Amerika i Hrvatska bit će zemlja plutokratska
Kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv Ivo Sanader je dobio katedru na prestižnom sveučilištu Columbia u New Yorku. U prošlom broju Objektiva čitali smo o sumnjivim poslovima kojima WAZ širi svoje carstvo na cijelu jugoistočnu Europu, pa i šire. U kakvoj su vezi te dvije činjenice? Krenimo od treće. U prošloj kolumni spominjao sam Paula […]
Kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv
Ivo Sanader je dobio katedru na prestižnom sveučilištu Columbia u New Yorku. U prošlom broju Objektiva čitali smo o sumnjivim poslovima kojima WAZ širi svoje carstvo na cijelu jugoistočnu Europu, pa i šire. U kakvoj su vezi te dvije činjenice?
Krenimo od treće. U prošloj kolumni spominjao sam Paula Krugmana, nobelovca za ekonomiju 2008. godine i njegovu tvrdnju o dobro organiziranoj uroti konzervativnih, neoliberalnih i desničarskih snaga u Americi. Urota je trajala od ranih šezdesetih godina i rezultirala je temeljitim zaokretom i promjenom društvenih vrijednosti u SAD-u. Prvo je trebalo promijeniti republikansku stranku koja je sve do tada prihvaćala newdealovsku Ameriku, zemlju jake srednje klase i visokog stupnja jednakosti. Stariji se sjećaju kako se govorilo da u Americi i nema razlike između stranaka. Danas nitko tako ne govori jer udaljenost između demokrata i republikanaca nikada nije bila veća. U zadnjih trideset godina Amerika je postala zemlja ogromnih nejednakosti i urušene srednje klase.
Tko je organizator urote?
Mali broj visoko imućnih koje su ogromni porezi na dohodak, nasljeđe i kapital motivirali na udruživanje. Osnivanjem mreže društvenih struktura počeli su napad na državu, javnu potrošnju, sustav socijalne sigurnosti, poreze, sindikate i pojedince i institucije koje su zagovarale jednakost i društvenu pravdu. Uvukli su mnoge medije u svoj krug utjecaja, a pri tome su koristili najprljavije metode protiv protivnika i istovremeno stvarali mrežu zaštite za svoje propale vojnike u politici, medijima i znanosti. Uspjeh je vidljiv. Cilj je ostvaren, manjina je nametnula ne samo svoje interese ekonomskim interesima većine, već i sustav svojih društvenih vrijednosti. Od 1980. godine pet od sedam mandata američkih predsjednika bili su republikanski, pri čemu su dva Clintonova mandata uglavnom bila osakaćena republikanskom većinom u Predstavničkom domu. Sva nehumanost takvog političkog projekta najdrastičnije se vidi po zastrašujućem stanju zdravstvene zaštite u Americi, što je tek Obama sada uspio promijeniti, nakon višekratnih neuspjeha kroz cijelo prošlo stoljeće. Svi porezi bogatima drastično su smanjeni, pri čemu je cijena rada prosječnog radnika niža nego što je bila šezdesetih godina.
Kako je moguće da je to manjini uspjelo?
Gdje je bila većina, gdje su bili demokrati, gdje su bili sindikati? Krugman pokazuje da je manjina igrala na razlike, fokusirajući u prvi plan za život običnog čovjeka sporedna pitanja ali pitanja koja pokreću emocionalnu energiju. Te poluge za promjenu kolektivne svijesti bile su rasno pitanje, imigranti te često predimenzionirana vanjska opasnost. Demokrati nemaju tako homogeni interes jer predstavljaju široke slojeve koji ne mogu razviti taj osjećaj planske povezanosti. Poznato je to Hrvatima. Zagrepčani se ne organiziraju tako da štite, brinu i potpomažu Zagrepčane, ali Hercegovci u Zagrebu za sebe to čine, kao što su to stoljećima činili Židovi u svim sredinama. Svaka svjesnija manjina okružena neorganiziranom većinom nastoji dobrom povezanošću nadoknaditi svoje deficite u broju.
Sličnosti s Hrvatskom.
