Pročitajte zanimljiv tekst Željka Ivankovića o žalosnom stanju financiranja znanosti i obrazovanja u RH te posljedicama takvog stanja, izvorno objavljen u tiskanom izdanju te na internet portalu Jutarnjeg lista od 7. ožujka 2016. Tekst prenosimo u cijelosti:

PIŠE ŽELJKO IVANKOVIĆ

KOMENTAR Zaboravljena rasprava: Ima li smisla ulagati u školstvo a da se ono prije ne usavrši?

Loše obrazovanje, iako se to izbjegava reći, moglo bi biti glavni razlog razvojnog zaostajanja Hrvatske

Je li generalni uzrok hrvatskog razvojnog zaostajanja ustvari – potkapacitiranost? Lakše razumljivim riječima, je li posrijedi – nesposobnost, a specifično govoreći – loše obrazovanje. Oko mogućnosti da je tome tako obilazi se kao oko vruće kaše, rijetko se na nju pomišlja, a još rjeđe izriče, osobito s relevantnih mjesta.

Sandra Švaljek, s Ekonomskog instituta Zagreb, u petak je na Veleučilištu Vern, u diskusiji s ministrom Zdravkom Marićem, prihvatila da se proračun za 2016. donosi u vremenskom tjesnacu i pod pritiskom kontrole duga i deficita, ali u jednoj suštinskoj raspravi postavilo bi se pitanje proračunskog financiranja ključnih razvojnih varijabli, kao što su znanost i obrazovanje. Slično je tvrdio sociolog Dragan Bagić, u sklopu EPH-ova izbornog projekta Prava pitanja. Promjena radnog zakonodavstva i fokusiranje na pojedinačne ciljeve kao što je deficit više nisu dovoljni. Na red je došlo ulaganje u ljudski kapital, zanemareno u cijelom društvu, kako u javnom, tako i u privatnom sektoru.

Podaci su otužni. Prema Eurostatu, u Hrvatskoj se omjer visokoobrazovanih napokon približio petini odrasle populacije (19,3 posto). Riječ je o tzv. tercijarnom obrazovanju, koje uključuje završene više i visoke škole. Prije deset godina taj je postotak zaista bio značajno niži, oko 13,5, pa iako se čini da se radi o kretanju naprijed, i dalje je to zaostajanje, a ne sustizanje. Prosjek Europske unije je 26 posto, a razvijene zemlje, kao što su Velika Britanija i Irska, imaju čak dvostruko veći postotak visokoobrazovanih nego Hrvatska. Uz to, njihove su škole kvalitetnije. Hrvatska se ne može utješiti ni usporedbom s deset postsocijalističkih članica Europske unije. U prosjeku, u njima je visokoobrazovanih 24,2 posto. Manje visokoobrazovanih imaju samo Rumunjska i Slovačka.

Slovački je slučaj zanimljiv. Sa 5,4 milijuna stanovnika neznatno je veća od Hrvatske. Kad je ušla u EU, imala je samo 10 posto visokoobrazovanih. U odnosu na Hrvatsku bilo je to značajno zaostajanje, niži razred. Često se ističu protržišne reforme, flat tax i slične mjere koje su oživjele slovačko gospodarstvo. Iz vida se ispušta da će Slovačka po broju visokoobrazovanih ove godine vjerojatno preteći Hrvatsku pa će iza ostati samo Rumunjska. Kako?

Prema izračunu sociologinje Jasminke Lažnjak, Hrvatska u ekvivalentu pune zaposlenosti ima tek 7100 nastavnika u visokom školstvu, a Slovačka gotovo 18 tisuća (u 2013. bilo ih je 17.917). Možda je tajna slovačkog napretka čak i više u tome nego u kompozitnim ekonomskim indeksima i ad hoc propagandnim ljestvicama kojima bombardiraju regulatorni entuzijasti i aktivisti.

Brojeva koji upućuju na hrvatsko zaostajanje ne nedostaje. Austrija, po broju stanovnika dvostruko veća nego Hrvatska, ima gotovo pet puta više sveučilišnih nastavnika (33.000), a Danska, zemlja veličine Slovačke, ima još skoro deset tisuća više od nje (27 tisuća). Slaba je utjeha što Slovenija ima manje, 4300, kad je više nego dvostruko manja od Hrvatske.

U analizi financiranja znanosti još je gore kad se uključi vremenska perspektiva. Kad je većina postsocijalističkih zemalja ulazila u EU, Hrvatska je zajedno sa Slovenijom i Češkom, iako je tad tek dobila “avis”, bila vodeća po ulaganju u znanost, izračunale su Lažnjak i Jadranka Švarc s Instituta Ivo Pilar. U BDP-u bilo je to više od 1 posto. Danas, Slovenija je na 2,4 posto, Češka na 2 posto, Hrvatska – bolje ne spominjati – 0,7 posto. (Neki kažu i manje 0,5 posto.) Za razvoj znanosti (i visokog obrazovanja) u svim je zemljama na svijetu ključan javni sektor. Ne može to, međutim, opravdati mizerno ulaganje hrvatskog privatnog sektora.

I tu se vraćaju pitanja o kojima je akademska zajednica počela raspravljati, usijala ih i – napustila: Ima li smisla ulagati u visoko školstvo (i znanost) a da se ono prije ne usavrši, bi li to bilo rasipanje? Može li se unaprijediti bez ulaganja? Je li (koliko je) izbor između financiranja elitne znanosti (koji god da se kriteriji primijene) i širokog pogona – isključiv? Ni u sportu, gdje su mjere očitije, u ime olimpijskih se natjecatelja ne zanemaruju škole entuzijasta i talenata. Znanstvenike se upućuje na europske fondove, gdje je Hrvatska zaista neprimjetna, no Latvija je – prema riječima njezina premijera – osloncem isključivo na EU fondove dovela u pitanje znanstvenu infrastrukturu. Napokon, tu je rasprava o odnosu humanističke, društvenih i STEM znanosti.

Nedavni bizaran slučaj je ilustrativan. Novine su objavile članak o nastavniku koji studente poučava politologiji na primjerima znanstvenofantastične literature i filmova. Ustvari, ništa senzacionalno. Iz akademske je zajednice, međutim, stigao komentar – vidite li, porezni obveznici, na što se troši vaš novac? I to gotovo sedamdeset godina nakon Orwela, pola milenija nakon što je Thomas More (1516.) napisao Utopiju. Treba li vidljivijeg dokaza razvojne potkapacitiranosti ako se i u samoj akademskoj zajednici rasprava može toliko banalizirati da padne na razinu na kojoj je u doba sovjetskog socijalizma partija postavljala dilemu Shakespeare ili kobasica. I naravno, zajedno s narodom, birala – kobasicu.

Ključne riječi:

izdvajanja za znanost, jutarnji list, Željko Ivanković