Jutarnji list, 23.4.2018. – Ribić: Sindikat ne smije ovisiti o jednom čovjeku
Novinarka Tanja Rudež s razgovarala je s predsjednikom Velikog vijeća Vilimom Ribićem povodom njegove najave da se više neće kandidirati za tu funkciju koju je obavljao od 1993. godine. Ribić je svoju odluku, koja je mnoge iznenadila, priopćio u subotu na Saboru Sindikata.
Novinarka Tanja Rudež s razgovarala je s predsjednikom Velikog vijeća Vilimom Ribićem povodom njegove najave da se više neće kandidirati za tu funkciju koju je obavljao od 1993. godine.
Tekst intervjua prenosimo u cijelosti s portala Jutarnji.hr:
Kraj jedne ere
Vilim Ribić odlazi s dugogodišnje funkcije: ‘Sindikat ne smije ovisiti o jednom čovjeku’
AUTOR: Tanja Rudež
OBJAVLJENO: 23.4.2018. u 12:51Dugogodišnji predsjednik Velikog vijeća Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Vilim Ribić više se neće kandidirati za tu funkciju koju je obavljao od 1993. godine. Ribić je svoju odluku, koja je mnoge iznenadila, priopćio u subotu na Saboru Sindikata.
Zašto se više nećete kandidirati za ‘predsjednika vlade’ Nezavisnog sindikata?
– O tome sam već ranije obavijestio Veliko vijeće. Za četiri godine odlazim u mirovinu i bilo bi jako loše da se rješenja traže naprasno kad ja odem. Treba pripremiti organizaciju da ne ovisi o jednom čovjeku i da funkcionira kao mehanizam. Okružen sam sjajnim ljudima i oni će sigurno znati voditi politiku i upravljati Sindikatom jednako dobro kao ja.
Mnogi se ne sjećaju, no vaš prvi zapaženi istup u javnosti bio je 1989. godine kad ste u tjedniku Danas objavili tekst o materijalnim problemima mladih znanstvenika zbog kojih odlaze van. Što se promijenilo u prošlih 30 godina, nabolje i nagore?
– Položaj asistenata u odnosu na druga zvanja i zanimanja puno je bolji nego onda kad smo kao mlađi ljudi osnivali Sindikat. Onda je asistentima bilo jako loše, plaće su bile 25 do 30 posto ispod prosjeka. Danas su plaće tih mlađih ljudi na prosjeku ili više. I profesori na fakultetima u ovom se teškom vremenu ne mogu previše žaliti na plaće. S druge strane, iseljavanje iz Hrvatske sa sobom odnosi i mlade ljudi iz znanosti. No, ono je posljedica 10 godina ekonomske kataklizme zbog krivih odgovora domaće, ali i europske politike na krizu.
Stav je mnogih da su profesori na fakultetima i znanstvenici u trajnim zvanjima najzaštićeniji dio društva.
– To je manjina, ali mislim da je ta zaštita nužna i dobra. Tu je Sindikat odigrao ulogu. To su ljudi na vrhu znanstvene karijere. Takva zaštita je civilizacijski imperativ. Ta sigurnost je u funkciji obrane slobodnog istraživanja i objavljivanja od raznih političkih pritisaka. No, to ne znači da treba tolerirati to što neki pri kraju karijere na rade ništa. Taj institut sigurnosti nije u funkciji zaštite nerada. Nikada takvo što nismo zagovarali.
S kojim ste ministrom znanosti najbolje surađivali?
– S Hrvojem Kraljevićem i Draganom Primorcem. Zasad se ne žalim previše ni na Blaženku Divjak, ali treba nam vremena. Primorac je bio najagilniji i najekspeditivniji, a Kraljević je imao najdublje razumijevanje sustava.
Zadnjih ste godina postali praktički jedina glasna oporba vodstvu Sveučilišta u Zagrebu, rektoru Borasu i prorektoru Čoviću.
– Čini se da smo mi bili jedini kritički glas na niz njihovih nedostojnih poteza. To je dovelo do udaljavanja pa ne sjedimo za istim stolom, što mislim da je nedopustivo. Kritiku se mora znati podnositi. Ne surađuju ni Ministarstvo znanosti i Sveučilište kako bi trebali. U svom govoru na subotnjem Saboru rekao sam da je znanstvena zajednica podijeljena na dvije vrste znanstvenika. Jedne, kojima je njihov rad krajnja svrha i smisao, te druge, kojima je njihov ostvareni rad sredstvo za ostvarenje osobnih i materijalnih interesa, temelj za nekontrolirano zarađivanje novca na javnom dobru. Nažalost, taj drugi, ortački dio akademske zajednice ni u čemu ne odudara od istih pojava u našem i ortačkom kapitalizmu. Nažalost, kakvo okruženje, takvo Sveučilište.
Koji su najveći problemi u hrvatskoj znanosti?
– Puno ih je. Ključni su izostanak vizije u samoj znanstvenoj zajednici, nedostatak odgovornosti i brige politike prema akademskoj zajednici, nepoštivanje zakona i propisa koji se krše na masovnoj skali, od izvršne do sveučilišne vlasti. Nefunkcioniranje najvažnijih institucija i neispunjavanje njihove misije, primjerice Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnologijski razvoj te Rektorski zbor ne obavljaju svoje misije. Naravno, i potfinanciranost je velik problem jer nekim institucijama, kao što je Hrvatska zaklada za znanost, onemogućava da ostvare svoju punu ulogu.
Što ćete raditi idućih godina do mirovine?
– Bit ću u Sindikatu. Imam temeljni ugovor za savjetnika pa ću pomagati kolegama. Sindikat je moj život.