Ovdje je manjina ostvarila svoje primordijalne interese na štetu većine, na štetu zajedničke narodne imovine, rada, radnika i običnih građana. Manjina krupnih kapitalista nema problema s politikom jer sve naše stranke ponavljaju recepte koje su u ovu zemlju donijeli pronositelji ekonomskih koncepata republikanske političke i neoliberalno ekonomske provenijencije u liku činovnika međunarodnih financijskih institucija. Smanjite poreze, javnu potrošnju i cijenu rada i radna mjesta otvarat će se lako. Obrnuti put, povećanje poreza za bogate radi zatvaranja proračunskih rupa, i time stvaranja veće društvene jednakosti i kohezije te radi pokretanja gospodarskih pothvata nije bilo ozbiljno razmatrano. I običan čovjek reći će vam da je javna potrošnja prevelika iako mu dijete izlazi podobrazovano iz školskog sustava, iako nema staračkih domova za njegove roditelje, iako sam čeka na pregled u bolnici po nekoliko mjeseci.
Otkud takvo stanje društvene svijesti?
Kod nas je cilj urote drugačiji. Nije trebalo osvajati političku vlast. Ona se nudi urotnicima (izjava o 200 bogatih obitelji prije i smanjenje poreza na bogate sada). Sav kapital, ostvaren privatizacijom, treba olakšati od poreza u ime navodne konkurentnosti zemlje. Nećemo se bolje organizirati, nećemo povećati produktivnost, nećemo smanjiti neljudska primanja menadžera u uvjetima neuspjeha, već ćemo smanjiti poreze. To će napraviti Vlada kad ju na to prisilimo tako da pridobijemo većinu javnog mnijenja. Zato nam treba napad na državu kao potrošača i treba kompromitirati javni sektor. Treba podijeliti većinu, tako da zavadiš radnike u privatnom s radnicima u državnom sektoru. Postoje bedaci u sindikatima koji na to nasjedaju. Baš tako su to radili i republikanski urotnici u SAD-u, opisuje Krugman. Već pune dvije godine ti se ciljevi ostvaruju nečuvenom propagandom koju pronose neki mediji, koji su i sami krupni kapitalisti. U tome su se posebno istakli Jutarnji list, Nova TV, neki portali, niz komentatora, a ponekad u taj main-stream uleti i javna televizija.
Svi smo se naslušali licitiranja o tome koliko radnika treba otpustiti (neki, kao Dudek „veliju 10″ a neki i 70 tisuća). Slušali smo i vrijeđanja radnih ljudi (paraziti iz javnog sektora, lijeni činovnici ali i radnici u industriji koji malo rade), laži o njihovim normama i radnim opterećenjima (u obrazovanju, znanosti, zdravstvu), nečuvene goebelsovski-ponavljane laži o visini ukupne javne potrošnje, laži o visokim plaćama „činovnika”, gluposti o tome da se službenike u krizi ne otpušta, itd. itd. Da bi napad na javnu potrošnju, a time i na radne ljude uspio potrebno je napasti njihove zaštitnike, sindikate i ocrniti njihove čelnike. Sve su to iste metode koje opisuje i Krugman u SAD-u. Kompromitiranjem sindikalnih čelnika, pričama o njihovoj pohlepi, visokim plaćama nastoji se pokrenuti zavist i narušiti povjerenje članova u čelništvo sindikata i time naravno oslabiti sindikalnu moć.
Jesu li u tim medijima sami došli do tih metoda? Jesu li tako domišljati?
U ovu zemlju dolazili su razni emisari s mnogo recepata. Pa je tako bila opće poznata bliskost HDZ-a sa savjetnicima republikanske stranke. Nikoga to nije u ovoj zemlji zabrinulo, niti je to itko smatramo pretjerano važnim a HDZ se time hvalio. Svaka ideologija ima svoj unutarnji imperativ da se izveze u inozemstvo. Ima li sličnih primjera vani tada smo sigurniji unutra. To je dobro znala komunistička imperija.
