Banka.hr, 9.5.2016. – Fitness javnih politika ne može riješiti hrvatske probleme

S portala Banka.hr prenosimo tekst našeg Matije Kroflina o Nacionalnom programu reformi koji nedavno predstavila Vlada premijera Oreškovića.

Fitness javnih politika ne može riješiti hrvatske probleme

Nacionalni program reformi 2016. je irelevantan dokument prepun tehničkih mjera koji ne nudi promjene koje mijenjaju dugoročni potencijal rasta. Hrvatskoj nije dovoljan fitness javnih politika i situacija je preozbiljna a da se država ponaša kao promatrač i čeka da se stvari u ekonomskoj sferi poslože same od sebe, piše Matija Kroflin

 Matija Kroflin Objavljeno 11.51, 09.05.2016.
Autor je makroekonomist Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja

 Vlada je nedavno predstavila treći po redu Nacionalni program reformi 2016. (u nastavku NPR) s popisom mjera koje želi provesti u idućih 12-18 mjeseci. Premijer Orešković je mjere iz NPR-a označio kao ključ za podizanje potencijala gospodarskog rasta, a Daniel Hinšt, predsjednik think tank Centra za javne politike i ekonomske analize i voditelj Službe za usluge na unutarnjem tržištu Ministarstva gospodarstva, u svojem je komentaru NPR nazvao “ultimativnom nužnošću”. I dok se g. Hinštu, mjere iz NPR-a ili fitness javnih politika i institucija, kako ih prikladno karakterizira, razumljivo čine bitnima jer je i sam uključen u neke od njih, s aspekta ekonomske politike dokument je poprilično irelevantan i definitivno ne nudi promjene koje mijenjaju dugoročni potencijal rasta.

Osim određenih aspekata koji bi mogli djelovati na pospješivanje fiskalne konsolidacije, NPR se gotovo uopće ne bavi pitanjima poput niske stope zaposlenosti, demografskim trendovima, reindustrijalizacijom itd. Ako je suditi po NPR te će stvari biti prepuštene inerciji.

Moglo bi se reći da NPR ima nekoliko promjena koje su značajne poput onih u mirovinskom sustavu, zdravstvenom sustavu, te promjena u određivanju plaća i kolektivnom pregovaranju u javnom sektoru. Tome se mogu dodati još najave uvođenja poreza na nekretnine, određene ideje o promjenama unutar državne uprave te povećanje ulaganja u istraživanje i razvoj. Sve ostalo su većinom tehničke mjere. Digitalizacija javne uprave, poboljšanje prostornog planiranja i zemljišnih knjiga, donošenje Strategije za upravljanje javnim dugom, bolje upravljanje državnom imovinom, e-osnivanje poduzeća, praćenje administrativnog opterećenja i njegovo smanjenje. Sve su to promjene s kojima se na načelnoj razini mogu svi složiti i jedno što se možemo pitati je zašto te svari već nisu odrađene. Ako će biti smisleno provedene te će promjene biti korisne, ali one ne predstavljaju suštinske reforme i svakako ne predstavljaju nešto što će transformirati hrvatsko društvo i ekonomiju.

Hrvatska nije u situaciji da ekonomsku politiku prepuštamo inerciji

Prema podacima Eurostata Hrvatska je od 2008. do 2015. ostvarila drugi najveći kumulativni pad BDP-a u Europskoj uniji (EU) od 9,4 posto. Gore su od nas prošli jedino Grci. Uz Grčku smo i zemlja koja je najdulje vremena provela u recesiji te je tek u 2015. ostvarila određeni rast BDP-a. Međutim, on je iznosio svega 1,6 posto, dok je velika većina tranzicijskih zemalja rasla po stopama od oko 3 posto.

Uz NPR Vlada je nedavno predstavila i treći Program konvergencije Republike Hrvatske za razdoblje 2016.-2019., koji na neki način predstavlja kvantifikaciju očekivanih efekata Vlade od NPR-a. Navedeni dokument predviđa stopu rasta u 2016. od 2 posto, a u 2017. od 2,1 posto. U svojim najnovijim prognozama EK predviđa još i niži rast u 2016. od 1,8 posto. Manje od toga u skupini tranzicijskih zemalja trebala bi rasti jedino Sloveniji (1,7 posto) dok bi nas u 2017. i ona trebala preskočiti.

S druge strane ne treba napominjati da s obzirom na dubinu krize kroz koju je Hrvatska prošla te razinu BDP-a po stanovniku kao i visinu kamata na javni dug koji Hrvatska plaća, stopa rasta ispod 3,5 – 4 posto za Hrvatsku ne predstavlja ništa drugo nego daljnje zaostajanje za usporedivim zemljama EU.

Brojke koje proizlaze iz Programa konvergencije stoga očito pokazuju kako Hrvatskoj nije dovoljan fitness javnih politika i institucija te da je situacija preozbiljna kako bi se država ponašala kao promatrač i čekala da se stvari u ekonomskoj sferi poslože same od sebe, odnosno po nekoj inerciji. To si možda mogu priuštiti zemlje poput Njemačke ili Austrije, koje su prethodno uložile desetljeća u stvaranje i usmjeravanje struktura svojih ekonomija.

