Životni intervju: Vilim Ribić

Dostavljamo vam veliki životni intervju koji je Večernji list napravio s Vilimom Ribićem povodom njegovog umirovljenja. Intervju je naišao ne zapaženi odjek u javnom prostoru pa ga sugeriramo pročitati jer sadrži, osim anegdotalnih sadržaja i poučna sindikalna iskustva.

Inače, ovih dana i većina drugih medija veoma pozitivno piše o našem bivšem čelniku, pa i neki naši najžešći protivnici.

Intervju je izvorno objavljen u tiskanom izdanju (klikni za PDF) te na internet stranicama Vecernji.hr, a u nastavku ga prenosimo u cijelosti:

Sindikalna institucija Vilim Ribić nakon 32 godine vođenja Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja otišao je u mirovinu pa se u intervjuu prisjetio djetinjstva u Osijeku, studentskih dana, radnog vijeka bez dana bolovanja

U uvodu nećemo duljiti kako bi što više prostora ostalo za razgovor. Navest će samo to da je još davne 1990. bio začetnik Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja i njegovim je nepokolebljivim i neprikosnovenim vođom bio 32 godine, sve do prije dva tjedna jer je 1. siječnja otišao u mirovinu. On je sindikalna institucija. Vilim Ribić.

Je li vam bilo teško prihvatiti činjenicu da odlazite u mirovinu, kako se osjećate sad kao umirovljenik i kako su vam protekla prva dva tjedna mirovine?

Nije, jer sam na to pripremao i sebe i okolinu. Osjećam neku vrstu olakšanja. Ipak je 32 godine rada u tempu, koji nije uobičajen, predstavljalo i neku vrstu stalnog pritiska pred odgovornošću koju ima čovjek koji radi za druge ljude, unatoč svim pozitivnim motivima. Znalo se dogoditi da bih mjesecima radio bez i jednog slobodnog dana, svaki vikend i svaki praznik. Bilo je i noćnog rada i spavanja u uredu. Jedva sam iskoristio pola godišnjih odmora. Tako se može raditi samo ako svoj posao živite, ako vam on nije tlaka i ako u njemu vidite duboki smisao koji proizlazi iz uvjerenja. Sama činjenica da sam sada dva vikenda proveo ne radeći ništa prilično je zgodna i ugodna.

A jeste li koji put ipak bili na bolovanju?

Ne, nemam nijednog dana bolovanja, ali to ne znači da nisam bio bolestan.

Rođeni ste u prosincu 1956. u Osijeku. Iz kakve obitelji potječete i čega se najživlje sjećate iz djetinjstva?

Otac August bio je fizički radnik iz seljačke obitelji doseljenika koja je u Slavoniju došla iz Zagorja i koju je prisilna kolektivizacija i konfiskacija imanja ranih pedesetih godina raselila širom svijeta. Djed je završio u Lepoglavi. Majka Marija bila je krojačica, podrijetlom Ličanka, a odrasla je bez roditelja. Njih dvoje jako žrtvovalo za mene i sestru Kseniju da bismo završili fakultete. Majka je bila ambiciozna, autoritativna, puna energije i asket te duboko religiozna. Otac je bio više kontemplativan, hedonist, društveno adaptilan i agnostik, ali ne i u maminu društvu. On je bio blag, a mama vrlo stroga.

Proslava prvog rođendana | Foto: Privatna arhiva

Nisu ti karakteri baš bili sinkronizirani, što je donosilo polemičnu atmosferu u kojoj se mladi čovjek lomi orijentacijski i vrijednosno. Iako mi se čini da sam objedinio dobre osobine i jednog i drugog, mama je ipak bila jači orijentir. I danas, kada ih više nema, s njome ponekad komuniciram, u smislu “što bi ona rekla”. Naravno, puno je sjećanja. Izdvojit ću jedno. Sa 16 godina sam se “oteo” pa sam s dečkima kartao i jedne sam se večeri toliko zanio da sam kući došao u dva sata u noći. Mama je, naravno, budna i žeže pogledom, a ja kako god napravim neki korak, zazvuče džepovi puni novca koji sam dobio na pokeru. “Gdje si bio?” pita me ona.

“Kartao sam s dečkima. I dobio!” odgovaram joj veselo na što će ona: “Izvadi sve novce iz džepa.” Ja izvadim i kažem: “Kupit ćemo gitaru sestri jer ima predivan glas.” Mama je kratko uzvratila: “Ništa nećemo kupiti.” Uzela je novac, sve bacila u WC i povukla vodu. Bio je to postupak koji me poprilično odredio u životu.

Kako ste, gdje i s kim najviše provodili vrijeme dok ste bili dijete?

S prijateljima u igri, sportu i nestašlucima pazeći da sam pritom izvan mamina vidokruga. Volio sam učiti, puno stvari me zanimalo, ali nisam u radničkoj obitelji dobio puno odgovora. Tada nije bilo interneta pa su se neki interesi ugasili sami od sebe.

Znači, i kao dijete ste bili temperamentni, borbeni, pomalo možda i neukrotivi?

