Jutarnji list je u svom subotnjem tiskanom izdanju u prilogu Magazin objavio veliki intervju s predsjednikom Velikog vijeća Sindikata znanosti, Vilimom Ribićem. U razgovoru s novinarkom Mirjanom Dugandžijom dotaknute su brojne teme, od sindikalnog djelovanja i stanja radničkih prava u Hrvatskoj, do obiteljskih korijena, odrastanja i studija filozofije.

Intervju je dostupan i na internet portalu Jutarnjeg lista, a mi ga ovdje prenosimo u cijelosti:

VILIM RIBIĆ SINDIKALIST

‘Nisu naši političari došli s Marsa. Tu su, iz ovog naroda…’

AUTOR: Mirjana Dugandžija

Koliko su “Vilimovi dvori” neobični kao “dvorac”, toliko je Vilim Ribić neobičan kao onaj koji tu stoluje. U tenisicama, Lacoste majici koju, kaže, kupuje za 40 kuna, s velikom voljom će se udubiti u filozofske aporije, koliko i žaliti zbog nedostatka – a ja bih rekla, komičnog nedostatka – socijalne svijesti u Hrvata. Predsjednik Velikog vijeća Sindikata znanosti, a i predsjednik Matice hrvatskih sindikata, dakle, desetak sindikata uglavnom iz javnih službi: medicinske sestre, bibliotekari, učitelji…

Vilim Ribić sinonim je sindikalne borbe u Hrvatskoj, jer se tog posla prihvatio i nešto prije nastanka samostalne Hrvatske. Što je pri tom doživio, rekao je u ovom intervju, a što je bilo još prije, znam ja: zajedno smo studirali komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagreb. A kako se prije toga nismo sreli na nekom natjecanju astronomskih grupa iz hrvatske provincije – to je već čudo.

Ako se meni nešto loše dogodi na poslu, hm… neopravdano, što bi sindikat za mene mogao učiniti?

– Ako ste član sindikata, prilično puno.

Nisam član ičega. Sama sam na svijetu.

– Nije točno. “Član” ste, recimo, zdravstvenog osiguranja i to plaćate. A i sindikat je jedna vrsta socijalnog osiguranja, dobrovoljnog. Danas ste sa šefovima dobri, sutra se oni promijene, i vi ste u nemilosti. Ako naprave nešto protiv Vas u skladu sa zakonom, ne možemo vam pomoći, ali, obično ne naprave…

Idem se odmah učlaniti… iako, i to je dvosjekli mač. Prije neki dan objavljeni su rezultati istraživanja prema kojima su sindikalisti kod poslodavaca neomiljeniji (oko 35 posto) – s imigrantima, “nepopularnim” nacionalnostima i, čini mi se, starijim osobama – od “normalne” radne snage.

– Ako je riječ o sindikalnim aktivistima, to je sigurno tako kod većine naših poslodavaca. Slika i prilika društva u kojem živimo, civilizacijskog pada i sveopće regresije.

Koliko ste dugo u sindikalnom pogonu?

– 27 godina. Koliko postoji i Hrvatska.

Kud Hrvatska, tu i vi?

– A, ne. Naš je Sindikat išao u sasvim suprotnom smjeru! Ovdje nitko nije bio iznad unutarnjih pravila, statuta, pogotovo ne ja, poštovali smo sve zakone, svi su revizorski izvještaji ultrapozitivni, unutarnji odnosi vrlo demokratični, ambijent je takav da se suprotno mišljenje potiče, za razliku od stanja na Senatu Sveučilišta. I ekonomski smo uspješni. Dokaz je ova zgrada.

 Dugo ste “na funkciji”.

– Uvijek izborima, tajnim glasovanjem. Nekad sam imao protukandidata, nekad nisam. Zadnji put bilo je 60 kandidata za Veliko vijeće, dobio sam najviše glasova. Milanović kaže da sam “dugovječan”. On je to lansirao kao pogrdu, a ja shvatio kao kompliment. To govori o mojoj postojanosti i posvećenosti ideji socijalne pravde. Baš ono što je njemu falilo.

Da… Milanović je baš bio kratkovječan. Meni je žao što naša socijaldemokracija nije dugovječnija, i takva kakva je.

– Da! U socijalno-ekonomskom smislu socijaldemokracija nam se potpuno pogubila. Sindikalisti su po defaultu socijalni demokrati, i predobro znam što je to. Dio ljudi tamo je još pogubljen, bez dovoljno jakih ljudi s vizijom socijalne pravde u modernim okolnostima.