Je li realno očekivati više?

Hrvatska nema nikakav oblik nacionalne strategije razvoja. Kao društvo, a još više kao ekonomija ne znamo što možemo, što točno želimo, a relativno slabo znamo i o tome gdje se zapravo nalazimo. Kako bismo zaustavili konstantno zaostajanje za svim usporedivim zemljama EU i kako bismo transformirali svoje gospodarstvo trebaju nam elementi industrijske politike, odnosno originalna i hrabra rješenja iza kojih treba stajati politička odgovornost. Preduvjet za to je detektiranje ključnih ili čak samo jednog ključnog ograničenja rastu te usmjeravanje resursa i političke volje u pronalazak optimalnih rješenja koja će djelovati na to ograničenje. Tek nakon što naša ekonomija ulovi zamah trebamo se koncentrirati i na uređenje brojnih drugih strukturnih pitanja koja će rast održavati i činiti ga stabilnim. Trenutna situacija to zahtijeva, a NPR ne nudi i stoga bi Vladi bilo oportunije da ga ne predstavlja kao originalnu platformu za vođenje ekonomske politike jer on to nije. Njegova struktura i sadržaj u velikoj su mjeri unaprijed određeni detekcijom ključnih problema i preporukama za njihovo rješavanje od strane Europske komisije (EK) te je u konačnici njegova izrada obveza u okviru Europskog semestra.

Činjenica je da su trenutni odnosi u Vladi politički disfunkcionalni i da je to pogubno za bilo kakvo koncentrirano i usmjereno vođenje politike pa je stoga NPR vjerojatno i doseg ekonomske politike koju ova Vlada može ponuditi. Međutim, to što trenutna Vlada ne može više ne znači da s onim što može trebamo i možemo  biti zadovoljni.

Promjenama u mirovinskom sustavu teži se riješiti manifestacije problema, ali pažnja se ne posvećuje uzrocima

O detaljima promjena u mirovinskom sustavu mnogo se pisalo ovih dana pa ih nema smisla ponavljati. Međutim, u srži promjena je racionalizacija budućih obveza, ne uklanjanje uzroka koji su doveli do trenutne situacije. Današnji problem financijske prenapregnutosti mirovinskog sustava splet je nekoliko uzroka. Povlastica određenih grupa u prošlosti, rješavanja viška zaposlenih umirovljenjem, kronično niske stope zaposlenosti, odnosno malog broja onih koji uplaćuju doprinose te intenziviranja negativnih demografskih kretanja. Prema podacima HZMO-a u ožujku 2016. odnos korisnika mirovina i osiguranika bio je 1:1,15 i nema puno naznaka koje govore da bi se taj odnos mogao bitnije promijeniti.

Ako se navedeno ima na umu onda je sasvim izvjesno da predložene promjene skraćivanja roka za povećanje životne dobi umirovljenja dugoročno ne rješavaju problem. Uzroci problema i dalje će ostati isti. Dapače, prilično je dvolično od Vlade što traži skraćivanje roka za povećanje životne dobi odlaska u mirovinu, a istovremeno planira smanjenje plaća u javnoj upravi i to između ostalog izmjenama Zakona o državnim službenicima na način da njihov radni odnos po sili zakona prestaje s danom ispunjenja uvjeta za umirovljenje, a ne po završetku godine u kojoj su uvjeti za umirovljenje nastupili.

Dakle, intencija same države je da ljude što prije pošalje u mirovinu, a ne da ih zadrži u radnom odnosu. S druge strane, stopa nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj u dobi od 20-29 godina prema Eurostatu je 2015. bila 26,8 posto. Veća je bila jedino u Grčkoj, Španjolskoj i Italiji. Nezaposlenih, a visokoobrazovanih u istoj dobnoj skupini bilo je 20,9 posto. Ne postoje naznake koje bi ukazivale kako se u skoro vrijeme ti pokazatelji mogu popraviti i uvođenje predloženih promjena uz zadržavanje ovakvih pokazatelja o nezaposlenosti mladih samo bi dalo još veći poticaj mladima za iseljavanje i dodatno narušilo demografsku sliku o kojoj u velikoj mjeri ovisi održivost mirovinskog sustava.

Povećanje premije dopunskog zdravstvenog osiguranja moglo bi smanjiti prihode HZZO-a

Svjesni smo da i zdravstveni sustav ima svojih problema i neracionalnosti. Naime, nije za čuđenje ako pacijent sa subjektivnim srčanim teškoćama zlorabi hitan bolnički prijem kako bi dobio odgovarajuću skrb, ako redovitom procedurom na UZV srca treba čekati godinu dana. Dakle, određene promjene u zdravstvu zasigurno su potrebne i za nadati se je da će ministar Nakić provesti što kvalitetniju raspravu sa svim relevantnim subjektima prije operacionalizacije navedenih promjena u sustavu hitne medicine, reorganizacije mreže bolnica, promjena u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, kao i da će dodatno razmisliti o outsourcingu u zdravstvu koji je suptilno najavljen. U vrijeme kada je outsourcing bio aktualan za vrijeme prošle Vlade, nije ponuđena nikakva smislena računica o efektima za državni proračun. Sindikati su bili protiv takve mjere jer su prema vlastitim izračunima i u okviru njima dostupnih podataka zaključili kako navedeno ne može biti isplativije za državu uz zadržavanje iste kvalitete i opsega posla, a zasigurno ne uz zadržavanje istog broja zaposlenih, kako se tada najavljivalo.

