Glas Istre, 28.10.2019. – Intervju s Vilimom Ribićem

U tiskanom i internet izdanju Glasa Istre od ponedjeljka, 28. listopada objavljen je veliki intervju koji je novinar Dubravko Grakalić obavio s glavnim tajnikom Sindikata znanosti Vilimom Ribićem. U podužem razgovoru riječi je bilo o aktualnom štrajku u obrazovanju i znanosti, političkim strankama, uspjehu referendumske inicijative “67 je previše” i drugim temama.

Cjeloviti tekst intervjua donosimo u nastavku:

Jedan od najiskusnijih hrvatskih sindikalaca, Vilim Ribić, čiji je Sindikat znanosti i visokog obrazovanja upravo započeo štrajk na svim hrvatskim fakultetima, smatra kako će uskoro započeti javno i medijsko osporavanje sindikalnih ciljeva – ali i da je važno da su građani napokon rekli što misle.

– Možemo li govoriti o novom procvatu hrvatskog sindikalizma? Naime, nakon prihvaćanja svih zahtjeva sindikalne incijative “67 je previše” i aktualnog štrajka u prosvjeti, doima se da su sindikati pokazali posve očite efekte svog djelovanja.

– Ne bih se s tim složio. Rad sindikata je kontinuiran i uspješan u dugom razdoblju, međutim, drugo je predodžba koju u javnosti stvaraju mediji. Ovo što se danas događa nije ništa specijalno – imali smo štrajkove i ranije – ali promijenio se stav medija. Tu je bitna promjena, a ne u nama i našem djelovanju. Podsjećam da smo stiskali i Vladu premijera Zorana Milanovića. Prije izbora 2015. godine imali smo dva štrajka. No, značajno su se promijenile društvene okolnosti.

– Što se promijenilo i gdje vidite ulogu medija koju spominjete?

– Iz Hrvatske se iselilo 400.000 ljudi, Hrvatska zaostaje za drugim zemljama po svim kriterijima pa su, napokon, i medijski ljudi primijetili kako nešto s dosadašnjom politikom nije u redu. U svijetu su konvencionalna ekonomska rješenja i kontrakcijska politika doživjeli ubojitu kritičku razgradnju. Zbog svega toga je došlo do promjene u nekim pristupima. Ima specifičnosti i na sindikalnoj strani – s referendumom “67 je previše!” smo očito pogodili.

– Je li on bio “točka preokreta”? Da nije bilo tih 750.000 potpisa možda bi druge štrajkaške inicijative propale?

– To je teško procijeniti jer tu djeluju ljudi koji se različito ponašaju od prilike do prilike. Nema tu stroge kauzalnosti. Na prve prosvjede protiv mirovinske reforme, na Europskom trgu u Zagrebu, došlo je dvije-tri tisuće ljudi i mi smo bili očajni. Mislili smo da krivo radimo. Ali, na kraju smo dobili toliko potpisa. To su Hrvati – ne žele izaći na ulice, neće se tući na prosvjedima, teško će i štrajkati, ali lako je staviti potpis.

SDP-ova Vlada

– Niste optimist u pogledu sindikalnog procvata?

– Ovo o čemu smo govorili nije definitivan znak nekih promjena u odnosu na prošlo razdoblje. Imali smo uspješnih referenduma, na primjer spasili smo autoceste, ostale su u narodnom vlasništvu.

– Štrajk prosvjetara ipak je iznimno uspješan.

– Štrajk je jako dobro organiziran i pogođen. Posebno je dobro organiziran cirkularni štrajk koji je dobro pripremljen. O takvom načinu štrajka razgovarali smo još prije desetak godina, ali tek je sada ušao u praksu.

– Da nije bilo uspjeha oko sindikalne inicijative za referendum, da li bi se dogodio štrajk u osnovnim i srednjim školama, kao i na sveučilištima?

– Mislim da bi, ali teško je pretpostaviti da li bi imao ovako visok rejting. Ali želio bih naglasiti kako među našim članstvom on nije ni opao, bez obzira što su nas u vrijeme Milanovićeve vlade mediji pokušali raščetvoriti jer su bili na strani te vlasti, smatrajući da je Milanovićeva politika stezanja remena ispravna. Danas cijeli svijet vidi kolika je to bila zabluda, pa napokon i glavni ljudi u medijima. Sindikati su tada prikazivani kao kočničari društvenih reformi i opstruktori vlasti.