Bio sam hiperaktivno dijete. Radili smo čuda pa je bilo i batina. Dokazivali smo se jedni drugima skačući na jednoj nozi uz rub ravnog krova četverokatnice, vozili se na puferu tramvaja, preplivavali Dravu baš tamo gdje ima virova itd. Ne znam koja bi moderna odgojna metoda mogla to spriječiti bolje od mamine šibe. Tatini savjeti i prijekori nisu bili baš učinkoviti.

A kako su vam protjecali osnovnoškolski i srednjoškolski dani, čime ste se još zanimali uz školu, je li postojao kakav ozbiljniji interes za sport, glazbu, filmove, knjige…?

Bio sam veliki navijač Osijeka. I bio sam sa 17 godina na onoj čuvenoj utakmici kvalifikacija za prvu ligu u Zagrebu pred 60 tisuća gledatelja na koju sam nosio zastavu koju mi je mama sašila, a jedan navijač NK Zagreba oteo. Igrao sam nogomet, veslao jedno vrijeme, trčao na duge pruge… A glazba je bila i ostala moja fascinacija. Najbolji prijatelj zarazio me Pink Floydima, a jedan drugi klasičnom glazbom. Kod kuće roditelji su slušali sevdalinke, šansone, tamburice i meksičke pjesme pa sam onda nevoljko, njima za volju, pristupio učenju harmonike.

Odustao sam nakon nekog vremena jer je onda hit bila gitara, čemu je doprinijelo i to što sam učitelju glazbe išao na živce jer je on više vjerovao u sestru. Danas mi je žao. Rado bih to sad u mirovini obnovio. Harmonika je predivan instrument. Privlačio me jako i misterij zvjezdanog neba na tragu tatine fascinacije svemirom. U to su vrijeme ljudi išli na Mjesec pa sam to pratio s ushićenjem. Moja ljubav za astronomiju rezultirala je osnivanjem astronomskog kluba Orion u osnovnoj školi.

Tada je informacija o tome izašla u časopisu “Čovjek i svemir”, i to s mojim imenom, na što sam bio jako jako ponosan. U gimnaziji sam zavolio filozofiju, logiku, povijest i psihologiju. Te predmete uopće nisam učio, a imao sam najbolje ocjene. Čitao sam te udžbenike s jednakim oduševljenjem kao i Alana Forda, kultnu literaturu moje generacije.

Iz privatnih fotografija koje ste nam pokazali vidi se da ste voljeli igrati šah. Ta vam je igra i dalje velika strast?

Jedno vrijeme u mladosti šah sam igrao jako intenzivno. Danas ga ne igram jer nemam vremena i nemam protivnika na istoj razini (ne)znanja pa se radije bavim drugim stvarima.

Foto: Privatna arhiva

A u kakvom vam je sjećanju ostalo služenje JNA?

Postoji velika prednost od služenja vojnog roka u bilo kojoj vojsci. Čovjek se prvi put nađe u kaleidoskopu neslućenih razlika među ljudima. I u tome se mora snaći bez ičije pomoći i savjeta. Brzo se detektira i izgrađuje emocionalna i socijalna inteligencija. Služio sam u Kragujevcu kao izviđač pri artiljeriji. Bilo je to u vrijeme kada su izbili nemiri na Kosovu. Tada sam na političkoj nastavi pokazao razumijevanje za Kosovare. Nedugo iza toga organizirao sam kolektivno odbijanje naredbe zastavniku koji se iživljavao nad vojskom. U vojsci je među srpskim oficirima, koji su činili veliku većinu, bila vidljiva podjela na četnički i jugoslavenski dio. Neki su istinski vjerovali u bratstvo i jedinstvo. Moj je kapetan, na moju žalost, bio četnik pa je odbijanje zapovijedi iskoristio da me kazni za mudrovanje oko Kosova. Završio sam u jedinici za tovarenje i istovarivanje ugljena okružen, naravno, Kosovarima. Zbog napetih odnosa nisam bio siguran da ću izaći čitav pa sam dan izlaska doživljavao kao drugi rođendan.

Došavši u Zagreb, paralelno ste studirali ekonomiju, koju ste i diplomirali, te filozofiju i komparativnu književnost, što je ostalo nezavršeno. Otkud ova kombinacija studija i kako ste sve to uspijevali stizati?

Bili smo siromašni i tata nije bio sklon našem studiranju, već nam je predlagao zanate. Međutim, mamina je bila zadnja pa su nas izdržavali devet godina. Jedno vrijeme sam i ja radio, kao kondukter u tramvaju i noćni portir. Kada je odlučeno da studiramo, onda je tata govorio da trebam ići studirati nešto od čega mogu dobro živjeti pa sam i ja bio u dilemi. Umjesto psihologije ili filozofije i povijesti upisao sam vanjsku trgovinu, ali cijeli studij time nisam bio zadovoljan.

