Gubitnici i dobitnici rušenja reforme
Pokušaj modernizacije hrvatskih sveučilišta i znanosti propao je po drugi put. Tko je u toj destrukciji, punoj nerazumjevanja i uskogrudnosti, ali i laži i licemjerja, uspio, a tko je izgubio? Tekst iz Objektiva od 29. kolovoza 2011.
Po svemu sudeći, reforma visokog obrazovanja i znanosti propala je još jednom.
Tri zakonska teksta koja su preokupirala širu i akademsku javnost i na kojima je dio akademske zajednice bio angažiran više mjeseci, uz silni rad tijela državne uprave i politike, nisu u srpnju prošla na saborskom odboru za naobrazbu i znanost zbog nedostatka kvoruma. Sjednicu su svojevoljno napustili zastupnici SDP-a kako ne bi postojao dovoljan broj ruku za proceduru glasovanja. Parlamentarni izbori su u prosincu i vjerojatno neće biti vremena za izglasavanje novih zakona. Tako je po drugi puta, nakon 2003. godine, propao pokušaj modernizacije hrvatskih sveučilišta i znanosti.
Tko je u toj destrukciji, punoj nerazumjevanja i uskogrudnosti, ali i laži i licemjerja, uspio, a tko je izgubio?
Gubitnik je prije svega hrvatsko društvo, zemlja u cjelini, građani i porezni obveznici. Vjerujem da je Hrvatska osuđena na skromne domete bez uspostave modernog, upravljivog i učinkovitog sveučilišta, interaktivnog sa svojom okolinom, poticajnog u gospodarstvu i utjecajnog u svim segmentima društva, sposobnog da artikulira vlastititu strategiju i politiku, da mobilizira svoja sredstva i kadrove i s njima racionalno raspolaže, sposobnog za rješavanje svojih unutarnjih problema, odgovornog za upotrebu javnih sredstava…
Danas je sve suprotno. Na sveučilištu i u znanosti funkcioniraju pojedine institucije, fakulteti i instituti, mutatis mutandis, u obrazovnom i istraživačkom smislu, ali ne funkcionira cjelina kao sustav. Rječito o tome govori porazna evaluacija Zagrebačkog sveučilišta koju je učinila Europska asocijacija sveučilišta. Rječito o tome govore međunarodna iskustva – onima koji ih poznaju. Ovi su zakoni, unatoč nekih manjkavosti, bili dobar predložak za potrebne radikalne izmijene.
Pravi gubitnici su još i akademski nastavnici, studenti i mladi istraživači.
Novi zakoni su predvidjeli promjenu u postojećem, vrlo nezgodnom sustavu radnih odnosa prema kojemu akademski nastavnik koji nije izabran na natječaju za više radno mjesto gubi posao. To se do sada nije događalo jer je usljed uvođenja bolonjskog procesa postojala trajna nestašica kadrova, pa i nije bilo više kandidata za jedno radno mjesto. Ulaskom u EU, liberalizacijom tržišta rada i kadrovskim zasićenjem na svaki natječaj javljat će se više domaćih pa i stranih ljudi. Time nastaje ozbiljan problem za mnoge nastavnike koji rade kvalitetno u nastavi i imaju radova.
Nadalje, znatan dio znanstvenih novaka nije uspio doktorirati zahvaljujući još jednoj velikoj neorganiziranosti sustava. Naime, vrlo često su zakazivali mentori koji usljed vannastavnih angažmana ili trke za zaradama nisu stigli voditi računa o mladim ljudima. Cijenu su platili mladi ljudi ispadanjem iz sustava. Bez reformskih zakona to će se i dalje događati.
I na koncu, rušenjem reforme najteže će biti pogođeni studenti. Novi zakoni su nedvosmisleno jasno onemogućili naplaćivanje bilo kakvih školarina za razliku od sadašnjeg stanja. Zadnja istraživanja ukazuju na sve manju uključenost najsiromašnijih dijelova populacije u visoko školstvo. Dok je ranih devedesetih 14% studenata plaćalo studij, danas to mora činiti njih 60%.
Nesmetana raspodjela prihoda temeljem školarina glavni je uzrok tako silnom otporu reformi. Dio čelnika fakulteta je pod ciničnom etiketom navodne obrane autonomije sveučilišta branio „autonomiju“ fakulteta, nota bene, čak i od vlastitog sveučilišta. Ti čelnici fakulteta jedini su dobitnici propasti reformskog procesa.
Epilog: studenti će se i idućih godina naplaćati najviših školarina u Europi.
Kao što vidimo, novi su zakoni osigurali sigurnost zaposlenja, zaštitili karijere mladih ljudi i osigurali dostupnost visokog obrazovanja studentima svih socijalnih kategorija. To su važni doprinosi pojedincima, građanima ove zemlje. Nisu li upravo to najviše socijaldemokratske vrijednosti?
Kako je moguće da je SDP srušio zakone koji bitno unapređuju te ciljeve? Je li to samo zato što ti zakoni dolaze od Vlade HDZ-a? Te je zakone radio najmanje HDZ, oni su rezultat procesa strpljivog dijaloga među najkompetentnijim i najodgovornijim ljudima unutar sveučilišne zajednice, uključujući i sindikat. Ne bi li stajalište Sindikata trebalo biti neki socijalni orijentir SDP-u, sindikata koji je protiv vlade HDZ-a štrajkao višekratno, pa i ove godine.
Ne radi li SDP na vlastitu štetu? Ne boje li se oni da će radnici, siromašni ljudi i njihova djeca, studenti to prepoznati? Ili imaju procjenu da će u kakofoniji lažnih argumenta iz kuhinje javno eksponiranih skupinica sa sveučilišta, ljudi ostati zbunjeni i prevareni?
Ovo je zapravo primjer esencijalnih slabosti hrvatske politike i njenih vrijednosti. Umjesto općim i narodnim ona se vodi partikularnim i klijentelističkim interesima. Evo kako. Najglasniji protivnik novih zakona je bivši ministar znanosti Gvozden Flego, poznat po rušenju slične reforme iz 2003. godine i po autorstvu sadašnjih loših zakona. Flego je u Saboru imao potporu neprincipijelnih Milorada Pupovca, Vesne Pusić te predsjednika Odbora Petra Selema, nota bene, zastupnika HDZ-a, čiji je učinak bio perfidan jer je na sjednicu pozvao uglavnom one koji su se izjašnjavali protiv zakona. Zapanjujuća koalicija vladajućih i oporbenih na ovom pitanju lako je objašnjiva. Spomenuti rade na istom fakultetu, na onome čija je uprava poznata po otporu reformama. Dakle, prozaični interes te ustanove i njoj sličnih, pretpostavljen je nacionalnim i općim interesima građana, razvoja znanstvenog sustava i ove zemlje. To nije mali grijeh.
Za njega je najodgovorniji Zoran Milanović jer je to dopustio na razočaranje svih koji razumiju što se događa i kojima treba prava socijaldemokratska politika.
U Zagrebu, 25. kolovoza 2011.
Vilim Ribić
