. Potonji pravilnik Ministarstvo ne uspijeva donijeti već godinama, što u sustavu stvara velik nered, jer ustanove različito interpretiraju što je točno vlastiti prihod, brkaju se vlastiti i namjenski prihodi, a još je veća konfuzija oko same upotrebe i svrhe vlastitih i namjenskih prihoda. Prije uvođenja cjelovitih programskih ugovora nužno je da ovaj pravilnik bude donesen.

Neodrživa je daljnja praksa da država ustanovama dopušta baviti se bilo kakvim poslom za tržište kako bi onda s druge strane mogla uskraćivati financiranje osnovne djelatnosti tih ustanova! Takav pristup financiranju doveo je do brojnih štetnih pojava u sustavu.

POTREBNO JE JASNO DEFINIRATI NAMJENU ŠKOLARINA. Potrebna je zakonska zaštita od nekontroliranog i samovoljnog dizanja školarina i pokušaja da se teret financiranja prebaci na građane (studente i njihove roditelje). Školarine treba zakonski definirati kao prihod za posebne namjene te odrediti da se ti prihodi mogu koristiti isključivo za dodatno poboljšanje kvalitete nastave, uvjeta studiranja i za naknadu troškova održavanja nastave studenata koji plaćaju školarine.

 POTREBNA JE JASNA REGULACIJA STRUČNOG RADA U SUSTAVU. Stručni rad je u praksi sastavni dio radnog procesa ustanova, nekada kao nerazdvojni dio nastavnog i znanstvenog procesa, a nekada kao zasebni rad za tržište, te bi ga kao takva Zakon trebao u adekvatnoj mjeri prepoznati, kategorizirati i regulirati. Stručni rad predviđen je statutima naših sveučilišta, uvjet je rektorskog zbora za izbor u nastavna zvanja i propisuje se u općim aktima ustanova. On je također i sastavni dio ugovora o radu zaposlenika na nekim ustanovama.

Potrebno je spriječiti eskalaciju stručnih poslova za tržište, osobito onih trivijalnih, čija se svrha svodi na ostvarenje zarade pojedinim ustanovama i pojedincima, ali koji, osim što predstavljaju nelojalnu konkurenciju u tržišnoj utakmici, posljedično utječu na snižavanje razine kvalitete nastavne i znanstvene djelatnosti.

Potrebno je definirati koji i kakav rad za tržište je poželjan, potreban i dopušten na sveučilištu i javnim institutima, a koji na veleučilištima? U kojem opsegu? Kako se taj rad može plaćati, ako je odrađen za tržište? U vezi s time sustav je trenutno potpuno neuređen. Zarade iz rada za tržište isplaćuju se kao udio u dobiti, umjesto temeljem kriterija količine odrađenog rada. Negdje se rad za tržište plaća kroz plaću, a negdje kroz drugi dohodak, negdje to porezna uprava dopušta, a negdje ne dopušta. Da bi se navedene stvari u određenoj mjeri definirale, novi Zakon treba dati načelne odrednice, a preciznije uređenje trebaju dati Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje te Pravilnik ministarstva o vlastitim prihodima.

SUSTAVU JE POTREBNA VEĆA RADNO-PRAVNA FLEKSIBILIZACIJA. Radno-pravna rješenja u sustavu treba prilagoditi kreativnom i visoko-stručnom radu. Ta pitanja ne može regulirati Zakon o radu, jer se radi o specifičnostima našeg sustava te je navedeno potrebno regulirati resornim Zakonom. Jedan od primjera jest regulacija prekovremenog rada u okviru koje bi bilo korisno dopustiti veći broj prekovremenih sati za znanstveno i nastavno osoblje te dopustiti da se prekovremeni rad može planirati na razini jedne godine.

Uz to, važna je potreba sustava regulirati i uputiti ustanove kako isplaćivati drugi dohodak vlastitim zaposlenicima te omogućiti relaksiranije plaćanje visokostručnog i specijaliziranog rada putem drugog dohotka, pogotovo kada je riječ o međunarodnim projektima.

Osim navedenog, novi Zakon bi trebao uputiti na Granski kolektivni ugovor kao instrument kojim se mogu preciznije razraditi navedena pitanja.

Izradili: dr. sc. Tvrtko Smital
izv. prof. dr. sc. Vesnica Garašić
Matija Kroflin

Ključne riječi:

politika u znanosti i visokom obrazovanju, Sabor Sindikata, Tvrtko Smital