– U javnosti se danas stječe dojam kako su sindikalni lideri “jači” od ministara. Premijer odobrava sve zahtjeve referenduma, podiže osnovicu plaće, novca ima ako to zatraže sindikalne centrale?

– Ne bih rekao da je to baš tako, ali da imamo nešto veći utjecaj nego ranije može se reći, iako smo znali imati slične pozicije i prije. Sukobi su možda bili manji, ali treba biti oprezan u takvim procjenama jer se prilike mogu na brzinu promijeniti. Pitanje je vremena kad će se mediji okrenuti protiv štrajka i sindikata i njihovih čelnika. To ovisi o preferencijama vlasnika i medijskih urednika. Oni su važniji faktor u društvu nego mi.

– U HDZ-u kažu da se štrajka zbog političke ostavštine SDP-ove Vlade koja je ostavila mirovinsku reformu, niske koeficijente u prosvjeti i nesređene odnose u javnim i državnim službama?

– Nije tako. Koeficijenti su sniženi još prije, ali SDP-ova vlada ih je bila još dodatno smanjila. I HDZ-ova vlada provocirala je problem, ministri su mijenjali koeficijente na svoju ruku i ispod stola. Plenković nije shvaćao da se radi o zakonu spojenih posuda, da podizanje koeficijenata kod jednih iziskuje da i drugi traže bolji status. To su radili svi – ministri HDZ-ove vlade, SDP-ov ministar Mirando Mrsić, dok su se neki problemi stvorili 2003. godine u vrijeme ministra Gvozdena Flege u Vladi Ivice Račana. Svi na sebi imaju dio odgovornosti.

– Hoće li štrajk to ispraviti?

– Ne može se sve ispraviti, ali se može ispraviti odnos prema prosvjetarima. Uredba o koeficijentima puna je nelogičnosti i nepromišljenosti i tu treba napraviti cjelovito rješenje. Zanimljiva je Plenkovićeva najava kako će analizirati koeficijente da bi rješavao problem prosvjetara – što je besmisleno. On treba analizirati sustav i zatim ga promijeniti i za taj cjeloviti posao imalo bi smisla angažirati neku vanjsku agenciju. Koeficijenti koje sada imamo su nakazno rješenje koje je uvela Račanova vlada kad je 2001. ukinula   platne razrede.

– Što bi, po Vašem mišljenju, bilo najbolje rješenje?

– Treba napraviti platne razrede. Tu svi zaposlenici ulaze u rešetku iz koje su iskakanja teško moguća. Svatko ima svoje mjesto po vertikali ili složenosti poslova te po horizontali gdje se vidi kvaliteta izvedbe. U javnim i državnim službama postoje neki teško premostivi problemi. Teško je adekvatno nagrađivati bolji od lošijeg rada, iako nije nemoguće. Nije to hrvatski specifikum, već opći problem svugdje u svijetu. Kod privatnika je drukčije, tamo neće zaposliti rodicu nego onoga tko zna svoj posao. U javnom sektoru će zaposliti rodicu i vjerojatno ju platiti više nego što njen posao vrijedi. Treba vidjeti tko treba ocjenjivati rad u javnom sektoru. Mislim da bi roditelji, đaci, pacijenti u bolnicama trebali sudjelovati u ocjenjivanju javnih i državnih službenika. Ocjenu trebaju dati i kolege na poslu, i naravno ravnatelj – ali ne da je sve u rukama ravnatelja koji odlučuju po svojim osobnim preferencijama.

Katastrofalna greška

– Što se škola tiče, mnogi kažu da bi nekim učiteljima dali dvostruko više, a nekima i dvostruko manje. Ali, to je utopija.

– To je u javnom sektoru apsolutno nemoguće. To ni jedna zemlja nije napravila. Ravnatelj koji o tome odlučuje ne mora najboljem radniku dati takvu plaću jer su primjerice u konfliktu ili ga je baš briga, jer napokon, to plaćamo mi, porezni obveznici. Izrada zakona o plaćama je stoga osjetljiv posao.

– Zašto je Plenković išao s prijedlogom uravnilovke, 6,1 posto povišice osnovice svima, od učitelja do pravosudne policije?

