VL, 24.11.2018. – “Novca ima za vojne avione i nove lažne branitelje, a nema ga za ljude u javnim službama”

Večernji list je u svom subotnjem izdanju objavio veliki intervju s glavnim tajnikom Sindikata znanosti, Vilimom Ribićem. Novinarka Ljubica Gatarić s Ribićem je razgovarala o opravdanosti sindikalnih zahtjeva za većim plaćama u javnim službama te o nizu drugih aktualnih tema poput iseljavanja, mirovinske reforme te stanja na sveučilištu.

Intervju je objavljen i na internetskim stranicama Večernjeg lista, a mi ga ovdje prenosimo u cijelosti:

Novca ima za vojne avione i nove lažne branitelje, a nema ga za ljude u javnim službama

Rekao sam da se više neću kandidirati za mjesto predsjednika Velikog vijeća Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja i to nisam niti učinio, ali ostajem glavni tajnik Sindikata znanosti, rekao je Ribić.

26. studenoga 2018. u 23:21

Autor Ljubica Gatarić

Nezadovoljni predloženim povećanjem plaća od tri posto, sindikati javnog sektora najavili su da će organizirati štrajk jedan dan u tjednu, sve dok se ne izbore za veću povišicu. Pravo na povećanje temelje na pretkriznom sporazumu o plaćama, koji je u najvećoj mjeri sa sindikalne strane osmislio tajnik sindikata znanosti Vilim Ribić.

Evo vas ponovno u akciji! Zar niste rekli da se povlačite iz sindikata?

Rekao sam da se više neću kandidirati za mjesto predsjednika Velikog vijeća Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja i to nisam niti učinio, ali ostajem glavni tajnik Sindikata znanosti, što je uglavnom operativna uloga, i u političkoj ulozi predsjednika Matice hrvatskih sindikata.

Koliku povišicu tražite?

Sindikati traže da plaća poraste po četiri posto u dva navrata, počevši od siječnja i srpnja, što bi onda na razini godine donijelo povećanja oko sedam posto. Izlazimo s ovakvim jednoznamenkastim zahtjevom samo zato što se pojavio problem s plaćanjem jamstva za Uljanik. Da nije bilo Uljanika, naš bi zahtjev bio dvoznamenkast. Shvaćamo da država ima pravne obveze i da na to nije mogla utjecati, barem ne ovakav razoreni državni aparat.

Shvaćate li da će hrvatski BDP iduće godine rasti manje od 3 posto, tražite povećanje koje je iznad hrvatskih mogućnosti. 

BDP će rasti 2,9% ali proračun se nikad ne sastavlja na pretpostavci da svi prihodi i rashodi trebaju rasti baš za 2,9%. Prijašnjih godina rasta plaća nije bilo, iako je bilo rasta BDP-a. Nitko nije povećavao plaće godinama, dok su druge plaće u zemlji ipak rasle. Od početka krize stvoren je disparitet od 18,9% na štetu naših plaća. Dakle, postoji zaostajanje koje je potrebno ukloniti i Vlada je dužna svojim zaposlenicima u proračunu osigurati ta sredstva.

Kako ste došli do te brojke od 18,9%?

Indikatore s kojima smo došli do te brojke vlada je službeno prihvatila u sporazumu koji je potpisan 2009. godine. U to doba s nama su pregovarali ekonomisti Martina Dalić, Zdravko Marić, Željko Lovrinčević, Ivan Šuker, Ante Žigman. Metodologija koju smo tada uspostavili potvrđuje zaostajanje, a sada nas ovi prevaranti uvjeravaju da usporedba i metodologija nisu na mjestu, ali nam nisu ponudili neku svoju računicu. Znate zašto? Koje god veličine uspoređivali i koju god metodologiju koristili, došli su do manje-više istog rezultata pa su onda odlučili napustiti raspravu. Sukreatori tog sporazuma s Vladine strane još su uvijek tu, metodologija je jasna, pa zašto nisu niti pokušali dokazati da naša računica nije ispravna?

Prošle godine su plaće rasle više od šest posto, taj rast je prenesen na ovu, godišnji budžet za plaće popeo se na 30 milijardi kuna. Pitanje je gdje naći sredstva za toliku povišicu?