Sjećam se kisele Sanaderove reakcije na vijest o Obaminom izboru. Jasno je bilo, nisu dobili njegovi. Ali njegovi su bili i u našim medijima. Niste mogli nigdje, znam iz vlastitog iskustva, a posebno ne u Jutarnjem listu, objaviti kritiku na njegov račun prve četiri godine njegova mandata. Mogli ste slati stotine priopćenja. Poznata je i uzvraćenost takve ljubavi odlukom Vlade o povlaštenoj stopi PDV-a za sve dnevne novine, pa i žuti tisak. Da ova karikatura dobije konturu, valja znati da je ta odluka donesena tri mjeseca prije izbora 2007. godine.
Sada vidimo kako je djelovao WAZ. WAZ naravno nije radnička udruga. WAZ nije niti puki krupni kapital koji želi proširiti tržište i još više zaraditi. WAZ je dovoljno zaradio. WAZ nastoji osvojiti ljudske glave određenim društvenim vrijednostima, što nam Jutarnji list svakodnevno potvrđuje.
Rezultat trijumfa tih vrijednosti je povećanje nejednakosti, smanjenje socijalne kohezije i nota bene, na kraju smanjenje demokracije. Ako se u društvu povećavaju nejednakosti, ako se ruši standard javnih usluga, ako se smanjuje javnu potrošnju na štetu običnog čovjeka, umjesto na štetu privilegiranih slojeva, tada se zagovornici takvih rješenja moraju koristiti nedemokratskim metodama da bi obmanuli većinu. Da je većini to moguće podvaliti pokazuje primjer SAD-a. Rezultat je kvarna vlast, nepotizam, korupcija, manipulacija radi grozničavog održavanja na vlasti te na koncu ozbiljno i zabrinjavajuće potkopavanje demokratskih institucija (kao npr. sindikata, neovisnih medija i pluralizma ideja). Sve su to bile manifestacije Bushove vladavine.
Neshvatljiv je nedavni Butkovićev tekst u Jutarnjem listu, u kojem se on okomljuje na razna izdanja s malom tiražom. Pita se on, kome je to potrebno i tko to financira? Stvarno za ne vjerovati. Ideološko-političkim ambicijama Jutarnjeg lista to svakako ne treba. Te su ambicije u medijskom prostoru onoliko totalitarne koliko je ideologija koju WAZ i američki republikanski projekt (što je naravno isto) nude u ekonomskom prostoru totalitarna, nedemokratska i u osnovi protiv interesa većine građana. Što je demokracija ako nije pluralizam (perfektni pluralizam kao perfektno tržište) i bogatstvo inicijativa. Za Butkovića, ideologa relevantne i veoma agresivne društvene snage u Republici Hrvatskoj (Epehaziji) demokracija je samo mogućnost izbora i to suženog i kontroliranog izbora. Butković se višekratno na planu političkih zbivanja, protivio novim političkim inicijativama i novim idejama, zagovarajući relevantnost dvije, najviše tri stranke (demokratski duopoli). Dvije stranke koje se izmjenjuju na vlasti, a bez zaoštrenih razlika na socijalnom i ekonomskom planu, su idealan demokratski oblik za totalitarno, ili korektnije rečeno, jednoumno impregniranje ekonomske stvarnosti hrvatskih građana. Dvije tri stranke na dugi rok i carstvo plutokracije. Bogati vladaju. Demokracija je sloboda onoliko koliko omogućuje nove inicijative, koje nikakva trenutna oportunost političke kombinatorike i nikakva financijska ograničenja ne smiju dovoditi u pitanje. Kad je suprotno, kao u Hrvatskoj, govorimo prije o plutokraciji.
Republikanska stranka u SAD je plutokratska. Republikanci su dobro organizirani politički pokret američke bogate manjine. Čuvaju svoje ljude u zemlji i inozemstvu i šalju poruku da se suradnja s njima isplati na osobnoj razini. Nije li Sanaderov odlazak na sveučilište u New York takva jedna poruka? Gdje je demokratski odgovor? U srcu čovjeka i njegovoj iskonskoj prirodi, u njegovom osjećaju za pravdu, empatiju i poštenje.
U Zagrebu, 22. rujna 2010. godine
Vilim Ribić