Kao i harmonika, tako mi je i ekonomija postala ljubav tek u drugom navratu, zahvaljujući poslijediplomskom studiju iz makroekonomije. Ekonomija je super, ali ono što me je definitivno intelektualno formiralo jest studij filozofije i komparativne književnosti. Nisam ga išao studirati da bih ga završio, već da mi se otvore vrata u područja koja bez toga ne bih nikada razumio ili u njih uronio. Tamo sam se tri godine družio s gigantima ljudske rase i njezine civilizacije. Kao mlad čovjek bio sam buntovan ne samo praktično već i teorijski te se instinktivno opirao apologiji marksizma i njegovoj dogmatici. U tome mi je pomoglo bavljenje psihoanalizom, evolucijom i modernim ekonomskim teorijama.

Jeste li radeći kao noćni portir u poduzeću Sigurnost uspjeli spremiti puno ispita?

Sjećam se da sam spremao ispit iz Hegelove Fenomenologije duha. Usred noći me je kontrolor Sigurnosti ispitivao što to piše u takvim knjigama i zašto to čitam. Sjećam se da mu nisam ništa uspio objasniti. Možda i zato što ni meni puno toga nije bilo jasno.

Potom ste 1985. dobili posao novinara na ondašnjoj Televiziji Zagreb. Izabrani ste između 400 kandidata, no nakon nekog vremena dali ste otkaz zbog cenzuriranja priloga. Zašto ste uopće poželjeli raditi kao novinar na televiziji i o kakvoj se cenzuri radilo?

Pa morao sam nešto raditi. Imao sam diplomu i nisam mogao ostati na porti cijeli život, a novinarski mi se posao učinio najboljim od svega onoga što mi se nudilo. Od deset honoraraca koji su prošli audiciju jedan Zadranin i ja jedini smo dobili stalni posao na Zagrebačkoj televiziji. Međutim, neposredni povod za odlazak bio je jedan prilog o Gavriloviću i Borislavu Mikeliću koji su toliko iskrivili, od straha pred tadašnjim partijskim moćnikom, da me to razljutilo. Poslije su me zvali kući i nagovarali da se vratim. Radio sam nakon toga tri mjeseca u vanjskoj trgovini i pobjegao glavom bez obzira. Da nisam otišao sam, vjerojatno bi me oni otpustili. Kada su me primili na Institutu za suvremenu povijest, bio sam jako sretan.

Vilim Ribić (lijevo), Mirko Bogdanović, danas poznati odvjetnik (u sredini), i Zoran Pirk (desno) tijekom 2. razreda osječke gimnazije s prepariranim majmunčićem u učionici biologije | Foto: Privatna arhiva

Po čemu pamtite vrijeme rada na Institutu?

Po veoma zanimljivim intelektualnim likovima, poput Jelića, Valentića, Zorice Stipetić, po ljudima domoljubne orijentacije, kada je to bilo jako važno, i po studiju makroekonomije kod našeg najboljeg ekonomista kojeg smo ikada imali Branka Horvata. Nas trinaest odabranih nismo se s njim slagali politički, ali smo jako puno naučili iz ekonomije. U Institutu sam se pak susreo s dokumentima o užasima fašizma i komunizma unutar vlastitog naroda te shvatio kako je punih 45 godina tinjala latentna borba za povijesnu istinu srpskih i hrvatskih intelektualnih elita iza paravana Partije. Bilo je to i sumorno vrijeme zbog dugogodišnje bolesti moje tadašnje djevojke s kojom sam ostao do tragičnog kraja. I u tome treba tražiti razloge moga uronuća u sindikat i njegov smisao.

Pri kraju poslijediplomskog studija iz makroekonomije i u vrijeme demokratskih promjena potaknuli ste osnivanje Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja. O tome ste sami napisali: “Sindikat osnovao slučajno. Godine 1989. ogorčen svojom plaćom u Institutu za suvremenu povijest iz gnjeva pravednika napisao članak o položaju znanstvenika u Danasu. Nakon toga, htio tek stvorenu interesnu organizaciju, potrebnu znanstvenicima, prepustiti renomiranima. Ali nisu renomirani baš tako naivni.” No čini se da se gnjev pravednika isplatio jer ste vi postali itekako renomirani, kao i vaš sindikat. K tome, za vas se nikada ne bi moglo reći da ste naivni. Jeste li sad ponosni na taj svoj davni potez?

Naravno da sam ponosan. Ja sam pionir demokratskog sindikalizma nakon 45 godina pseudosindikata. Osnivanje samoniklog sindikata bez odobrenja Partije i naspram Partije bilo je u to vrijeme rizično, iako se na horizontu ukazivala demokratska i nacionalna emancipacija i sasvim novi prostori slobode. Mi smo osnivali taj sindikat mimo postojećih propisa. Sjećam se da su nam pomagali pronaći odgovarajući zakonski okvir Branko Smerdel, Vesna Pusić, Ivan Prpić i još neki.

Odmah po osnivanju kontaktirala nas je američka ambasada i američki sindikat. Ponosan sam i na svoje sudjelovanje u Parizu u jesen 1991. na konferenciji UNESCO-a, kada Hrvatska nije bila priznata pa nitko od predstavnika hrvatske države nije mogao tamo govoriti, ali sam ja zato uz pomoć svjetskih sindikata uspio govoriti o razaranju škola i bolnica i dao intervju za pariške novine. Ponosan sam i na naš prvi štrajk koji smo organizirali već u travnju 1990. uz nevjerojatnu potporu sveučilišnih zaposlenika svih kategorija. Bilo je to plebiscitarno iskazivanje nezadovoljstva starom vlašću.

