Banka.hr – Put u deflaciju popločan strukturnim reformama

Donosimo vam izvrstan tekst o problemima aktualne fiskalne i monetarne politike koja vodi u deflaciju. Autor teksta je profesor Boris Cota, savjetnik za gospodarstvo predsjednika RH Ive Josipovića te bivši predsjednik Nadzornog vijeća Sindikata znanosti.

Originalni članak dostupan je na portalu Banka.hr

Europski ekonomisti rješenje problema vidjeli su u zaustavljanju rasta javnog duga i strukturnim reformama, ne razmišljajući o makroekonomiji, piše Boris Cota. Zagovaranje korištenja učinkovite fiskalne i monetarne politike bilo je u drugom planu, a ekonomisti koji su ih zagovarali bili su nerijetko ismijavani

Boris Cota Objavljeno 14.12, 13.01.2015.

Autor je profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i predsjednik Savjeta za gospodarstvo predsjednika Hrvatske Ive Josipovića. Stavovi izneseni u tekstu su stavovi autora, a ne nužno i institucija u kojima je zaposlen

Europodručje je u deflaciji zahvaljujući loše vođenoj fiskalnoj i monetarnoj politici. Deflacijski su pritisci, zbog većeg proizvodnog jaza (razlike između potencijalnog i ostvarenog bruto domaćeg proizvoda) i zahtjeva za povećanjem cjenovne konkurentnosti, veći i postojaniji u zemljama na jugu EU, a traju već 18 mjeseci. Te zemlje danas imaju najveću stopu nezaposlenosti u EU.

Jedan dio ekonomista je prije više od dvije godine upozoravao na problem moguće deflacije u europodručju, jer je već tada bilo indikativno da se u europodručju odvija proces dezinflacije s obzirom na ciljanu stopu inflacije – koju je ECB postavio na nešto manje od 2 posto.

Većina europskih ekonomista i političara nije pokazivala značajniji interes za takvu nisku pozitivnu ili povremeno negativnu inflaciju (deflaciju) u ionako nepovoljnoj situaciji zamke likvidnosti, odnosno nulte kamatne stope. Rješenje ekonomskih problema Europe vidjeli su u zaustavljanju rasta javnog duga i strukturnim reformama, često ni sami ne znajući dovoljno objasniti što se pod takvim reforma podrazumijeva i način na koji se one mogu provesti. Građani su uz snažnu medijsku kampanju takvo uvjeravanje uglavnom prihvaćali.

Bilanciranje bez makroekonomije

U takvom prevladavajućem uvjerenju ministri financija više nisu ni morali imati makroekonomska znanja jer su se bavili bilanciranjem proračuna, a njihova učestala medijska prisutnost popraćena iznošenjem mnoštva podataka o stavkama proračuna, obrazloženjima nužnosti „rezanja“ pojedinih stavki, promjeni poreznih stopa i slično samo je odvraćala pažnju s temeljne makroekonomske politike. Ministri gospodarstva su javnosti predstavljani kao zagovornici poboljšanja investicijske klime, a zapravo su često bili lobisti velikih korporacija.

Zagovaranje korištenja učinkovite fiskalne i monetarne politike (koja je nekonvencionalna, zbog zamke likvidnosti) u Europi bilo je u drugom planu, a ekonomisti koji su ih zagovarali bili su slabo medijski prisutni i nerijetko ismijavani, poput predsjednika ECB Maria Draghija.

Tako smo postali svjedoci paradoksa općeg makroekonomskog obrazovanja. Naime, više od stotinu godina učimo da kada se zemlja nađe u recesiji, izlaz treba tražiti u ekspanzivnoj fiskalnoj i/ili monetarnoj politici. Danas nas političari i njima bliski ekonomisti uvjeravaju i uporno ponavljaju kako samo treba ustrajati na fiskalnoj štedljivosti, i raditi na poboljšanju uvjeta poslovanja i investicijske klime jer poduzetnici i investitori samo to čekaju.U današnjoj situaciji slabe agregatne potražnje koja traje od početka krize, ekonomska događanja su pokazala da  takva rješenja nisu adekvatna. Političari i ekonomisti su tako neophodno makroekonomsko rješenje problema zamijenili mikroekonomskim što se pokazalo potpuno pogrešnim.