– Kako bi zavarao javnost i unio razdor među prosvjetare te stvorio iluziju da je ispunio njihove zahtjeve, osnovicu je digao baš za 6,12 posto, koliko su rast svojih koeficijenata tražili sindikati prosvjete. To nije ispunjenje niti prosvjetarskih, niti naših zahtjeva. Jer i jedni i drugi tražimo izravnanje naših koeficijenata unutar svih javnih službi. Iako rast osnovice diže plaće svima, on ne uklanja nejednakosti među koeficijentima za poslove iste složenosti.

– Ipak, dolaze izbori?

– To je politikantski predizborni potez. S time je dobio mir u koaliciji – pri čemu je HNS napravio suicidalni politički potez. Jedini način da HNS preživi bio je da se usidri u locus operandi, tj. mjesto gdje ima šanse dobiti glasove, tj. na specifičnu poziciju u sferi obrazovanja gdje djeluje njihova ministrica Blaženka Divjak. U tom sektoru radi 90.000 ljudi – zajedno s obiteljima to je najmanje 180.000 birača. Ako dobije trećinu od toga, preživjeli su i ostaju parlamentarna stranka. Sada su to sve poništili i ostali uz Plenkovića. To je katastrofalna politička greška. Podrškom da svima rastu plaće nisu osigurali glasove ostalih birača – sada nitko neće za njih glasati. Te glasove ostalih može dobiti Plenković prije njih. Međutim, on je ostao u sukobu s prosvjetarima.

– Plenković se ponio kao diplomat, a ne kao real političar?

– Nije sreća za zemlju da su u vrijeme najtežih ekonomskih teškoća i iseljavanja na čelu zemlje bila dva diplomata, Plenković i Milanović, a njima možemo priključiti i predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. Kad pogledamo njihove političke sadržaje, vidjet ćemo da se oni prvenstveno bave obračunima, odnosima, kako nekoga pridobiti, a drugoga izigrati… To je diplomacija. Međutim, u unutarnjoj politici moraš imati viziju i ciljeve s kojima možeš mobilizirati ljude. Treba znati objediniti što veći broj ljudi. Treba biti iskren prema vlastitom narodu i ne prodavati mu gluposti koje i dijete iz osnovne škole može shvatiti. Ne može predsjednik Vlade s malog ekrana gledati ljude u oči i tvrditi kako je riješio problem prosvjetara kad ga nije riješio. Kako onda mladi ljudi, kada vide plitke neistine iz usta prvog čovjek u zemlji, ne bi pakirali kofere i odlazili. Ne smije se varati vlastite građane! To je krucijalno.

– Što se tiče sindikata, takvih situacija je bilo i ranije?

– I prije Milanovića je znalo biti pokoje izigrano obećanje, ali ne tako eklatantnih i uvredljivih kao kad su diplomati došli na vlast. Ja ne mogu zaboraviti Matu Granića, čak i Škegru, koji se držao dogovorenoga, a posebno je tu svijetli primjer bio Goran Granić. Ta vrsta čestitog odnosa prema sindikatima više ne postoji. S krizom je počeo “catch as can”. Borba za oskudne materijalne resurse u vrijeme krize između kapitala i rada srušila je i etičke standarde između politike i rada.

– A Plenković?

– Nas je posebno prevarila Plenkovićeva Vlada. Još 2009. godine potpisali smo više nego korektan ugovor o smanjenju plaća zbog krize i vraćanju istog iznosa nakon krize. Do tada su višekratno mijenjali taj ugovor kada je vlastima trebalo. Međutim, kada je trebalo vratiti taj dug početkom 2016. godine, Plenković i Marić su naglo proglasili da ugovor nije pravno valjan. Desetak pravomoćnih sudskih presuda u našu korist pokazuje da je ugovor pravno valjan. Kakav moralni debakl! Hoće li itko za to odgovarati.

Imamo suficit

– Zašto nema novaca za javne servise, odnosno javne i državne službenike, ako je država među rijetkima u EU koja je u suficitu za 0,3 posto?

– To pitanje sam i ja postavio. Kalkulacija je jednostavna. Ministar Marić je predvidio proračunski deficit od 0,9 posto, što je 3,6 milijardi kuna. Deficit mu je odobrila Europska komisija i ne utječe na kreditni rejting zemlje. Ali, ostvaren je sufict od 1,1 milijarde kuna, na što se nije računalo, pa je ukupan višak 4,7 milijardi kuna.

– Reći će da su platili, na primjer, Uljanik?

