Akademski etos i akademski profiti
kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv Radne skupine za izradu tri zakona o znanosti i sveučilištu rade punim tempom. Dok jedni rade drugi kritiziraju sam rad. Traže da radne skupine prestanu s radom jer su zakoni navodno nepopravljivi. Na Filozofskom fakultetu održao sam sastanak na podružnici sindikata. Objasnio sam ljudima zašto bi za njih same […]
kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv
Radne skupine za izradu tri zakona o znanosti i sveučilištu rade punim tempom. Dok jedni rade drugi kritiziraju sam rad. Traže da radne skupine prestanu s radom jer su zakoni navodno nepopravljivi. Na Filozofskom fakultetu održao sam sastanak na podružnici sindikata. Objasnio sam ljudima zašto bi za njih same bilo loše da nas tamo nema. Bez nas su moguća opasna rješenja po radne odnose. S obzirom da u radnim skupinama sjede uglavnom čelnici, koji su i poslodavci u našem sustavu, takva je mogućnost sasvim realna. Upravo su iz tog miljea ranije bile lansirane ideje o pretvaranju stalnog radnog odnosa naših nastavnika i znanstvenika u radni odnos na određeno vrijeme (što je i bilo u prijedlogu prvotne verzije zakona). Također, bilo je nekoliko pokušaja da se asistentima ukine radni odnos i pretvori ih se u stipendiste (po uzoru na neke velike zemlje Europske unije) itd. itd. Opća tendencija kratkoročnih i nestalnih ugovora zahvatila je mnoge zemlje, pa i u našem susjedstvu. Samo u Velikoj Britaniji je broj nastavnika s ugovorima na stalno s 2/3 od prije 20 godine pao na svega 1/3 danas. Kod nas je to do sada sprječavao Sindikat jer je bio na pravome mjestu u pravome trenutku.
Ministarstvo za sada pokazuje otvorenost za argumentirani dijalog i odustaje od mnogih neprihvatljivih rješenja u prvotnim verzijama. To rad čini smislenim ali istovremeno pokazuje da u Ministarstvu ne postoji razrađena koncepcija (što ne smatramo pohvalnim), ali i da ne postoji dijabolični plan kako se to interpretira.
Iza otpora promjenama stoje snažni materijalni interesi i zloupotreba javnoga dobra, pri čemu se opravdanje pronalazi u nakaznim interpretacijama autonomije sveučilišta. Nedavno su na jednom skupu jedan dekan i jedna prorektorica izjavljivali da ustanove trebaju sačuvati svoje profite i svoje vlasništvo. Oni ne znaju (sic) da je državno sveučilište javna ustanova i da ne može imati profite. To je abeceda, ali i slika nerazumijevanja problema kod dijela akademske zajednice. Zar bi u takvom ambijentu s takvom količinom neupućenosti na svim razinama mi trebali ostati po strani?
Naš je dojam da će i najbolji zakoni izazvati teška sporenja u okviru akademske zajednice. Kako je to sjajno primijetio Machiavelli: oni kojima promjene pogoduju obično ne pružaju aktivnu podršku istima jer prednosti ne vide jasno ili u njih ne vjeruju, dok oni kojima promjene štete odmah to prepoznaju i započnu dobro organizirani otpor, pa se stječe dojam općeg protivljenja. Zato je provedba reformi za vladara uvijek jako teška. Imamo već iskustvo i znamo da će se to dogoditi i ovaj puta.
Što je glavni uzrok sporenja? Ključna bitka svodi se na borbu dviju tendencija: očuvanje javne misije sveučilišta naspram pretvaranja javnih ustanova u profitno-poduzetničke centre. Dakle, opet je u pitanju novac i samo novac. Njemu nasuprot stoji etos javnog interesa. Misija sveučilišta je nastava, rad sa studentima i znanstveno istraživanje što se suprotstavlja orijentaciji ka ostvarenju što većih tzv. vlastitih prihoda. Ta temeljna suprotnost provlači se kroz sva sveučilišna sporenja i vidi se u pitanju školarina, upisu studenata izvan kvota, borbi za javni karakter ustanova, u protivljenju komercijalizaciji, u tretiranju obrazovanja kao robe za tržište, u protivljenju kontrolnoj ulozi države, u shvaćanjima autonomije sveučilišta koja služi upravljačima ustanova a ne i zaštiti akademskih prava i sloboda, u protivljenju integraciji sveučilišta, itd., itd.
Profesori na jednom fakultetu zaradili su milijune kuna u radu na projektima s raznim tvrtkama. Umjesto naglaska javnosti na pitanje o zakonitosti zarađenog, trebalo je problem postaviti ovako: ako su ti ljudi zaradili tako velike novce onda su morali uložiti i jako puno rada u takve projekte, što znači da nisu mogli savjesno i odgovorno ispuniti sve obveze u nastavi i u znanosti. Ako nastava nije stradala onda nisu niti uložili rad koji odgovara tolikom novcu a onda je to pranje novca ili kriminal.
Potpuno je smiješno da komercijalizacijom plaše javnost već dobrano iskomercijalizirane sredine, tj. one koje su godinama bile najglasniji zagovornici što većih školarina, prekobrojnih upisa studenata, koje imaju skromnu znanstvenu produkciju, čiji su nastavnici poznati po tezgarenju po cijeloj Hrvatskoj, i posljedično tome, po zapostavljanju studenata i nastavnih obveza. Još je smješnije da s takvima savez stvaraju revolucionari s Filozofskog, kao ogorčeni protivnici komercijalizacije i školarina. A najsmješnije je da oni od istomišljenika stvaraju protivnike zato što se spore oko taktike. Naravno radi se smislu za mobiliziranje ljudi oko neke ideje.
U Zagrebu, 9. veljače 2011.
Vilim Ribić
Sve do sada objavljene kolumne možete pronaći OVDJE
