PolitikaPlus – Ljubo Jurčić o Vladinim gospodarskim promašajima

Dok se u javnosti i među eminentnim stručnjacima lome koplja oko ispravne ekonomske politike koju bi Vlada trebala voditi, ekonomska kriza u Hrvatskoj traje već šestu godinu zaredom, bez ikakvih bitnih pomaka nabolje. Postoji li rješenje na vidiku? Čini se da postoji, a nudi ga Ljubo Jurčić u svojoj kolumni na portalu Politika Plus.

POLITIKAPLUS – KOLUMNA

Ljubo Jurčić: 11 razloga zašto nismo u bezizlaznoj situaciji – samo da nas Vlada ne gura u katastrofu

 Vlada vodi unaprijed izgubljenu bitku – uništit će gospodarstvo.

Autor: Ljubo Jurčić

 

Kriza je opći osjećaj sadašnje ekonomske situacije. Kriza nam se čini kao prirodna pojava, a što je još gore, da se ne može ništa poduzeti za izlaz iz krize. Jednostavno treba čekati da ona prođe, a kad prođe onda ćemo se lako dogovoriti kako raspodjeljivati veću novostvorenu vrijednost.

Drugi osjećaj je da je kriza globalna pojava, pa kad cijeli svijet koji je puno veći i efikasniji od nas ne može ništa učiniti, a što bismo mi tu mogli uraditi. Većina ovih osjećaja je pogrešna. Za financijske i ekonomske krize, iako su svojstvene kapitalističkoj, tržišnoj ekonomiji, za razliku od prije osamdesetak godina, danas ekonomska i politička znanost ima vrlo uspješan instrumentarij za zaustavljanje i izvlačenje zemlje iz nje.

Skoro sve zemlje imale su negativan rast u 2009. godini (nakon više godina kontinuiranog rasta), tako da je to bila globalna kriza, da bi već u 2010. veći broj njih imale pozitivan rast. To se nije dogodilo niti slučajno, niti zbog nekog prirodnog kretanja gospodarstva, neko zbog poduzetih odgovarajućih ekonomsko-političkih mjera vlada tih država.

Za godinu 2013. ne možemo reći da je bila globalna kriza. Ako globalnu ekonomsku situaciju procjenjujemo stopama gospodarskog rasta, 2013. godine globalno gospodarstvo je raslo oko 2,7%, što je doduše, manje nego 2012. (2,9%) , ili primjerice 2010. (5,1%)., ali je ipak raslo. Općenito, možemo reći da je Europa u krizi, iako to ne znači da su u njoj i sve zemlje Europske unije ili Europe.

Njemačka i Poljska imale su rast. Velika gospodarstva svijeta kao što su Amerika, Japan, Kina, Indija, Brazil ili Turska, imale su rast. Europsko gospodarstvo, odnosno Europska unija je vjerojatno, u prošloj godini proizvela manje nego prethodne (-0,5%).

Hrvatska je postala članica EU dok je trese najdublja kriza u njenoj povijesti. S druge strane, sve je više jasno da se Hrvatska nije najbolje pripremila za članstvo. Formalno su zadovoljeni svi uvjeti, ali suštinske prilagodbe i restrukturiranja nisu provedeni. Hrvatska nije čak ni pripremila svoju administraciju da, operativno tj. administrativno može proizvoditi dokumente: strategije, politike, projekte i slično kako bi povlačila novce dodijeljene Hrvatskoj.

Pored toga, Hrvatska se sve više suočava s vlastitom krizom. Loša i nestručna politika vođena proteklih petnaestak godina sve više dolazi na vidjelo. Vladajuće garniture imale su retoriku za dobiti izbore, ali očito nisu znali ni što je to suvremena država, niti imali ideju kako spriječiti i zaustaviti padanje države u sve dublju krizu. Najave da će biti bolje za dvije, pet ili deset godina pokazuje totalnu neznanje, ali i neodgovornost prema vlastitom narodu i državi.

U današnjem globaliziranom svijetu kad države međusobno konkuriraju, do oporavka gospodarstva ne dolazi spontano ili nekim automatizmom, nego kao rezultat smišljene, na znanosti temeljene, ekonomske i ukupne politike prilagođene novonastalim okolnostima. Nema opće politike pomoću koje se razvija zemlja ili pomoću koje se zemlja izvlači iz krize. Sve su zemlje i situacije specifične. Da bi do oporavka došlo za dvije ili pet godina već danas trebaju biti poduzete određene mjere u tom smjeru. Nažalost tih mjera u Hrvatskoj nema.