Diplomirali ste ekonomiju, bavili se poviješću ekonomije. Često se pitam kako to da Hrvatskoj uvijek uspijeva ostati tako strašno siromašnom. Ne mislim sad na to kako ekonomiju vode HDZ i SDP, nego u nekom duljem razdoblju. Za Austro-Ugarske smo ostali siromašni, za socijalizam se govorilo da je po definiciji društvo koje ne proizvodi bogatstvo, tek je za prve Jugoslavije, čini mi se, postojalo neko uspješnije razdoblje krajem tridesetih, četiri-pet godina, navodno su ljudi i preživjeli ratnu neimaštinu zahvaljujući tim dobrim godinama. Ispravite me ako je to pogrešno.

– Nedavno je Ivo Bićanić napravio jednu sekularnu analizu, što znači – za dulje razdoblje. Nisam mogao vjerovati tom rezultatu. Prosječni rast Hrvatske u vrijeme Jugoslavije bio je četiri posto godišnje, a prosječni rast neovisne Hrvatske jedva dva posto godišnje. A rušili smo socijalizam zato što je bio ekonomski neučinkovit. U to sam bio sto posto uvjeren, zato sam se angažirao u borbi za demokraciju i nezavisnost. I danas tako mislim, zapadni je kapitalizam uspješniji, ali, pokazalo se i da nije svaki kapitalizam automatizmom i samom uspostavom uspješniji…

A ni ono što zovemo kapitalizmom nije automatski kapitalizam.

– Nije! Ipak su važna svojstva ljudi, mentalitet, kulturni ambijent, društvena i javna etika, kvaliteta politike… Što se dogodilo? Nas je rat svakako unazadio. Ali, rat je bio i prilika. Zemlju treba obnavljati… naša politika to nije iskoristila. Drugo, pljačka u privatizaciji. Treće, ortački kapitalizam o kojem danas najrječitije govori Agrokor. I četvrto – svjetska kriza. Kad je kriza, država mora održavati razinu potrošnje, kao što su učinili Amerikanci doslovce naštampavši novac, i za 18 mjeseci su izišli iz krize. A naša socijaldemokratska vlada reagirala je neoliberalnim odgovorom na krizu, čime ju je produbila, zemlju unazadila i odgovorna je za masovno iseljavanje.

Veći dio naše ekonomske struke tu se potpuno kompromitirao, javno i agresivno podupirući takav suludi model. Da je doista sulud, superiorno pokazuju nobelovci Krugman, Stiglitz i plejada drugih mislioca današnjice. Tu politiku nastavljaju Dalić i Marić, pri čemu Plenković to uopće ne razaznaje niti ga zanima. Deset godina smo išli nazad, i sad su naše plaće pale sa 44 posto udjela u BDP-u na nekih 36 posto… To je decenijski učinak rušenja cijene rada u Hrvatskoj u režiji Milanović, Linić, Mrsić…

I opet smo najsiromašniji u Europi.

– Točno. Jugoslavija je, u nekim razdobljima, imala najviši BDP, uz Japan, dakle, ta neuspješnost nije bila konstanta. A ja nikako nisam ni jugofil ni jugonostalgičar.

Ja jesam jugonostalgičar. Zadnji tko je ozbiljno uložio u moje obrazovanje, što je važno i pojedincu i društvu, a u ovoj smo zgradi na braniku svekolikog znanja – bila je socijalistička Jugoslavija.

– Da, obrazovanje, za sve socijalne slojeve jednako i besplatno, najveće je bogatstvo koje društvo treba ponuditi. I ja sam se školovao besplatno, moji su roditelji s dvije radničke plaće, dakle relativno siromašni, mogli školovati sestru, koja je završila veterinu, i mene. Jedna radnička plaća išla je na nas.

Jeste li radili kao student?

– Pola godine kao kondukter u tramvaju i kao apsolvent u osiguranju kao portir… Ostalo su podmirivali roditelji. Majka je bila krojačica u “Slavoniji”, otac je radio u Tvornici žigica Drava. Te odlične tvrtke više ne postoje. Otac je ostao bez formalnog obrazovanja jer je bilo predviđeno da ostane na zemlji. Djed je imao lijepo imanje, ali opirao se kolektivizaciji, opsovao jednom Tita i završio dvije godine u Lepoglavi. Obitelj se rasula, kao i imanje.

Studirali ste, osim ekonomije, i nešto sasvim drukčije – filozofiju i komparativnu književnost.

– Iz čiste ljubavi. Volio sam čitati, za filozofiju sam baš jako bio zainteresiran. No, procijenio sam da od toga ne mogu živjeti, nego od nečega što sam volio manje. Na poslijediplomskom sam bio kod Branka Horvata. U međuvremenu, zavolio sam i ekonomiju jako, a pogotovo me senzibilizirala kriza.

Jeste li pisali?