Nekako u isto to vrijeme bili ste i suosnivač Vujićeve Socijaldemokratske stranke Hrvatske, ali ste već 1990. istupili. Zašto vam se dogodila ta kratka stranačka epizoda i što je bio razlog izlasku iz stranke?

Jednom sam rekao: “Bilo je to doba kada je sve pupalo iako je bila zima.” Odčepljena sloboda organiziranja činilo se da nudi beskrajne mogućnosti. Kao čovjek iz radničke obitelji, ljudski senzibiliziran i obrazovanjem potkovan za socijalnu pravdu i demokrat po uvjerenju, vjerovao sam da je socijaldemokracija, i danas vjerujem, najciviliziraniji i najhumaniji politički projekt u povijesti ljudskog roda, koji je, uostalom, unaprijedio Europu. Nikada mi se nije sviđao američki model. Skandinavski uvijek. Tako i danas mislim. Zato sam ušao u Vujićevu stranku.

Međutim, kada je Vujić odlučio ujediniti se tada, mislio sam, s anakronim SDP-om, smatrao sam da je to velika pogreška pa sam istupio. Kada je SDP devedesetih godina pao na 5%, učinilo mi se da sam bio u pravu. Međutim, kada je bio na vlasti s Račanom, Davorkom Vidovićem i nizom suvislih ljudi, mislio sam da sam ipak bio pogriješio. Ono što je u prošlom desetljeću radio SDP u odnosu na sindikate i socijalna pitanja, nije više imalo veze s tim pitanjima anakronosti stranke, već obrnuto. Bila je to stvar socijaldemokratskog identiteta izgubljenog u ambisu neoliberalnog duha vremena.

Vaša sindikalna biografija može se svesti na to da ste sve 32 godine postojanja Sindikata vi bili njegov prvi čovjek. Neki će reći da to ostajete i dalje, iako ste otišli u mirovinu. Što mislite, zašto ste se na čelu Sindikata održali tako dugo, zašto su članovi uvijek iznova birali vas pa vas prati i sintagma “vječnog šefa” tog sindikata?

Neću sigurno biti više prvi čovjek Sindikata. Neka se nitko toga ne plaši niti priželjkuje. Dobivao sam svake četvrte godine na našem Saboru najviše glasova od pedesetak kandidata u tajnom glasovanju. Rekao bi čovjek da je to zato što sam imao rezultate. To je točno, iako su aršini za mjerenje rezultata u ovom poslu jako relativni. Međutim, od rezultata u politici i javnom djelovanju puno je važnije imati inicijativu i ideju što treba raditi. Imao sam idealno obrazovanje za tu vrstu posla.

Razumio sam društvo, ekonomiju, vlast i znao ljudima to objasniti, odnosno smjestiti naše interese i realne mogućnosti u konkretne okolnosti. Osim toga, radio sam bez mrlje, a nadasve sam bio skroman i jako štedljiv te brana raznim apetitima. Da bih se lakše obranio od toga, sve sam organizirao u interna pravila. Nitko nije iznio ni kune neovlašteno iz Sindikata. Nikada nisam imao potraživanja za svoju plaću, radio sam 22 godine bez pisanog ugovora o radu jer mi nije trebala papirna sigurnost. Vidio sam je u svome radu i u ljudima koji me okružuju. Malo sam se brinuo o sebi, a svaku materijalnu nagradu koju bi mi netko u Sindikatu predložio, odbijao sam. Ljudi to znaju. Samo takav pristup stabilizira organizaciju i sprečava opasne prohtjeve.

No i sad kao umirovljenik ostajete savjetnik u Sindikatu na pola radnog vremena. I sami ste svjesni kako sve dok ste vi tu vaš nasljednik nema šanse postati prepoznatljivo lice. Razmišljate li o tome?

Moj nasljednik je već sada prepoznatljivo lice. Matiju Kroflina javnost je već dobro upoznala u sjajnom izdanju tijekom prezentacija sindikalnih stavova i ekonomskih gledišta. Mislim da je u nekim stvarima već sada bolji od mene. Imam svijest o tome da ljudi moraju izaći iz moje sjene, i u Sindikatu i u Matici. Odbijao sam tijekom zadnjih pregovora javne nastupe upravo iz toga razloga. S druge strane, sami ti ljudi žele da im pomažem savjetima jer imaju svijest o tome da se mojih 30 godina iskustva ne da steći u tri mjeseca. Znate, to vam je kod nas dilema, kao i u reprezentaciji.

Foto: Robert Anic/PIXSELL

Važno je da se počne igrati i bez Modrića, ali ne igra se za umjetnički dojam, već za rezultat. Ne izvlači Dalić u utakmici protiv Brazila Luku iz igre samo zato da bi se netko drugi uigrao. Međutim, postoji puno utakmica u kojima je to moguće. Na tome već radimo. Osim toga, previše se važnosti daje čelniku. Sindikat pretežito odluke i taktike donosi u procesu kolektivnog odlučivanja, a tu imamo odlične ljude u tijelima i na čelu Sindikata.

