Autonomija neodgovornosti

Kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv

Povodom nacrta novih zakona u znanosti oglasila se priopćenjem Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Tvrde da se njima krši autonomija sveučilišta.Nacrti novih zakona doista nisu dokumenti koji smiju, ovakvi kakvi jesu, ići u Sabor. Oni mogu biti tek predložak za početak ozbiljnog rada na oblikovanju tih zakona, uvažavajući dio važnih i opravdanih primjedbi sveučilišta, instituta, studenata, asistenata i Sindikata. Međutim, iz dosadašnje javne kritike uočavaju se dvije vrste kritičara: jedni, koji žele promjene u visokom obrazovanju i drugi, koji brinu o očuvanju postojećeg neodrživog stanja. Prostor koji ovdje imam ne dopušta mi osvrnuti se na nakaznosti našeg visokoobrazovnog sustava ali niti na ozbiljne slabosti nacrta tri zakona. Međutim, zanimljivo, da dio kritičara ne primjećuje baš ništa dobro u nacrtima ovih zakona i ništa loše u stanju na sveučilištu. Nama se čini prevažnim namjera predlagača da integrira sveučilište, da uvede reda u broju upisanih studenata, da ograniči pohlepu oko školarina, da spriječi tezgarenje nastavnika izvan matične ustanove, da se radni odnos zasniva sa sveučilištem a ne sa fakultetima, da se sveučilištima omogući financijska autonomija itd. S obzirom na takve intencije predlagača smatramo poželjnim nastavak rada na zakonima u pravcu promjena neprihvatljivih odredbi, kao što su npr. način izbora rektora, neravnoteža u sastavu Nacionalnog vijeća u korist države, zabrinjavajuća rješenja u radnopravnom statusu zaposlenika, komercijalizacija instituta itd. itd.Ta loša rješenja su ili logički neodrživa ili su štetna za funkcioniranje sustava, ali, nota bene, ne „ugrožavaju autonomiju sveučilišta”. Zanimljivo, naša sveučilišta do sada nisu imala pravo na financijsku autonomiju koja se ovim zakonima kroz programske ugovore uvodi, kao što se i izbor na radna mjesta ostavlja isključivo u okviru ustanove. Dakle, to su dva elementa kojima se autonomija jača, suprotno stavu Akademije. Nije čudo da postoji veliko nerazumjevanje slojevitog pojma autonomije i da je ono često predmet zloporabe. Autonomija nije samodostatni sustav ekskluzivnih prava, bez odgovornosti prema širem društvenom okruženju. Nema međunarodnog dokumenta o autonomiji koji ne govori o toj odgovornosti (accountability). U sindikalnom radu, na nizu nevjerojatnih primjera, uočili smo da se autonomija sveučilišta u Hrvata shvaća kao autonomija fakulteta i njihovih čelnika, iza koje je moguće i kršenje propisa i upravljanje bez nadzora. A imali smo i slučajeve da se nije provodila pravomoćna sudska presuda u ime autonomije. Takve iskrivljene interpretacije dolaze iz onih sveučilišnih oaza koje ne dopuštaju da se njihova neproduktivna a financijski izdašna pozicija promjeni radi napretka cijele zemlje i sveučilišta samih. Autonomija sveučilišta je posljedica civilizacijske potrebe da se zaštite akademske slobode u istraživanju, podučavanju i objavljivanju. Akademske slobode su cilj, a autonomija je tek sredstvo i institucionalni odraz akademskih sloboda koje pripadaju pojedincu. Autonomija sadrži u sebi šest do sedam elemenata: izbor čelnika, izbor nastavnika, uređenje unutarnjeg ustroja, utvrđivanje nastavnih programa, pravila studiranja, financijska autonomija… I u teoriji i u praksi postoji sporenje o tome koja od tih prava treba primjenjivati. Mnoge demokratske države primjenjuju tek neke od tih elemenata, pa npr. u SAD-u guverner bira rektora, u jednom broju europskih država tijela imenovana od Države sudjeluju u upravljanju, a negdje ministar imenuje čak i profesore. Nadzor Države na državnom sveučilištu svagdje je prisutan, počesto sasvim izravno. Zablude u Hrvatskoj šire oni koji o tome ne znaju dovoljno ili čuvaju svoje pozicije.Ostao sam zapanjen stavom HAZU-a da se autonomija krši ovim zakonima zato što se ukida pravna osobnost fakulteta. U Akademiji bi netko trebao znati da u cijelom razvijenom svijetu pravnu osobnost ima samo sveučilište a ne i fakulteti. Ispada, prema HAZU-u, da tamo nema autonomije. U priopćenju tvrde još i da je takvo rješenje protuustavno. Točno. To je tako u zemlji u kojoj nije ustavno ono što piše u Ustavu, već ono što nesavjesni ustavni suci odluče. Oni su tako svojevremeno bili odlučili da u sadržaj autonomije ulazi i autonomnost fakulteta u odnosu na upravu sveučilišta iako to nema veze s tekstom Ustava. Nigdje takvo shvaćanje ne postoji na svijetu. To je i logička besmislica jer ako je dio autonoman u odnosu na cjelinu, onda cjeline i nema. Tragično stanje našeg visokog obrazovanja razmjerno je komičnosti takve odluke. Naime, sveučilišta kao funkcionalnih cjelina gotovo da i nema. Postoje samo fakulteti. Dio upravljačkih struktura na našim fakultetima želi i dalje neometano (kažu, autonomno) raditi što im je volja na javnome dobru, na radu i muci običnih građana koji sveučilištu omogućuju postojanje. Uspjeli su u to uvući i institucije, koje se također pozivaju na autonomiju u zaštiti svoje neodgovornosti. Ustavni sud ruši svoju vjerodostojnost, a time i razinu društvenog života te kao takav predstavlja kočnicu razvoju zemlje. HAZU ne odudara. Zbog tog jada u institucijama Hrvatska je doista mala zemlja. Zagreb, 04. studenoga 2010.

Vilim Ribić

Sve do sada objavljene kolumne možete pronaći OVDJE

Ključne riječi:

kolumna Vilima Ribića, tri nova sistemska zakona