Mali ispravak, prošle godine plaće nisu rasle šest posto već tri puta po dva posto tijekom godine, što iznosi oko tri posto prosječno na godišnjoj razini. Ni tog rasta ne bi bilo da nije bilo sporazuma iz 2009. godine, koji je Vlada izigrala 2016. godine kada ga je trebalo provesti, zbog čega smo na sudu (na kojem dobivamo). Inače, svakim porastom naših plaća tri četvrtine tih sredstava vrati se u proračun, jer i naši ljudi kupuju u trgovinama i plaćaju PDV, a oporezuju im i plaće. Gdje taj novac od 250 tisuća ljudi završi? Pa u državnom proračunu. Taj povećani priljev nije planiran, a ako se pojavi, Vlada ga netransparentno troši, obično za političke potrebe. Vlada je pronašla tri milijarde kuna za Uljanik iako je i prije Uljanika odbijala povećanje naših plaća s obrazloženjem da nema novca. Naravno da novca ima i da je spominjanje „fiskalnih mogućnosti“ najobičnija floskula, da ne kažem težu riječ. Postoje političke mogućnosti, kao posljedica volje i odluka politike, a koje vlast eufemistički naziva „fiskalnim mogućnostima“. Primjerice, nisu trebali raditi poreznu reformu i umanjiti prihode za dodatnih tri milijarde kuna ako nemaju dovoljno novca za vitalne službe koje služe građanima. Ne bi to radili kada bi interesi građana bili najviša vrijednost.

Zašto bi vlast htjela zapustiti baš vaše plaće i vaše službe?

Zato što to od njih traži Berlin, skriven iza Bruxellesa. Oni traže od svih zemalja istočno i južno od Njemačke da svoje ekonomske ciljeve fiksiraju na javni dug i javni deficit, umjesto na rast proizvodnje i zapošljavanja. Fiksacija na javni dug povlači za sobom kresanje javne potrošnje, a to ponajviše znači udar na plaće zaposlenika koji plaće primaju iz državnog proračuna. Prava je pozadina takve fiksacije pokušaj spašavanja eura kao jedne invalidne valute, od koje prave koristi ima uglavnom njemačka ekonomija. To je već postalo općepoznato mjesto u ozbiljnoj ekonomskoj znanosti, o čemu u svijetu sve znaju, osim naše vazalne politike, koja o tome pojma nema.

Meni se ne čini da je briga o javnom dugu i deficitu pogrešna.

Naravno da je smanjenje javnog duga i deficita poželjno. Ali ovdje je riječ o tome na koji način ćete to postići i koju ćete cijenu platiti. Ako imate dug u obitelji, možete ga riješiti tako da svi gladujete, a možete raditi i zaraditi više pa će vam i bez gladovanja dug biti manji u odnosu na primanja. Isto to vrijedi na razini države. Ili drugim riječima, ne dovodi financijska stabilnost do rasta, već rast omogućuje stabilnost. Fiksacija na javni dug i deficit posljedica je neoliberalne doktrine, doktrine moćnih i imućnih koja pogrešno drži da je stabilnost javnih financija preduvjet za gospodarski rast, jer kada se to postigne, kažu, sve drugo će odraditi nevidljiva ruka tržišta (koja je nevidljiva samo zato što zapravo ne postoji). Već deset godina se vodi takva politika, a pravog gospodarskog rasta nema na vidiku. Koliko im desetljeća još treba da potvrde svoje tvrdnje? Ta je doktrina u ozbiljnoj ekonomskoj struci kompromitirana. Ali nikome ne treba teorija da bi kraj stvarnosti koju živimo uočio da je politika na temelju takve doktrine doživjela debakl.

Ali zemlje EU su izašle iz krize, zar ne?