U te 32 sindikalne godine koliko ste štrajkova i referenduma organizirali i na što ste od svih tih akcija najponosniji?

Doista nisam brojio. Odokativno procjenjujem oko 15 štrajkova i prosvjeda. Najznačajniji je referendum s kojim smo spriječili povećanje radnog staža iznad 65 godina. Neke važne stvari sam ostvario i za pregovaračkim stolom. Onemogućio vlastima smanjenje osnovice tijekom financijske krize, ispregovarao dodatak za doktorat svojim članovima, 2006. osigurali smo velikim štrajkom prosvjetni dodatak svim zaposlenicima u prosvjeti itd.

I zapravo, od osamostaljenja Hrvatske nije bilo premijera ni resornog ministra ni rektora s kojim niste pregovarali, da ne kažem ratovali. Možete li se ukratko prisjetiti tih događaja, s kim je bilo najteže, tko je od njih bio kakav?

Najteže je bilo sa SDP-ovom Vladom 2011. i 2015. u vrijeme financijske krize. Bio sam šokiran izostankom odgovarajućih reakcija i količinom štetnih odluka. Nije to bilo zato što su smanjivali javnu potrošnju i plaće, već zato što su tim smanjivanjem odveli ekonomiju u dugogodišnju depresiju, nezaposlenost, pad standarda, rastakanje javnih usluga i tako doveli do nezapamćenog iseljavanja stanovništva. No bila je to posljedica recepata koji su dolazili iz Bruxellesa i izostanka kreativnog odgovora hrvatske politike. Ni najmanje ne sumnjam da bi u tim okolnostima HDZ radio manje-više isto, stoga su besmislena prepucavanja na relaciji HDZ i SDP o tome tko je smanjivao, a tko povećavao plaće.

U to vrijeme su i mediji od mene napravili državnog neprijatelja broj jedan samo zato što nisam pristajao na smanjenje plaća. A to nisam, ne samo zato što sam sindikalist već još i više zato što sam makroekonomist pa sam u smanjenju plaća i javne potrošnje vidio ogromnu opasnost za cijelu zemlju, potkovan analizama najboljih ekonomista današnjice, s čime su nas upoznali svjetski sindikati. Nažalost, ispalo je da sam bio u pravu, a bolje bi bilo da nisam, što rječito potvrđuje i kopernikanski obrat koji se dogodio u Europskoj uniji u odnosu na plaće, sindikate i kolektivno pregovaranje.

Europa uči na svojim greškama. Dobar dio javnih ljudi na istaknutim pozicijama kod nas nije ništa naučio. Vrlo visoku razinu sindikati su uživali devedesetih godina. Korektno se pregovaralo, sklopljen je i prvi kolektivni ugovor za znanost. Radno zakonodavstvo se izgradilo inspirirano socijalnim naukom Katoličke crkve, a predsjednik Tuđman je nama, čelnicima sindikata, prilikom izrade novog Zakona o radu rekao da će sindikati imati najvišu razinu prava koju imaju u demokratskim zemljama jer Hrvatska to su njeni ljudi, a ne teritorij, i jer sindikati moraju biti brana kapitalu od iskorištavanja tih istih ljudi, do čega će neminovno doći, te da tome parirati mogu samo ujedinjeni jaki sindikati. Ali bila je i epizoda u kojoj je on pokazao izostanak respekta prema demokratskim procedurama.

O kakvoj se to epizodi radi?

Naime, 1992. svi su sindikati najavili štrajk. Bila je hiperinflacija. Zbog toga je on sazvao dvadesetak najvećih sindikata u zemlji i rekao da će našim zahtjevima udovoljiti, ali da odmah, čim izađemo sa sastanka, objavimo odustajanje od štrajka. Sindikalni čelnici su mu objašnjavali da bez tijela koja su odluku donijela čelnici nisu ovlašteni istu poništiti. Tuđman je nastavio inzistirati pozivajući se na autoritet institucije predsjednika. Ja sam mu rekao da ga poštujem kao povijesnu osobu za našu zemlju, ali da je od njegova autoriteta jači autoritet demokratske procedure. To ga je tako razljutilo da je lupio papirima po stolu i napustio sastanak bez pozdrava.

Na pregovorima | Foto: Marko Prpic/PIXSELL

Na idućem prijemu mi je pred kamerama prstom prijekorno mahao. Vrlo kvalitetno socijalno partnerstvo bilo je za vrijeme Račanove Vlade, najsadržajnije do sada, zahvaljujući iskrenosti i dobronamjernosti Gorana Granića i Davorka Vidovića. Ne mogu se požaliti ni na kasniji pristup Jadranke Kosor. Sanader je sigurno bio jedan od najvještijih pregovarača koji je našao rješenja za mnoge situacije. Tu vještinu nije imao Šuker pa se Sanader mučio kako ga amortizirati.

A sadašnja Vlada?