– Ne, Uljanik je bio plaćen od prošle godine. To ih je zadesilo i tu nisu bili krivi. Prošle godine imali smo razumijevanja i spustili smo naše zahtjeve. Ali, što je sada preča potreba nego podići ljudima plaće, sa suficitom koji je oslobodio 4,7 milijardi kuna? Zar 250 tisuća javnih i državnih službenika nije vrijedno jednog Uljanika.

– Možda namjeravaju kupiti borbene avione s tim novcem.

– Da, i to je moguće.

– Veza politike i sindikata uvijek je postojala iako se ponekad činila nevidljiva. SSSH je godinama bio uz SDP i dobio katastrofalan zakon o radu i paket neoliberalnog zakonodavstva koji guši radnička prava. Trebaju li sindikati stajati uz političke stranke?

– Najveća greška hrvatskih sindikata je pretjerana distanciranost od politike. Sada smo vidjeli na primjeru prosvjetara – da je HNS ustrajao na podršci – kako je ta povezanost potrebna. Nije samo SSSH bio uz SDP, mi smo još 2000. godine podržali koaliciju SDP-HSLS. Treba reći članovima koje vrijednosti društva podržavamo. S politikom i interesima političkih stranaka je malo drukčije, oni se mijenjaju, no vrijednosti mogu biti zajedničke.

– Što je s HDZ-om, uz njih nema sindikata?

– Nedavno smo u jednoj TV raspravi čuli liberalnog ekonomista Andreja Grubišića, kojeg je podržao ministar gospodarstva, HDZ-ov Darko Horvat, u stvarima koje su protivne društvenim fundamentima naše zemlje i Europske unije. A najzanimljivije je da su ti fundamenti vrijednosti samog HDZ-a. HDZ-ovi programski ciljevi su očuvati socijalnu državu, što Horvat još nije bio saznao, a već je postao ministar.

– HDZ je stranka krupnog kapitala, socijalna država im je mrtvo slovo na papiru.

– U svojim temeljima HDZ ima socijalni nauk Katoličke crkve. Sustav socijalnih davanja koji održavaju je izopačen, čak i prema mišljenju Europske komisije. On podupire one koji imaju, a ne štiti one koji nemaju. Čak 25 posto Hrvata živi ispod granice siromaštva. Ispod te granice živi tek 6 posto Kineza. Tako destruktivno HDZ-ovo djelovanje je politika, ali nisu načela. Oni nikada po svojim načelima ne bi mogli provoditi neoliberalne floskule. U načelima imaju demokršćansku konzervativnu agendu. Tu kopiraju njemačke demokršćane, a to nije skup protusocijalnih ideja

– Što je SDP, vidite li tu stranku koja zastupa sindikalne vrijednosti?

– Mi u SDP-u ne vidimo politički oslonac. To je vrijednosno dezorijentirana i idejno smušena stranka. Iako je izgubio izbore i vrijednosno razorio SDP, za nagradu su Milanovića predložili za kandidata za predsjednika Republike. Nakon njega SDP nije ispunio očekivanja i nije doživio socijaldemokratsku preobrazbu. Lansirajući ga za predsjedničkog kandidata, Bernardić naivno misli da će ga se time riješiti. Ali i da jest tako, njegova kandidatura ima daleko razornije posljedice za SDP nego što će Bernardiću donijeti prednosti, jer u tom postupku nema nikakve vrijednosne i idejne utemeljenosti. Samo bijedna politička pragma.

– Da li bi Sindikat znanosti i visokog obrazovanja te drugi sindikati trebali podržati nekog predsjedničkog kandidata?

– Trebali bi, ali nemamo koga. Osobno, glasao bih za Dejana Kovača, kandidata HSLS-a, ali ni on, uočio sam, ne prepoznaje dovoljno dobro okolnosti u Hrvatskoj. Miroslav Škoro je možda ekonomski prihvatljiv, ali građanski i socijalno nije jasan. Kad bismo našli pravi izbor, podržali bi nekog od predsjedničkih kandidata.

– Možete li stati uz neku političku stranku na parlamentarnim izborima, koji će se održati unutar narednih godinu dana?

– Kad bismo našli pravi izbor – podržali bi. Živi zid se, recimo, raspao i to je posljedica konfuzije u idejama. Mislav Kolakušić ima pozitivnu energiju i emociju, ali ne vidim još uvijek izgrađena suvisla politička stajališta.