– Bio sam godinu dana na televiziji, primljen među 400 kandidata na audiciji, hvalili su me, ali i istovremeno cenzurirali, pa sam otišao jer mi se smučilo. Najviše su me masirali Geza Stantić, Veljko Knežević, a u pozadini sveprisutno oko Marija Plenkovića, oca našega premijera na tadašnjoj Televiziji Zagreb. Pisao sam za časopis Pitanja, a napisao sam i jednu raspravu o Dostojevskom, o “Zločinu i kazni”, za koju sam dobio puno komplimenata.

I, koja je bila vaša teza?

– Zanimao me odnos Dostojevskog prema ljudskoj prirodi, kroz lik Raskoljnikova vidiš veliku transformaciju… Raskoljnikov tuđim životom disponira kao sredstvom dokazivanja vlastite superiornosti, nadmoći, što kasnije jako plaća jer raspada mu se taj sustav kad pada u nesvijest pred vratima isljednika Porfirija… sjećate se toga?

Da, dekomponira se sasvim.

– Baš zato što je napravio esencijalni grijeh koji nije religijski, nego grijeh ljudske naravi. Ako nisi psihopat, ne možeš instrumentalizirati pravo na život drugih ljudi da bi sebe dokazao kao Napoleona, nadčovjeka. Ta samoafirmacija ne može ići nadređivanjem nad drugim, nego podređivanjem drugim ljudima, u službi njima. Baš mi je drago da ste me podsjetili na to, nisam se tog teksta sjetio jako dugo.

 Teksta gotovo predodređujućeg. I vi ste, kao sindikalist, na neki način u službi drugim ljudima.

– Pa da, jesam, i tu sam se sasvim našao. Sad imam šezdeset godina, mirovina mi je na vidiku, i baš imam osjećaj da je to bilo ono pravo. Radio sam strašno puno, odricao se, nikad nisam pitao za svoju plaću, ali vidim svoj život sasvim smislenim, i to je najveće bogatstvo…

Sve je počelo tekstom u Danasu, koji ste napisali u ogorčenju zbog malih plaća u Institutu za suvremenu povijest, gdje ste bili asistent. Tuđmanovu Institutu.

– Mi asistenti nismo mogli ni plaćati režije. Stanovao sam u podrumu. Danas je asistentima puno bolje, zahvaljujući i postojanju Sindikata. Nakon tog teksta javilo mi se desetak ljudi, sloboda na vidiku, sastali smo se… tako je osnovan Sindikat. Sve članstvo Sindikata u visokom obrazovanju nam je prešlo. U prvi istinski demokratski sindikat u Hrvatskoj. To je 1989. bilo i protuzakonito. Ali bilo je povoljno vrijeme, ljudima je bilo dosta sindikata za svinjske polovice… a danas nas pitaju zašto ih nema.

 Hm… sindikalni barakaš. Koje pregovore smatrate najuspješnijim u vašoj karijeri?

– Teško je to reći, jer to je posao jako fluidan… Postigneš nešto, potpišeš, a nakon nekog vremena se vidi da to nije bilo sretno, ili obrnuto, nisi zadovoljan, čini se da si potpisao loš sporazum, a onda se odjednom vide sve prednosti. Kao Brownovo gibanje u fizici. Ti si neka čestica, vrtiš se, da te nema, bilo bi i gore, ali nikad ne možeš reći – to je 100 posto. Mi smo devedesetih s Matom Granićem potpisali jako dobre sporazume, onda oni puste inflaciju koja izjede taj učinak. Mislim da smo najveće uspjehe postigli za Škegre, 1997., ‘98., kad smo imali godišnji rast plaća od 21 posto, a nije bilo inflacije.

  Sporazum iz 2009. gotovo je prije nekoliko dana doveo do štrajka.

– Da, tada smo se odrekli šest posto od plaća, pod uvjetom da nam se to vrati kad bude novca. I sad kad novca ima, oni ga ne daju. Ljudima duguju gotovo cijelu jednu plaću. Ove godine dali su neke mrvice, a i za to smo se morali svađati. Ovaj put mediji su nam puno pomogli. Ali vlast je prevarila radnike i njihove obitelji. To je, 700.000 građana, to se pretvaralo tobože u pravno pitanje… pa to je moralno pitanje politike i države. A ja stalno govorim da je to najgore, smrt za državu, ako država vara svoje građane.

Šalite se. Najvažnije je gdje će Thompson zapjevati i što će izići iz laboratorija dr. Hasanbegovića. Zašto su Hrvati tako indolentni kad su pitanju njihova socijalna prava?

– Ova zemlja je još nacionalno frustrirana, iako za to nema relevantnog razloga. Nacionalni naboj ima smisla kad te netko napada, pa uzmeš pušku i braniš se. Sad je to besmisleno.