Sadašnju Vladu karakterizira davanje značaja socijalnom dijalogu i Gospodarsko-socijalnom vijeću, ali uglavnom na razini formalnih postupaka, bez dovoljnog sadržaja i učinkovitosti. Iako je često HDZ-ova vlast, gledajući ukupno, pokazivala više smisla za socijalni dijalog u ovih 30 godina, ipak pamtimo postupke koje smatram neoprostivima. Kada je 2016. trebao doći na naplatu Sporazum o osnovici iz 2009. HDZ-ova vlast je prevarila 250 tisuća radnika i njihove obitelji odbijajući provedbu Sporazuma s obrazloženjem da nisu obavezni to provoditi.

Dio naših članova otišao je na sud i svi sudovi presuđuju u njihovu korist. Vlast je kalkulantski bez ikakve etike procijenila da joj je financijski isplativije pustiti stvari sudovima nego provesti moralnu, pravnu i političku obavezu prema vlastitim građanima. To je utilitarizam koji ubija kredibilitet politike.

Ipak, koja je Vlada bila najpogubnija za sektor znanosti i obrazovanja?

SDP-ova, iz objektivnih razloga i subjektivnih slabosti, kao što sam obrazložio, pri čemu se kao pravi vojnik partije istaknuo tadašnji ministar Željko Jovanović.

Prati vas glas da ste temperamentni, tvrdoglavi, da ste radoholičar, čovjek od principa, vrlo tvrd i nepopustljiv pregovarač. Stoji li sve to?

Temperamentan jesam, ali nekada ljudi miješaju temperament i strast. Tvrdoglav nisam, osim kada odbijam prihvatiti eklatantne gluposti iza kojih stoji podlost ili nepravda. To i nije tvrdoglavost. Mislim da je moja vrlina što vrlo brzo mogu promijeniti svoje stajalište kada susretnem jači argument. Nadalje, potpisao sam i ugovorio desetke sporazuma s Vladom, a to neki tvrdoglav čovjek nikad ne bi uspio. Naime, u pregovorima je najvažnije da se uživiš u potrebe druge strane i da tražiš gdje ti možeš popustiti da bi oni popustili tamo gdje je tebi važno. Bez toga nema pregovora, već samo ultimatumi.

A znate li kad biti i mekani, da ne kažemo nježni, blagi i pitomi?

Naravno. Da me samo vidite s moje tri ženske osobe u kući, ženom i dvije mačkice.

Sigurno ste i vi čuli ono da su muškarci koji su na van goropadni i drčni doma manji od makova zrna. Ima li ta kvalifikacija ikakve veze s vama?

Upravo je tako u mojoj kući u 95% slučajeva. Onih 5% je kada mi se upali crvena lampica.

Što smatrate svojim vrlinama, a što manama?

Do sada sam imao samo jednu manu. Bio sam umišljen. Sada sam to otklonio. Sada sam savršen. Šalu na stranu. Mana je temperament i kratki fitilj. A vrlina valjda ima pokoja, npr. strast prema pravednosti i idejama u koje vjerujem.

U tako dugoj sindikalnoj karijeri sigurno je bilo i nekih pogrešaka, krivih procjena i krivih poteza. Pa onda, ima li nešto što samome sebi ne možete oprostiti ili ste barem spremni priznati da ste pogriješili ili propustili učiniti?

Ima, neke stvari sam u privatnom životu napravio krivo ili nisam bio dovoljno pažljiv i osjetljiv. Danas bih to rado promijenio da mogu. Ponekad me to i proganja. Ali u osnovi, mislim da sam bio dobar ljudima i okolini i pružio svima puno više nego je to uobičajeno. Međutim, zbog posla sam izgubio mnoge drage ljude, nisam imao vremena za druženja. To se ne odnosi na prijatelje iz djetinjstva. S njima sam i sada u vrlo bliskim vezama. U uredu sam kao poslodavac prvih 20 godina bio prestrog, a u posljednje vrijeme previše mekan i popustljiv. Ni jedno ni drugo nije dobro.

”Vilim je uvijek bio osebujan i vrlo emocionalan. Zna se dogoditi da plane jer izgara u želji da dokaže i zbori se za nešto. Uslijed toga se zna dogoditi i da povrijedi nekoga. No kad ga prođe taj njegov plamen i kad vidi da je pogriješio, onda je spreman ispričati se. Njegov kratak fitilj nešto je što ga je pratilo i obilježilo njegovu sindikalnu karijeru. A bio je dobar pregovarač.” Sve je ovo za vas kazao vaš kolega sindikalist Krešimir Sever. Možete li otkriti tko vam je najviše dizao tlak pa ga je znao dohvatiti taj vaš zmajski plamen?

Uskogrudni ljudi na drugoj strani stola, bilo da su to egocentrični poslodavci ili socijalno i demokratski neuki ministri ili neki sindikalisti, čija je ustrajnost u radikaliziranim glupostima bila ponekad doista iritantna. S ljudima od dimenzije i promišljenosti, demokratski kultiviranima, bez obzira na kojoj su strani stola, razvio bih uvijek uzajamno poštovanje, a s nekima sam ostao u tako dobrim odnosima da sam spreman s njima i dalje tikve saditi. Naravno, serija neopravdanih napada u medijima također mi je dizala tlak, ali njima nisam ništa mogao pa ih nije zahvatio moj zmajski plamen, kako velite. Što se tiče internetske kanalizacije njene poklopce više ne dižem pa se niti ne uzrujavam zbog tog smrada.