Problem liderstva

– Nije li očit problem liderstva u politici. Predsjednica, doduše, od početka mandata kaže da je državnica, ali ne vidimo njezino vodstvo.

– Slažem se, nije riječ o dovoljno kvalitetnim i obrazovanim ljudima. Oni ne prate vodeće svjetske trendove, ekonomiste i politologe i njihove radove, naši političari ne znaju što su aktualni socijalni, ekonomski i politički problemi u hrvatskom okruženju. Čitajte Stieglitza, Krugmana, Blancharda – autore koji su osvijestili svijet, ali ne i naše vlastodršce. Neoliberalizam je svugdje u defanzivi, osim kod nas. U nas je u ofanzivi, što smo vidjeli iz eskapada ministra Darka Horvata! Vulgarni liberali mogu biti zanimljivi publici kada napadaju fundamente društva, jer je društvo loše pa ljudi ne razlikuju temeljne vrijednosti od loših politika. U takvim okolnostima postoji pogodni teren za napad na fundamente, i oni koji ih brane nisu baš u povoljnoj poziciji. I kada još neupućeni ministri tako nešto dovode u pitanje, a neki mediji to rade kontinuirano, tada doista postoji opasnost da se u provincijalnom ambijentu zemlje koja kaska za svijetom, ne samo ekonomski već i idejno, u pitanje dovedu temeljne vrijednosti socijalne pravde, kohezije, obzirnosti i uzajamnosti među ljudima. Naši vulgarni neoliberali nude Hrvatskoj američki zvjerinjak naspram europski uljuđenog i pravednog društva.

– Možda su sindikalni šefovi istinski društveni lideri, iako vas povremeno napadaju kako ste godinama na funkcijama i s golemim plaćama?

– Mi smo lideri naših članova. Koliko se god trudili govoriti o općedruštvenim pitanjima, mediji nas uvijek guraju u cehovsku poziciju, koja to nekada mora i biti, jer moramo štititi svoju grupaciju, međutim, veoma često ne govorimo iz te uske perspektive, ali nas se rijetko kada tako percipira. Mislim da to nije slučajno. Što se tiče dugovječnosti to nam je prilijepio Milanović, koji sada, kao što vidimo, nastoji biti dugovječan u politici jer mu je propao izlet u poslovni svijet. Tu floskulu ponavljaju sada i neki drugi iz SDP-a, jer nam ne mogu ništa drugo prilijepiti. Samo budala, ako je socijaldemokrat, može stvarati konflikt sa sindikatima po tom pitanju. Naime, dugovječnost na ovakvim poslovima samo je razlog za posebno poštovanje naših sindikalista, jer mi sebe sami ne imenujemo, već prolazimo rešeto demokratskih izbora. Ja sam ponosan na tu činjenicu. Cijeli sam svoj život posvetio sindikalnoj ideji i tome bi se pravi socijaldemokrat trebao pokloniti. Ali ne čudi me kada se radi o karijeristima u SDP-u. Tamo nema ni vrijednosti, ni čestitosti, niti ljudske dimenzije. Zar je njihova poruka da su čelnici sindikata stari pa kao takvi ne mogu dobro raditi? Što to nisu rekli Ivici Račanu? Zar on nije bio dugovječan. Ma to je smeće od stajališta.

Plaća mi je velika, iznad mojih potreba, ali za nju ja nisam odgovoran, jer tu plaću određuju tijela sindikata, i to nije plaća za pojedinca, već za radno mjesto na kojem radim. Ona se pozicionira na razini državnog tajnika i pomoćnika ministra. Ja u 30 godina svoje karijere niti jednom nisam imao nikakvo potraživanje za svoju plaću pa sam tako 14 punih godina radio za asistentsku plaću. Tek u drugoj polovici radnog vijeka su upravna tijela Sindikata to pitanje riješila na sadašnji način.

– Ovih dana je objavljeno kako će svaki zaposlenik za povišice u prosvjeti dati više od 800 kuna. Nije li to neviđeni spin, proračun tako ne funkcionira.

– To je spin i šire se vijesti koju se nerazumljive. Sličan primjer je eurozona – jer to što je Hrvatska spremna za eurozonu ne znači kako je eurozona spremna za Hrvatsku. Još tamo ne postoji mehanizam da nas se zaštiti u slučaju kriznih situacija. On mora biti temeljen na solidarnosti – baš kao što se Istra ne buni kad Plenković ode u Slavoniju i odnese tamo nekoliko milijardi kuna. Takve solidarnosti u EU nema i to je vidljivo na nizu primjera.