Ne samo Hrvatska, ni eurozona nema relevantne ekonomske rezultate. Njemačka ekonomija posustaje, a Britanska doživljava ekspanziju i raste tri puta brže od eurozone. To nije zbog Brexita, već zbog toga što Britanija nije žrtva eura i ima daleko veće manevarske mogućnosti. Naše srljanje u euro, prije nego što se izgradi niz institucija u eurozoni koje bi osigurale zdravu i pouzdanu valutu na korist svih zemalja članica, otužna je slika nekompetentnosti domaće politike. Zbog eura plaćamo neizdrživu cijenu gospodarskog, a sada i društvenog zaostajanja, što dovodi do masovnog iseljavanja. Druga pojava koja je odgovorna za katastrofalno stanje je ideologija štednje. Neoliberalni krugovi hrane se i žive od tvrdnje da je javna potrošnja glavni problem ekonomije. Neljudski je to kako je Milanović najsiromašnijima i radnicima pred mirovinu kresao plaće, a ovi sada nastavili su s istim odnosom prema briselskim mantrama. Od slabašnog gospodarskog rasta koristi za vrijeme ove Vlade ima svega šest posto stanovništva. Još na početku svog mandata Zdravko Marić mi je u jednoj TV emisiji rekao da govorim isto što sam govorio i za vrijeme Milanovića. Odgovorio sam mu Sokratovom sintagmom „o istome isto“. Tada sam shvatio da ćemo ostati ‘u banani’ i za vrijeme ove vlasti. To se pokazalo se točnim. Pogledajte novu talijansku vladu. Njima je dosta Briselskih zabluda. Oni prvenstveno odgovaraju svome narodu.

Nije Italija baš neki uzor, njihova igra s deficitom dovela je do značajnog povećanja kamatnih stopa, javni dug im je izmakao kontroli.

Pa nije njihova sadašnja vlada odgovorna za javni dug. Zovu ih populistima. Nešto ima u tome, ali s ekonomskog aspekta ona nudi alternativnu politiku elitistima koji nisu smanjili javni dugi niti su povećali proizvodnju i zaposlenost. Po mome sudu, ova vlada koja je za cilj postavila rast proizvodnje prije će postići smanjenje javnog duga nego prijašnje vlade kojima je cilj bio baš smanjenje javnog duga. Rekao bih, pacijent je cijelo jednu desetljeće liječen krivo, baš kao i u Hrvatskoj i Grčkoj i dobrom dijelu Istočne i južne Europe. Politika štednje i smanjenja javnog duga dovela je do gušenja proizvodnje. Austerity politika (politika stezanja remena), briga o inflaciji kada ona nije bila niti na vidiku tragične su manifestacije njemačkih ekonomskih egoizama. Nije problem javni dug, nego za što se i kako koristi. Hrvatska Vlada je uspjela. Smanjila je javni dug i deficit, ali je izgubila stanovnike i radnike. Da bi talijanska vlada uspjela, mora zadovoljiti jedan nužan i jedan dovoljan uvjet. Nužno je da se riješi briselsko-berlinskih zabluda, a dovoljan uvjet je da ne napravi pogreške u deficitarnom financiranju rasta i investiranju. Za ovo drugo nitko ne može jamčiti. Rizik postoji, ali on je manji nego ostajanje u dosadašnjoj promašenoj politici.

Kritični ste i prema povećanju radnog vijeka na 67 godina, no u tom smjeru idu sve zemlje.

Kad je humanost posrijedi, tada se ne postavlja pitanje cijene. Ljudi u većini grana ne mogu raditi do 67 godine; profesori mogu, ja mogu, vjerojatno do stote, ali ostale se ne smije mrcvariti zbog ekonomskog neuspjeha i podlosti jedne politike. Isto je i s austerity politikom. Kad nam je Milanović smanjivao plaće, obrazloženje je bilo da mora smanjiti deficit i javni dug. Dug se nakon smanjenja plaća nije smanjio već povećao. Znalci znaju zašto. Ako se u krizi smanjuje potrošnja, smanjuje se potražnja, a samim time manje se i proizvodi, povećava se nezaposlenost, pada BDP pa je logično da se udio duga u BDP-u povećava. Te istine nisu vidljive golim okom, kao što golim okom ne vidimo da se Zemlja okreće oko Sunca, već obrnuto, tako nam se ono što je zapravo u krizi jako štetno, poput štednje, čini kao rješenje.

Hrvatska nije otok, ekonomski je neuspješna, nema baš puno manevarskog prostora da vodi politiku kakvu vi tražite.