Iluzija da će samo članstvo u EU značiti oporavak i polet hrvatskog gospodarstva, a time i onda rješenje svih drugih socijalnih problema, polako kopni. Vladajući političari stalno pričaju o reformama koje poduzimaju i prepreke koje im stalno stvaraju neke interesne društvene skupine. Te priče su samo pokušaj proizvodnje atmosfere i osjećaja da Vlada nešto poduzima. Međutim još nijednu reformu u stvari nismo vidjeli.

Promjena poreznih stopa nije reforma poreznog sustava kao ni agresivnija naplata poreza. Pozitivna je činjenica da Vlada više pažnje poklanja naplati poreza, ali to je njen redovan, može se reći administrativni posao. Ti poslovi se podrazumijevaju i oni čak nisu ni predmet proučavanja ekonomske znanosti.

Ekonomska politika, kao i svaka politika ima svoje ciljeve. Ciljevi ekonomskih politika svih država je povećanje domaće proizvodnje, zaposlenosti, izvoza i investicije. Ekonomski sustav i ekonomska politika izgrađuju se sukladno tim ciljevima i tim redoslijedom. Nažalost, hrvatski ekonomski sustav i ekonomska politika nisu postavljeni tako. Naš dosadašnji sustav i ekonomska politika su „atipični“.

Oni su poticali potrošnju, uvoz i zaduživanje. Reforma bi bila promjena tog sustava i politike u sustav u kojem se isplati: raditi, proizvoditi, izvoziti i investirati. Nažalost takve reforme ni politike još nema na vidiku. Poduzimaju se mjere koje ukazuju da Vlada ne prepoznaje izvore hrvatskih problema, a izgleda da ne zna ni kako u biti ekonomija funkcionira.

Hrvatska, iako je postala članica Europske unije nije u suštini završila tranziciju niti transformirala strukturu hrvatskog gospodarstva. To je izvor naše krize. Posao transformacije ne može napraviti privatni sektor niti EU. To treba napraviti hrvatska politika. Ta „velika transformacija“ je nužna i stvorila bi uvjete za dugoročni razvoj hrvatskog društva i rast hrvatskog gospodarstva.

Ta transformacija ima svoje troškove koje će se iskazati kroz povećanje javnog duga, ali i dugoročne buduće koristi iz kojih će se isplatiti taj dug. Bez politike „velike transformacije“ zadržava se postojeća struktura koja proizvodi deficite koji se ne mogu riješiti rezanjem. Za transformaciju nije potreban samo novaci, oni je najmanji problem. Nisu potrebni „ni znoj ni suze“. Potrebna je znanstveno utemeljena Strategija hrvatskog dugoročnog, društvenog i gospodarskog razvoja.

Javni dug Hrvatske je oko 60%. Prostora za financiranje još postoji, više nego dovoljno, ali ne za financiranje postojeće gospodarske strukture i politike, nego za njenu promjenu. Samo treba znati kako?

Politika rezanja, koja dovodi do smanjenja domaće potrošnje, i pokušaj smanjenje proračunskog deficita i javnog duga, samo instrumentima javnih financija je unaprijed izgubljena bitka s vrlo negativnim posljedicama za hrvatsko društvo. Osim što će takva politika rezultirati daljnjim padom, i onako niskog, standarda hrvatskih građana, doći će do daljnjeg urušavanja gospodarstva.

Bez mjera aktivne ekonomske politike niti će doći do smanjenja deficita niti javnog duga niti do promjene strukture gospodarstva, niti do njegovog oporavka. To je politika stagnacije i nazadovanja. To je politika guranja društva u bijedu s katastrofalnim posljedicama.

Alternativna politika treba biti aktivna ekonomska politika koja će i dovesti do povećanja domaće proizvodnje, zaposlenosti i izvoza, a time i do smanjenja proračunskog deficita i javnog duga. Lokomotiva koja vuče proizvodnju, zaposlenost i investicije je potrošnja. Industrijska revolucija bila bi besmislena da se sastojala samo od investicija i golemog povećanja količine tkanina, željeza ili mehaničke snage koja se godišnje mogla proizvesti.

