Dvije hrvatske zablude
Kolumna Vilima Ribića u Objektivu. Je li argumentirani dijalog uopće svrhovit u javnome prostoru? Ne svodi li se sve na slobodu medija, (ili slobodu propagande) pri čemu je javno mnijenje izravna posljedica onoga što serviraju moćni i bogati, pri čemu je prva žrtva istina, a druga, građanin kao subjekt demokratskog života? Nije li taj subjekt […]
Kolumna Vilima Ribića u Objektivu.
Je li argumentirani dijalog uopće svrhovit u javnome prostoru? Ne svodi li se sve na slobodu medija, (ili slobodu propagande) pri čemu je javno mnijenje izravna posljedica onoga što serviraju moćni i bogati, pri čemu je prva žrtva istina, a druga, građanin kao subjekt demokratskog života? Nije li taj subjekt zapravo objekt stalne manipulacije, koji tek jednom u četiri godine, na izborima, sudjeluje u prividu svoga subjektiviteta?
Zablude su one neistine u koje vjerujemo kao istine, a laži su namjerno lansirane neistine. Pogledajmo neke najočitije, društveno veoma relevantne, na nekoliko primjera iz borbe koju vodim svakodnevno. Prva zabluda: Hrvatska javna potrošnja izuzetno je visoka. To znači da se moraju smanjiti proračunski rashodi i da Vlada treba i dalje smanjivati poreze. Gra?ani masovno u to vjeruju. Dokazale bi to i ankete. Ankete su jedan circulus vitiosus (začarani krug), jer isti oni koji gra?anima sustavno podvaljuju neistine i lažne vrijednosti, anketama provjeravaju jesu li u sjetvi obmana uspjeli a kada se uvjere da jesu onda rezultate tih anketa uzimaju kao krunski dokaz istinitosti svojih laži. Građani na temelju ishoda anketa zadovoljno zaključuju kako većina misli kao oni, što znači da misle ispravno, pa će u idućoj anketi opet izjavljivati isto, na svoju štetu. Naime, na ovom pitanju građani obično ne shvate od prve da će daljnjim smanjivanjem javne potrošnje najvjerojatnije nastradati njihovo liječenje, obrazovanje njihove djece, njihova sigurnost na ulicama i kvaliteta skrbi za njihove stare i nemoćne.
Laž o visokoj javnoj potrošnji poduprli su svojim doktrinarnim mantrama brojleri iz inkubatora tzv. „nezavisne” ekonomske analitike, odnosno stručni kerberi svojih gazda po bankama i krupnim centrima moći. Analitičari iz akademske zajednice ipak su druga priča. Tako je jedan od njih, dr. Lovrinčević, prvi upozorio na istinu.
Istina, prema Eurostatu, glasi: Hrvatska javna potrošnja je među najmanjima u Europskoj uniji. Iznosi svega 40,8% BDP-a i po tome je Hrvatska na 22. mjestu od 29 zemalja u EU, uključujući Island i Norvešku. Za usporedbu, u skandinavskim zemljama javna potrošnja iznosi i do 55% BDP-a.
Jedan naš „ugledni” analitičar, na jednom je okruglom stolu SDP-a dokazivao da je javna potrošnja u Švedskoj 26% BDP-a i tu je besmislicu dokazivao nekakvim džepnim priručnikom. Plejada takvih „uglednih” likova defilira po televizijama, novinama… Njihova uvjerljivost potkrepljuje se time što su vlasnici ili su u službi vlasnika privatnih tvrtki, vlasnici privatnih učilišta itd.; podupire se upravo onime što bi trebao biti argument protiv njihove objektivnosti. Uz pomoć svojih epigona, ministra financija i njegovog klona (vehementnošću, izgledom i stajalištima) iz tzv. socijaldemokratske partije, zakucavaju konačne obmane u hrvatskom javnom mnijenju o ovom pitanju.
Druga zabluda: Iznos plaća na državnom proračunu je izuzetno visok. To znači da Vlada treba smanjiti plaće. Istina, opet prema Eurostatu, glasi: Hrvatske proračunske plaće su među najmanjima u Europskoj uniji. Iznose svega 9,8% BDP-a i Hrvatskoj pripada 20. mjesto od 25 zemalja.
Unatoč niske javne potrošnje Vlada govori da je njen prioritet i dalje porezno rasterećenje i smanjenje rashoda. Na čiju štetu i u čiju korist? „Uglednici” zagovaraju daljnje smanjenje plaća ljudi koji su krivi što za svoj rad plaću primaju na proračunu i uslijed čega se njihov rad ne vrednuje prema njihovim radnim doprinosima, već prema odlukama politike i lažima onih koji na tu politiku utječu. Sustavna propaganda, koju pratimo mjesecima, ima učinaka samo zato jer u Vladi ima slabiće koji se pod njom podvijaju, ljude čiji su horizonti takvi da ne mogu osmisliti društveni koncept usklađen s ekonomskim imperativima, ljudi čiji je krajnji domet skup vulgarno shvaćenih neoliberalnih mantri pokupljen na radnim sastancima i u medijima, koji se u želji da ostanu na vlasti nastoje svidjeti dijelu medija pod utjecajem krupnog kapitala ili onih medija koji su i sami krupni kapital. I zato razbacuju novce u promašene pomoći gospodarstvu i nesposobnima u njemu, takvi krešu znanost i obrazovanje u vrijeme krize i takvi nisu u stanju riješiti jedini stvarni problem hrvatskog proračuna, a to je neefikasna upotreba njegovih sredstava (čitaj: rad javnih i državnih službi, upotreba potpora i subvencija, neučinkoviti socijalni transferi…). Takvi nisu u stanju godinama srediti javna poduzeća kao pravi uzrok svih dubioza javnog sektora u RH.
Unatoč svim naporima, mene i mojih suradnika, nisam uspio niti imam ikakve šanse ukloniti zablude iz javnog života po ovim pitanjima. Naravno, nemam iluzija niti da će to napraviti ovaj tekst. Ono što mogu, i što radim stalno, cijepim na sastancima naše aktiviste protiv laži i vjerujem u dugoročni učinak takve aktivnosti.
Ove istine ja poznajem, jer mi je to posao. Naši građani o tome ne znaju više od onoga što im se serviralo. Pitam se, međutim, koliko zabluda nosim ja u svome umu, na društvenim pitanjima koje poznajem samo iz medija i koje ne stignem istražiti. Što ja znam o ljudima u politici o kojima temeljem medijske prezentacije mislim negativno ili pozitivno? Koliko uopće svi mi možemo izbjeći manipulaciju i doseći istinu? Bojim se da možemo tek fragmentarno, samo u područjima kojima se bavimo. Uostalom, niti je istina vrijednost niti poželjno oruđe u plutokracijama koje nazivamo demokracijama.
Zagreb, 26. svibnja, 2009.
Vilim Ribić