Razgovaramo u reprezentativnoj zgradi Sindikalnog doma. Njegovu izgradnju mnogi su vam zamjerali. Vi baš volite ići protiv struje?

Zamjerati su mi mogli samo pojedinci i sredine koje su imale ideološke i interesne motive da se sa mnom obračunavaju pa im se izgradnja doma učinila dobrom prilikom za kritiku. Kao prvo, odluke o gradnji zgrade ne donosi jedna osoba, već kolektivno tijelo. Kao drugo, ja sam bio osoba odgovorna za provedbu, i to sam dobro odradio iako je bilo neprospavanih noći. Kao treće, zgradu smo gradili u vrijeme krize kada su cijene izuzetno niske i kada je to društveno opravdano jer je stotinjak radnika, u vrijeme masovnih otpuštanja, dobilo posao zahvaljujući nama. Korisno i za nas i za društvo. Diletantima, kojima je ideologija stezanja remena u krizi bila pokvareni kompas, naša je investicija izgledala kao neki grijeh. Baš isto kao što su se iščuđavali zašto sam u 60. godini života sagradio kuću i stekao svoju prvu nekretninu.

Baš isto kao što su jedino mene od trideset hrvatskih delegata koji sudjeluju u europskim tijelima razapinjali zašto putujem biznis-klasom na trošak Europske unije. Nikog drugog od njih trideset. Jako sam se zbog toga nervirao. Međutim, danas mi je tek savršeno jasno zašto je to bilo tako. Indijanci imaju poslovicu: “Veličina nekog ratnika, mjeri se veličinom njegovih protivnika.” Razapinjanje se lakše podnosi kada to čovjeku postane jasno.

Na stranici Sindikata sami o sebi ste napisali: “Osobno misli da je tek dokoličar koji nema što raditi pa radi 80 sati tjedno. Vjeruje da mu leži riječ, pisana i usmena. Nada se i vjeruje da će se vratiti u znanost sa šezdeset godina kao znanstveni novak, kada će se kao i svi novaci napokon i oženiti. U 44. godini podstanarstvo kod privatnog gazde zamijenio je podstanarstvom kod svog poslodavca, a od 2016., u 60. godini života napokon postao vlasnikom svog krova nad glavom”. Draga vam je ironija, a posebno autoironija?

Da, naravno, jako volim humor. A najbolji je onaj na vlastiti račun. Fascinantno je kako su neki ozbiljno tretirali taj tekst te izvlačili u javnom prostoru rečenice kao izvor za kritiku na moj račun. Suosjećam s takvima.

Zbog sindikalizma ste odustali od znanstvene karijere. Žalite li zbog toga ili mislite da je sindikalizam bio vaša životna misija?

Kada sam nakon osnivanja otišao privremeno u Sindikat koji smo osnovali, svjestan da bez ozbiljnog angažmana od toga neće biti ništa, moj je ravnatelj dva puta došao po mene da me vrati u znanost. Ja sam mu svaki put to iskreno obećao, ali na koncu prevario i sebe i njega. Možda je to dokaz da je moj duh ipak inklinirao toj vrsti dinamičnog posla koji predstavlja sintezu i sinergiju višestrukih svojstava, uključujući i znanstveni senzibilitet – ljubav prema istini i rigoroznost prema činjenicama.

Studentski dani, čita Rilkea | Foto: Privatna arhiva

Istina, pravednost i ljepota triptih su koji daje smisao životu. Aristotel je podijelio sve ljudske aktivnosti u četiri velike skupine od kojih vam za vođenje Sindikata ne trebaju samo umjetnički talenti (poesis). Morate imati stručna i znanstvena znanja (teoria), morate imati političkog talenta za pregovore i procjene te pravovremene odluke (politika) i morate biti vješt upravljač poslovima i ljudima (tehne). Pitam se koliko razvikani menadžeri iz poslovnog sektora moraju imati istih tih svojstava?

Jeste li ikada pomišljali odustati, dignuti ruke i otići iz sindikata?

Bile su dvije krize. Jednom kada su me razočarali neki ljudi. Vratila me vjera i dobrota drugih ljudi.

A druga kriza?

Pregorio sam od posla.

Nerijetko su sindikalni vođe završavali u politici. Jesu li i vas vrbovali da prijeđete u neku stranku i što mislite o tim sindikalistima koji su prešli na drugu stranu barikade?

Nitko me nije vrbovao za ulazak u stranku. Sam sam nedavno odlučio surađivati sa Socijaldemokratima Davorka Vidovića u okviru stranke. Poznajem ga dulje od 20 godina. Radi se o ozbiljnom i odgovornom političaru koji se ne nadmeće histeričnim i nesuvislim obračunima. Hrvatskoj trebaju takvi ljudi u politici. Smatram imperativom za sindikate da traže oslonac u politici. U većini zapadnih demokracija to je potpuno uobičajeno. Bez toga su sindikati kao riba na suhom. Nije pitanje trebaju li sindikalni ljudi biti u politici, već u kojoj politici. Prirodno je da budu u onoj politici koja promovira socijalnu pravdu i socijalnu državu. Čudni su oni koji ulaze u političke stranke u kojima to nisu primarne vrijednosti. Moj angažman u politici može biti samo i jedino ekstenzija moga dosadašnjeg rada i života u drugoj dimenziji.