Jednako važan bio je brz razvoj i širenje potrošačkog društva, koje je sve više željelo tih stvari i koje ih je moglo kupiti. Bilo je važno povećanje POTROŠNJE! Čarolija industrijalizacije, iako su to suvremeni kritičari općenito previđali, bila je u tome što je radnik u isto vrijeme i potrošač. Iako, danas sveprisutno, potrošačko društvo nije oduvijek postojalo. Ono se stvaralo skupa s razvojem industrije. Bez potrošnje ne bi bilo ni proizvodnje. Potrošnja može biti domaća i inozemna (izvoz). Na inozemnu potražnju mala zemlja, kao Hrvatska ne može utjecati, ali na vlastitu, domaću potrošnju, može.

Prvi uvjet za pozitivan efekt porasta domaće potrošnje je da što veći njen dio dolazi iz domaće proizvodnje. Za efikasno provođenje takve politike (ili bilo koje druge) potrebna je analiza strukture domaćeg gospodarstva, međusobna povezanost njegovih sektora, njihova ovisnost o uvozu kao i analiza strukture domaće potrošnje. Suvremeni instrumentarij ekonomske analize nam to omogućuje kao i procjenu multiplikativnih (ukupnih) efekata pojedinih mjera ekonomske politike.

Povećanje domaće potrošnje, u maloj zemlji Hrvatskoj koja ima relativno veliku uvoznu ovisnost, osim na povećanje domaće proizvodnje dovelo bi i do povećanja uvoza. Gruba analiza, samo za ilustraciju, pokazuje da od 44 milijarde eura koliko godišnje potroši, Hrvatska uveze 16 milijardi eura, ili njena ukupna uvozna ovisnost je oko 36% njene ukupne potrošnje.

Povećanje domaće potrošnje za jednu milijardu eura, prema ovoj proporciji značilo bi povećanje uvoza za 360 milijuna eura i povećanje domaće proizvodnje za 640 milijuna eura (input-output model omogućuje vrlo precizne izračune, ovdje samo prikazujemo mehanizam funkcioniranja). Porast domaće proizvodnje za 640 milijuna eura značio bi gospodarski rast od 1,5%. Jasno je, ako se izvoz ne povećava, povećanje uvoza za 360 milijuna eura značio bi za toliko povećanje negativnog salda vanjskotrgovinske bilance i eventualno povećanje vanjskog duga.

Kod velikih zemalja koje imaju (prirodno) manju uvoznu ovisnost (15 – 20%), ovi odnosi kod povećanja domaće potrošnje su puno povoljniji u korist domaće proizvodnje. Unatoč tome, one su kod poticaja za povećanje domaće potrošnje pazili na njenu strukturu kako bi najveći njen dio završio u njihovoj proizvodnji.

Hrvatska, uz politiku povećanja domaće potrošnje, kao instrumenta za povećanje domaće proizvodnje, mora imati ozbiljnu i ciljanu politiku povećanja izvoza kojim bi kompenzirala ovo povećanje uvoza (u našem primjeru 360 milijuna eura). Potrebna je sustavna izvozna politika.

Pametnom izvoznom politikom to ne bi bio problem ostvariti. Kompenziranjem ovog, dodatnog uvoza dodatnim izvozom značilo bi konačno povećanje domaćeg proizvoda za 2,2%, a da se ne pogorša stanje u vanjskotrgovinskoj bilanci i da ne poraste vanjski dug, ali bi došlo do smanjenja deficita, javnog duga i porasta standarda hrvatskih građana.

Nakon prve godine povećanja potrošnje za jednu milijardu, ovisno o reakciji domaće proizvodnje, druge godine bi se cijeli proces mogao ponoviti s povećanjem domaće potrošnje do dvije milijarde eura. Pozitivni efekti na različita područja bila bi proporcionalna tom povećanju potrošnje.

Na temelju analiza strukture domaće proizvodnje i potrošnje, može se utjecati na strukturu povećanja domaće potrošnje koja će u najvećoj mjeri, većoj od navedenog prosjeka, završiti u domaćoj proizvodnji. Povećanje proizvodnje potiče porast zapošljavanja, nacionalnog dohotka i povećanje porezne baze, što uz iste ili manje porezne stope dovodi do smanjenja proračunskog deficita i javnog duga. Tako bi se gospodarstvo moglo pokrenuti uz uzlaznu spirala za razliku sadašnje politike koja ga gura niz silaznu spiralu.