Uhljebi

– Vratimo se štrajku u prosvjeti koji, najblaže rečeno, trese Hrvatsku, ali ne i hrvatsku Vladu. Prema HRejtingu, više od 80 posto građana daje podršku učiteljima i nastavnicima. Ali, to se može okrenuti i kreirati u bijes protiv “uhljeba u učionicama”?

– Mislim da igraju na odugovlačenje. Ali, ključni igrači u priči su urednici medija – kada oni odluče da se krene protiv štrajka – to će biti znak za promjenu javnog mnijenja. To znam iz vlastitog iskustva jer smo to već vidjeli nekoliko puta. Tehnologija tog posla je razrađena – najednom glavnu ulogu među sindikalcima preuzme Željko Stipić iz Preporoda kojem tada mediji širom otvaraju vrata za pljuvanje po nama, kao organizatorima štrajka. On je u štrajku prisilno, i kad je najosjetljivije iz njega izađe te ga mediji pretvore u vijest i postane centralni sindikalac. To smo doživjeli barem šest-sedam puta. Upravo po Stipiću osjećam da je ta medijska promjena na vidiku. Sad su on i njegova satelitska i opskurna organizacija nastavnici.org prozvali Mihalinca za jednu zapravo odličnu reakciju, tj. prozivanje dva predsjednička kandidata da se očituju o štrajku. Mi moramo pritiskati politiku, jer je i to način snaženja naše pozicije. Budući da je Stipiću teško sada izaći iz štrajka, upravo je u traženju povoda. Ovo mu se učinilo zgodnim. A neki mediji su opet počeli ponovno s mojom diskreditacijom. Treći pseudo-statistikom lažu o plaćama nastavnika u međunarodnoj komparaciji. Treba vidjeti je li to početak orkestriranog napada ili tek ekscesi pojedinaca.

– U štrajku su učiteljice, profesori, tzv. mali ljudi. Ne pokazuju li oni sada i prezir prema nositeljima vlasti i njihovim zatamnjenim limuzinama, briselskim šetnjama i iznimnom životnom standardu?

– Pokazivali smo zube i drugima. Štrajkali smo 2015. godine pred izbore. Ali, novost je što cirkularni štrajk ne frustrira nastavnike, a ni roditelje. Mogu se organizirati za čuvanje djece. To je dobra i prava mjera. Štrajk će trajati dok se ne ispune zahtjevi prosvjetara.

– U vladajućoj koaliciji čuju se mišljenja kako to uopće neće utjecati na njihovu izbornu poziciju?

– To je zanimljivo stajalište. Ta mišljenja su znak talenta za politiku. Tko će glasati iz redova prosvjetara za HDZ ako se ne ispune zahtjevi štrajkača? Ja mislim – nitko. A ni za predsjedničku kandidatkinju Kolindu Grabar-Kitarović. Podsjetio bih da smo u rujnu 2015. godine imali štrajk dva mjeseca prije izbora. Milanović je vrijeđao štrajkače. Izbore je izgubio za dlaku – za prosvjetarske glasove. Da je izbore izgubio za veliki postotak glasova, onda njegov odnos prema štrajku ne bi bio važan u tom kontekstu. Ali, izgubio je za malu razliku i to pokazuje koliko je pogriješio. Za nagradu, sada je kandidat SDP-a. To je rezultat posvemašnje konfuzije.

– Jesu li referendum sindikata i štrajk prosvjetara raskid s novom hrvatskom šutnjom u kojoj ljudi šute i odlaze, odustaju od borbe?

– To je jako pozitivno i tako to shvaćam. I ljudi to trebaju shvatiti. Nakon 30 godina demokracije jasno je kako je ovaj narod socijalna i demokratska prava dobio na tanjuru. Nije se za njih izborio. Izborio se za svoju državu i ako spomeneš četnike, spremni su za fajt. Ali, kad im kažeš da ih netko vara i krade im novac, nikome ništa. No, sadašnji odaziv pokazuje kako se situacija polako valjda promijenila.

Ključne riječi:

#67jepreviše, Glas Istre, intervju s Vilimom Ribićem, štrajk