Znači, vi se sad kanite ozbiljno politički aktivirati?

Moguće, ostavljam to otvoreno.

I sindikalna je scena šarolika. I na njoj ima svakakvih. No koga od svojih kolega i kolegica sindikalista posebno cijenite i zašto?

Ne bih nikoga isticao jer će se uvrijediti oni koje ne spomenem. Ali oni koje posebno cijenim to znaju jer sam im to i rekao, a znaju dobro da nisam sklon ispraznom laskanju bez činjenica i osnova. Neki od njih su svojim dugogodišnjim radom i javnom prisutnošću zaslužni ne samo za sindikate već i za stupanj socijalnih i demokratskih odnosa.

Kolega Viktor Vresnik nekidan je napisao: “Da se razumijemo, iako je svima tri desetljeća dizao tlak, Ribić će ostati zapamćen kao vjerojatno najbolji hrvatski sindikalni lider. Znao je čemu sindikat služi i kako funkcionira. Budući da njegovi protivnici to najčešće nisu znali, pa su se nerijetko upuštali u pregovore nepripremljeni, često je svojim članovima izborio više od očekivanog.” Što kažete na sve ove riječi?

Ja sam tlak dizao samo onima kojima je smetala borba za veće plaće, za bolji status znanosti i obrazovanja i za reforme u njima. Zatim onima kojima je smetalo moje razumijevanje ekonomije u službi narodne većine, a ne imućne manjine, kao i onima kojima sam smetao u otporu nečuvenoj i sramotnoj eroziji Sveučilišta u Zagrebu. Ako sam takvima dizao tlak, onda sam dobro radio. Drugi razlog za to nije postojao. Hvala gospodinu Vresniku na lijepim riječima u tekstu u kojem je on morao pored pohvala ipak ustvrditi kako je on bio u pravu, a ne ja. Međutim, nije. Kada vas idejni protivnik pohvali, onda to doista ima težinu.

Član ste Nacionalnog vijeća za uvođenje eura i bili ste protiv preranog ulaska Hrvatske u Europsku monetarnu uniju. I što kažete na ove prve dane života s eurom?

Kažem da su već na prvom koraku HNB i Vlada imali krivu procjenu. Mi koji smo se tim pitanjem bavili kažemo svima da će sljedeći koraci biti puno teži i bolniji za radnike i većinu građana. Upozoravao sam na Nacionalnom vijeću da se ne ulazi u kuću koja nije dovršena. U njoj se griju samo gornji katovi. Mi ćemo se u njoj smrzavati, a svoje alate i ogrjev za grijanje prepustili smo drugima. Bojim se novih valova iseljavanja u iduće dvije ili tri decenije.

Pravit ćemo, odgajat ćemo i obrazovat ćemo djecu za račun bogatih zapadnih zemalja. Nikako ne možemo i ne smijemo biti izvan Europske unije, ali smo mogli biti izvan eurozone, kao mudre zemlje poput Češke, barem dok se eurozona ne završi na korist svih zemalja, a ne samo nekih. To da uspješne zemlje izvan eurozone ne žele u nju ući, kao što su Švedska i Danska, govori puno. Baš kao što to govori i želja dviju najsiromašnijih zemalja u EU koje se tamo guraju, a nesigurna eurozona se time hvali. Mislim na Hrvatsku i Bugarsku. Neke su zemlje propale zbog loših prosudba svojih elita.

Na kraju, kako zapravo zamišljate svoju mirovinu, želite li tijekom nje nadoknaditi nešto što ste prije propustili?

Naravno. Nepročitane knjige. Više vremena za moju suprugu koja je nosila najveći teret mojih danonoćnih obaveza itd. Neka priznanja, poput odlikovanja predsjednika Republike, pripadaju njoj u istoj mjeri kao i meni. Trebalo bi uvesti odlikovanje za žrtve na oltaru odlikovanih.

I da, ne možemo završiti razgovor bez vaše prognoze – kakva je sudbina sindikalizma u budućnosti?

Pravo na organiziranje je temeljno ljudsko pravo pa to vrijedi i za sindikalno organiziranje. Ne možete ga iščupati iz demokracije, iako neki lupetaju o sindikatima kao reliktima prošlosti. To se moglo čuti čak iz SDP-a prije desetak godina, vjerovali ili ne. Ni u jednom totalitarnom sustavu nije bilo slobodnih sindikata. Tamo vlade kontroliraju sindikate, a u demokraciji sindikati kontroliraju vlade. Naravno, i mediji i drugi neovisni čimbenici. Možete sindikate oslabiti, politički i medijski, ali oni uvijek izlaze kao ptica feniks jer odražavaju vječnu, rekao bih transcendentnu potrebu ljudskog bića za pravednošću.

Ključne riječi:

intervju s Vilimom Ribićem, večernji list, životni intervju