Naravno, da nije samo dovoljno povećati domaću potrošnju i imati sustavnu izvoznu strategiju, nego je s ovakvim ciljem potrebno uskladiti ostale politike (monetarnu, tečajnu, industrijsku, regionalnu, poljoprivrednu, socijalnu, obrazovnu),.. Treba započeti proces izgradnje cijelog gospodarskog sustava usklađenog s hrvatskim proizvodnim resursima, sa strukturom potrošnje na principima suvremene ekonomske znanosti u kojem će se isplatiti raditi, proizvoditi i izvoziti.

Unatoč, na prvi pogled teškoj situaciji i koja ponekad izgleda bezizlazno, Hrvatska nije ni približno tako loše da ne bi mogla provesti, uz vrlo male žrtve, takvu politiku.

Činjenice koje podupiru takvu tvrdnju su:

1. Javni dug je još uvijek relativno nizak (oko 60% BDP), tako još postoji mogućnosti za investiranje u zaustavljanje krize i poticanje razvoja gospodarstva. Do sada su deficit i javni dug nastajali zbog plaćanja za gubitke iz prošlih razdoblja bez ulaganja u otklanjanje izvora tih gubitaka.
2. Kriza je dovela do smanjene potrošnje, a time i uvoza, zbog čega protekle dvije godine Hrvatska ima uravnotežen tekući račun platne bilance. Drugim riječima Hrvatska ovih godina ne troši više od vlastite proizvodnje.
3. Uravnotežena platna bilanca stabilizirala je vanjski dug i on se ne povećava, a zbog razduživanja domaćih sektora za očekivati je da se počne i blago smanjivati.
4. Devizne rezerve su relativno visoke tako da ne treba očekivati u narednim razdobljima šokove na strani uvoza.
5. Gospodarska (fizička) infrastruktura je relativno visoke kvalitete i mogla bi podnijeti i dvostruko veću domaću proizvodnju bez značajnijih ulaganja.
6. Sustav obrazovanja, osobito visoko školskog daje dovoljno znanja za proizvodnju roba kojima se može postići i dvostruko veći bruto domaći proizvod po stanovniku.
7. Ograničenje resursa ne postoji, a domaći nisu ni približno iskorišteni.
8. Najveći potencijal za povećanje proizvodnje nalazi se u vrlo velikom broju nezaposlenih ljudi.
9. Potrošnja hrvatskih građana je među najnižim u Europi (s Rumunjskom i Bugarskom), tako da svaka politika mora voditi do povećanja potrošnje hrvatskih građana zbog nužnog povećanja njihovog životnog standarda.
10. Hrvatska ima komparativnu prednost nerazvijenosti s dohotkom po stanovniku od 10.000 eura. Europa ima skoro 30.000 eura. Ako se postavi cilj povećanje dohotka na 20.000 eura, na temelju analize razvijenijih zemalja, mogu se dosta precizno odrediti grupe proizvoda, djelatnosti, tehnologije i tržišta kojima Hrvatska treba ovladati da ostvari te ciljeve. Na temelju takvih ciljeva i analiza izvodi se i struktura obrazovanja i struktura državnih institucija.
11. Članstvo u EU i u NATO daje nam sasvim dovoljan, i više nego dovoljan, prostor da ostvarimo svoje gospodarske i socijalne tj. političke ciljeve.

Jedino što Hrvatskoj sada nedostaje je politika koja bi se temeljila na znanju potrebnom za provođenje ovakve alternativne politike. Za ovo nisu dovoljna samo ekonomska, nego i znanja organiziranja i upravljanja državom i mnoga druga znanja. Zapad, a kasnije i Istok razvio se na temelju znanosti. Uspješne zemlje su postale one koje su imale sreću da izaberu političke elite koje se prepoznale snagu znanosti. One zemlje koje su imale nesreću da izaberu politikante osjetile su moć neznanja. Uspješne političke elite svoju snagu crpe iz razvijene znanstvene elite. Nema razvijene države bez razvijene znanstvene, intelektualne elite, elite koja „zna kako“.

Ključne riječi:

ekonomska kriza, Ljubo Jurčić, PolitikaPlus