Danas, nakon više od šest godina od pada Lehman Brothersa i svakodnevnog uvjeravanja od stane političara i njima bliskih ekonomista o najvećem problemu europskih zemalja u obliku velikog javnog duga i neophodnog provođenja strukturnih reformi, stanje europske ekonomije je daleko od dobrog.

‘Zaustavite strukturne reforme’

U situaciji gotovo nultih referentnih kamatnih stopa i deflacijskih pritiska tražiti rješenje samo u strukturnim reformama, koje se najčešće svode na povećanje konkurentnosti na tržištu rada i tržištu proizvoda pogrešno je, jer se deflacijski pritisci još više povećavaju, što povećava realne kamatne stope i nepovoljno djeluje na investitore.Zato nije ni čudno što je jedan od najcjenjenijim europskih ekonomista Paul De Grauwe svoj pisani osvrt na europsku ekonomiju naslovio „Zaustavite strukture reforme“, tražeći provedbu učinkovite fiskalne i monetarne politike. Nitko ekonomski potkovan nije protiv strukturnih reformi kojima se povećava konkurentnost, ali je pitanje u kojim okolnostima njihovo potenciranje i provođenje ima smisla.

U prošloj godini negativan učinak na europsku ekonomiji zbog izbjegavanja korištenja fiskalne i monetarne politike u zaustavljanu dezinflacijskog procesa i deflacijskih pritiska dodatno je pojačan ruskom krizom, relativnom zasićenošću investicija u Kini te padom cijena nafte.

Iako bi smanjenje cijene energije zaista trebalo biti poželjno jer za potrošače ima učinak sličan smanjenju poreza, u situaciji nulte inflacije i deflacijskih pritiska to nije ni izdaleka poželjno. Naime, opasnost dolazi od stvaranja ekonomskog začaranog kruga – manje investicija djeluje na manji potencijalni rast, a budućnost izgleda još pesimističnija. To dodatno djeluje na smanjenje investicija i potrošnje. U visoko zaduženim zemljama juže Europe, deflacija koja djeluje na povećanja realnog duga, usprkos njenom pozitivnom učinku na konkurentnost, ima daleko značajniji negativni učinak u odnosu na središte Europe.

Interna devalvacija za jug Europe

Neosporno je da južna Europa treba značajnu internu devalvaciju, kako bi povećala konkurentnost (kroz smanjenje troškova i cijena u odnosu na Njemačku). Međutim, niska inflacija u središtu europodručja i zahtjevi za povećanjem cjenovne konkurentnosti juga Europe dovode do deflacijskih pritiska.

Predviđanja financijskih tržišta idu u prilog takvom scenariju jer danas petogodišnje njemačke obveznice daju nulti prinos, što održava očekivanje da će Europa i dalje biti u zamci likvidnosti. Prinosi na njemačke obveznice su već pali na povijesno niske razine od 0.46 posto. Čak su i prinosi na Španjolske obveznice pali na 1.63 posto.Petogodišnji obveznički indeks ima prinos od -0.35 posto, što upućuje na činjenicu da su financijski investitori voljni platiti njemačkoj vladi zaštitu njihove financijske imovine i da očekuju oko 0.35 posto inflaciju u sljedećih pet godina. To je značajno ispod ciljane stope. Optimalno vrijeme za kvantitativno labavljenje je već prošlo, a Europskoj središnjoj banci zakonom je zabranjena radikalnija mjera za direktnim ubrizgavanjem novca u ekonomiju.