S tim se slažem, ali prostora za povećanje plaća još uvijek ima i uz ta ograničenja. Recite mi kako ima novca za avione? Kako ima novca za daljnje bujanje lažnih branitelja? Novine pišu da imamo već osam tisuća novih branitelja, kako ima novca za to?

Kako komentirate proračun za iduću godinu

Pozdravljam to što su znanost i obrazovanje dobili nešto više kako bi se provela kurikularna reforma. Ostalo je klijentelistički proračun, tipičan hadezeovski proračun: nepravedan, u korist bogatih i privilegiranih skupina u zemlji. Svaka od poreznih reformi napravljena je u korist takvih, stvarajući kaste na leđima većine i povećavajući društvene nejednakosti. Kada je riječ o podilaženju svome biračkom tijelu i ostanku na vlasti, onda HDZ ne sluša EU, koja s pravom upozorava na bujanje povlaštenih mirovina. A kada se treba oduprijeti EU u interesu vlastitog naroda, nema ih nigdje.

Najavili ste po jedan dan štrajka od idućeg tjedna. Koji dan neće biti nastave idući tjedan?

Idući tjedan štrajk će biti u srijedu, svi će biti na vrijeme obaviješteni. To će biti protestni štrajk, još ćemo vidjeti modalitete i hoće li biti prekida nastave.

Sindikati zasad odustaju od skupljanja potpisa protiv mirovinske reforme. Što vas je uplašilo?

Nije nas ništa uplašilo. Uvažavamo da se istovremeno donosi više zakona i ne želimo biti nepripremljeni. Pričekat ćemo da se cjelokupni proces završi. Referendum će sigurno biti ovog proljeća, ne želimo činiti ništa navrat-nanos. Sad je loše vrijeme, brzo pada mrak, uvjeti koji su nametnuti za skupljanje potpisa su nedemokratski i nepošteni. Sindikati su dosad u dva navrata uspjeli skupiti dovoljno potpisa, no u dva navrata nismo i zato ništa ne želimo prepustiti slučaju. Ne želimo da nas politički sud koji sebe naziva ustavnim sudom dočeka na nekoj proceduralnoj pogrešci.

Rođeni ste u Slavoniji, često ste govorili o iseljavanju. Je li ono zastalo?

Moj Osijek je poluprazan. Nismo u ratu imali avione, ali imali smo ljude pa smo se obranili. Ako nema ljudi, avioni ne pomažu. Za premijera je iseljavanje isto što i mobilnost, ali to što se sada događa je egzodus. Zanimljivo, ali nitko ne postavlja pitanje o odgovornosti za stanje u kojem se zemlja nalazi. Nitko, pa ni vi u medijima ne analizirate što se dogodilo. Tu i tamo se ponavljaju stereotipi o izostanku reformi. Na svim mjestima i dalje poluge moći drže ljudi koji su odgovorni za pad Hrvatske na zadnje mjesto u prvoj ligi. Politici je najvažnije da iz te lige ne može ispasti pa je više uopće ne zanimaju njezini standardi. Na svim razinama nakon ulaska u EU imamo društveni nazadak, u sudstvu, u stupnju korupcije, u medijima, u socijalnom partnerstvu, u demokratskim i civilizacijskim vrijednostima…

Kritični ste prema svima, ali štitite javni sektor, sveučilišne profesore koji se brinu samo o sebi. 

Kritičan sam i prema stanju na sveučilištu. Prvi smo tražili i podržali reformu i modernizaciju sveučilišta, sveučilište ju je odbilo. Zagovarali smo i kurikularnu reformu. Odgovornost intelektualaca za stanje u zemlji je ogromna. Nažalost, većina gleda svoja posla. Na sveučilištu postoje dvije vrste nastavnika i znanstvenika. Jedni su oni kojima je njihov znanstveni rad cilj i krajnja svrha, a drugima je on sredstvo za ostvarenje osobnih probitaka, bilo materijalnih bilo statusnih. Sveučilište sada vode ljudi koji krše osnovne vrijednosti akademske zajednice.

Ključne riječi:

intervju s Vilimom Ribićem, javne službe, osnovica za plaće, povećanje plaća, štrajk