Da, ali smisleno bi bilo boriti se za bolji i bogatiji život.

– Zašto na Zapadu, ili u Grčkoj, ljudi demonstriraju, u Hrvatskoj ne? Zato što nitko ne priča u obiteljima kako je njegov djed pretučen, zatvoren ili poginuo u radničkim demonstracijama. Nitko ne prenosi ono što Richard Dawkins naziva “memom”. Kao što gen ide iz organizma u organizam, tako “mem” ide iz glave u glavu – “mem” je jedinica društvenog pamćenja. Hrvati se za svoja socijalna prava nisu sami izborili. Uvijek je to učinio netko drugi za njih. Ukratko, za nacionalno su krvarili, za socijalno nisu.

Je li se u vašoj kući pričalo o socijalnim nepravdama?

– Kako ne, roditelji su u socijalizmu bili radnici i bili su ogorčeni zbog nepravde… sada su mišljenja da su te nepravde bile minorne u odnosu na današnje.

Rođeni ste u Osijeku, završili ondje srednju školu, koliko je u vama ostavio traga?

– Puno, presudno. To je srednjoeuropski grad, zadržao je građansku notu, ima umjetnika, slikara, glazbenika, tu je kazalište, muzička škola, secesija, jedinstveni spomenici Šakuntali i Picassu. Svjetski. Osijek je imao drugi telefon iza Zagreba, među prvima zoološki vrt i tramvaj, cijeli grad imao je taj esekersko-židovski duh, pa i mentalitet marljivosti, socijalnog senzibiliteta… mislim da sam dobru intelektualnu osnovu u Osijeku stekao, pogotovo u gimnaziji. Danas je ta razina snižena. Grad propada, ljudi odlaze.

Plivati ste naučili u Dravi.

– Da. Preplivavali smo Dravu od Kompe do Copacabane. Je, bilo je opasno, svake godine bi netko otišao u vir. U osmom razredu osnovao sam astronomski klub Orion. Nije baš dugo trajao, ali bili smo strastveni astronomi. Igrao sam nogomet. Prve cure, prve ljubavi.

Niste oženjeni.

– Nisam, ali živim nevjenčano.

Pa, kad je vjenčanje?

– Nije nužno. Nije ni isključeno. Ali ne bih o tome, imam puno loših iskustava s medijima. Ja sam se na to navikao, ali ona nije. Strašno je to pogađa.

Ali, što ja znam… živite u grijehu.

– Ne živim ni u nikakvom grijehu. Nisam religiozan. Moji doma su religiozni, ja nisam. Ja sam, ne znam što sam, valjda agnostik.

Uf, to mi je gotovo najgore… i što vam to konkretno znači?

– Ne osjećam da mi je pitanje religije potrebno u životu, ali razumijevam da je mnogima jako potrebno pa možda i društvu u cjelini. Puno sam se bavio tim fascinantnim konstrukcijama ljudskog duha… Kad bih prakticirao neku religiju, bio bih najbliži budizmu, jer je to najapstraktnija religija, filozofski najobogaćenija. Prihvaćam koncept da svijet nije samo onakav kakvim ga vidimo. Dakle, nisam puki materijalist, nego – mi sve doživljavamo s naših pet osjetila, i šestim razumom, a oni nisu stvoreni za spoznaju tajne svijeta, nego da preživimo na planetu Zemlji. Najbliži sam panteizmu, tj. bog je nevidljiva priroda, a priroda je vidljivi bog, kad me baš pitate gdje se filozofski nalazim…

Bog je i transcendentan i imanentan?

– I to je filozofski, ne religijski uvid. A filozofski, dva su pitanja koja me i danas obaraju s nogu. Prvo – je li moguć univerzum za koji nitko ne bi znao? I drugo, zašto je nešto, a zašto nije ništa? Na ta pitanja nisam našao odgovor ni u religiji, ni u filozofiji.

A nije ni… Heraklit. Što ja znam, Kant.

– Ali su mi pomogli da dođem do tih pitanja. To nisu moja pitanja, a pitanja su važnija od odgovora.

Kad idete u Slavoniju, primjećujete li koliko je opustjela?

– Strašno. To je definitivni dokaz neuspjeha Hrvatske, neću više reći ni politike, nego cijeloga društva, medija, Crkve, poslodavaca, sindikata, građana i, naravno, ponajviše politike. Ali nisu ti političari došli s Marsa. Tu su iz ovoga naroda, dio su njegova mentaliteta i sustava vrijednosti. Najbolji ljudi nam se ne iseljavaju samo zbog posla i plaća, nego zbog opće nesređenosti hrvatskog društva.

Ključne riječi:

intervju s Vilimom Ribićem, jutarnji list, Mirjana Dugandžija