Poznato je da ekonomija male i otvorena zemlje kao što je Hrvatska značajno ovisi o svjetskoj ekonomiji. Gotovo dvije trećine svoje vanjskotrgovinske razmjene Hrvatska ostvaruje s ostalim zemljama članicama Europske unije. Međutim, Hrvatska je i atipična članica EU. Njezina ekonomija ima najveći stupanj euriziranosti (oko 82 posto). Nositelji ekonomske politike i ekonomisti se gotovo nisu ni bavili mogućnošću deeurizacije, jer je u pretkriznom razdoblju europskog zanosa prevladavajući stav bio što prije ući u EU, a potom i u europodručje. Središnja banka je provodila i provodi politiku stabilnog tečaja koja djeluje na stabilnost cijena i ne vodi politiku ciljanu inflacije poput Europske središnje banke.

Priljev dužničkog kapitala

Na slici 1 je prikazana temeljna inflacija u dvije zemlje nas jugu EU, Španjolske i Hrvatske, te Njemačke i europodručja. Priljev, uglavnom, dužničkog kapitala u Španjolsku i Hrvatsku u pretkriznom razdoblju rezultirao je i većim stopama inflacije nego u Njemačkoj (kao i u drugim europskim zemljama kreditorima). U kriznom razdoblju od 2008. godine naovamo, zahtjev središta Europe prema zemljama juga odnosi se na provedbi interne devalvacije kako bi one povećale konkurentnost. Interesantno, gotovo ni riječi nije bilo o tome kako bi te zemlje središta Europe trebale povećati potrošnju što bi povećalo (ionako već nisku) inflaciju čime bi se putem realne deprecijacije dodatno djelovalo na povećanje konkurentnosti zemalja juga Europe.

Izvor: Eurostat

Nositelji ekonomske politike u Hrvatskoj, osobito potpredsjednik vlade Branko Grčić, često su isticali kako je interna devalvacija (smanjenje plaća) opredjeljenje vlade za izlazak iz recesije. Opredjeljenje za proces interne devalvacije pokazao se promašenim jer nije uzeo u obzir kako je proces interne devalvacije spor i dugotrajan, praćen velikom nezaposlenošću i politički teško ostvariv, time što su dugovi eurizirani i što smanjenjem plaća raste realni dug građana (isto je i kod devalvacije) te kako su u europodručju prisutni deflacijski pritisci.

Europa pred japanskim scenarijem deflacije

Recentni skromni rast hrvatskog izvoza (kada se izostavi promjena metodologije praćenja zbog članstva Hrvatske u EU) posljedica je, paradoksalno, prvenstveno izostanka učinkovite ekonomske politike u Hrvatskoj. Naime izvoz prvenstveno raste zbog pristupa Hrvatske jedinstvenom tržištu nakon ulaska u EU i zbog smanjenja ionako slabe domaće potražnje koje prisiljava poduzeća za zaradom izvan malog domaćeg tržišta.

Međunarodni monetarni fond u svojoj publikaciji World Economic Outlook“ daje procjenu rizika deflacije u Svijetu (slika 2). Kad se pogledaju te publikacije ranijih izdanja vidi se da vremenom rizik deflacije u europodručju značajno raste. Zato se danas pitamo hoće li Europa uspjeti izbjeći Japanski slučaj deflacije. Formalno, odluka je na predsjedniku ECB i Europskoj komisiji.

Procjena rizika deflacije u Svijetu

Izvor: World Economic Outlook, IMF, October 2014.

U današnjoj situaciji recesije u Hrvatskoj, visoko euriziranoj ekonomiji i politici održanja stabilnog tečaja kune, monetarna politika je neučinkovita. Fiskalna politika zbog ograničenja rasta deficita i javnog duga također nije učinkovita. Europodručje u kojem su glavni hrvatski  trgovački partneri je u stagnaciji, zamci likvidnosti i deflaciji.

Kombinacija nemoći makroekonomske politike Hrvatske da ekonomiju izvuče iz recesije i nespremnost (i oklijevanje) za učinkovitu makroekonomsku politiku europodručja, na hrvatsku ekonomiju djeluje prorecesijski, a osjećaj europske periferija jača. U takvim okolnostima, zaista značajnim postaje pitanje stupnja iskorištenosti europskih fondova, koji ipak ne mogu supstituirati opću makroekonomsku politiku.

Ključne riječi:

Banka.hr, Boris Cota, deflacija, fiskalna politika, monetarna politika