Osim outsourcinga dvojben je i učinak povećanja doprinosa za dopunsko zdravstveno osiguranje za 19 kuna. Naime, HZZO u pružanju navedene usluge ima tržišne konkurente od kojih neki pružaju identičnu uslugu za manju premiju osiguranja. Najava povećanja premije mogla bi imati suprotan efekt na prihode HZZO-a od onih koji se očekuju. Operacionalizacija te ideje mogla bi povećati cijene konkurentskih osiguravajućih društava što će negativno djelovati na povećanje troškova zdravstvenog osiguranja i onih koji nisu osigurani kod HZZO-a ili će se pak desiti odljev osiguranika od HZZO-a ka konkurenciji. U tom slučaju željeni financijski efekt koji bi trebao smanjiti gubitke koje zdravstveni sustava generira, neće biti postignut. Uostalom, određeni mediji već su pisali o negativnoj reakciji i otkazivanju dijela polica HZZO-a po objavi poskupljenja.

Plaće i kolektivno pregovaranje u javnom sektoru – puno otvorenih pitanja

U ovom segmentu NPR donosi određene ideje koje su upitne, za čiju će ocjenu trebati mnogo više detalja i koje će sigurno u narednim mjesecima biti predmet pregovora, a možebitno i sukoba sindikata javnih i državnih službi te Vlade RH.

Prva mjera koja se spominje je smanjenje rashoda za zaposlene u javnoj upravi i javnim službama za 600 milijuna kuna do 2018. godine. Navedeno se planira kroz zamrzavanje novog zapošljavanja, brže slanje zaposlenih u mirovinu te smanjenje dodatka od 0,5 posto po godini staža. Ovo potonje bilo bi negativno za plaće posebno starijih zaposlenika i za pojedine dijelove javnih i državnih službi u kojima trenutno nije moguće napredovanje što bi demotiviralo privlačenje, ali onemogućilo i zadržavanje kadrova na tim poslovima.

Ukidanje tog dodatka Vlada planira kroz novi jedinstveni kolektivni ugovor za zaposlene u javnoj upravi i javnim službama kojeg planira sklopiti do prosinca 2016. godine. Navedena dva segmenta javnog sektora imaju mnoge različitosti koje proizlaze iz prirode posla i vrste radnog odnosa u ta dva segmenta. Tako zaposlenik u nekom od ministarstava koji ima statusni radni odnos reguliran posebnim zakonom, nema mnogo radno-pravnih sličnosti u svom radnom odnosu sa sveučilišnim profesorom koji ima ugovor o radu i čiji je radni odnos reguliran kroz Zakon o radu. Stoga se postavlja pitanje je li zajednički kolektivni ugovor za ta dva zaposlenika moguć i koja bi mu bila svrha.

Stvar je dodatno zbunjujuća jer Vlada samo nekoliko stranica dalje u NPR-u (str. 109.) spominje ideju sklapanje kolektivnog ugovora za javne službenike i to također s planiranim rokom do prosinca 2016. godine. Dva kolektivna ugovora nemaju smisla pa nije baš jasno što točno Vlada planira.

Do prosinca 2016. Vlada želi i novi Zakona o plaćama u javnom sektoru. Naziv samog zakona upućuje da bi u njemu trebale biti regulirane plaće javnih i državnih službi, ali i zaposlenih u jedinicama lokalne i područne samouprave. Međutim, iz objašnjenja proizlazi kako zakon neće obuhvatiti zaposlene na lokalnoj razini iako bi primarni fokus trebalo biti izjednačavanje plaća na istim poslovima unutar lokalne uprave i samouprave te državne uprave, što je problem koji se vuče već godinama. U konačnici i objedinjavanje regulacije određivanja plaća u javnim i državnim službama kroz isti zakon, također je prilično dvojbeno. Određeni pokušaji već su postojali u prošlosti. Sličnu inicijativu imala je i prošla Vlada početkom svojeg mandata, ali je nakon nekog vremena zbog kompleksnosti velikog broja problema koje je takav zakon morao uzeti u obzir, od te ideje odustala.

Do lipnja 2016. Vlada planira i usvajanje Smjernica za sklapanje kolektivnih ugovora koji bi trebali definirati opseg i predmet pregovaranja te bi do prosinca trebala donijeti odluku od uspostavi središnjeg tijela za evidenciju, koordinaciju i praćenje kolektivnih ugovora i pregovora.

Sve u svemu, puno je nepoznanica i potrebno je više detalja kako bi se mogli donijeti određeni zaključci.

Ključne riječi:

Banka.hr, Matija Kroflin