Imamo za koga glasovati
Kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv. Zamislimo da HSLS i Hrvatski laburisti nakon izbora postanu dvije najveće stranke. Na jednoj strani stranka bliska poduzetništvu i srednjem sloju a na drugoj stranka bliska radu, radnicima i tegobama običnih ljudi. Prirodna i racionalna podjela. Dvije stranke kojima ne trebaju ni ustaše ni partizani, koje nemaju klijentelu u […]
Kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv.
Zamislimo da HSLS i Hrvatski laburisti nakon izbora postanu dvije najveće stranke. Na jednoj strani stranka bliska poduzetništvu i srednjem sloju a na drugoj stranka bliska radu, radnicima i tegobama običnih ljudi. Prirodna i racionalna podjela. Dvije stranke kojima ne trebaju ni ustaše ni partizani, koje nemaju klijentelu u privilegiranim kastama, interesnim skupinama, regijama, subvencioniranim gubitnicima a možda sposobne i za temeljite mentalitetne i vrijednosne promjene u zemlji. Kako politika nije racionalno područje takav ili sličan salto mortale teško je očekivati. No, ne treba ga niti isključiti ako proključa svijest o potrebi slabljenja velikih stranaka.
Neki nas plaše da ćemo glasovanjem za manje stranke zapravo baciti svoj glas jer bismo ga navodno trebali dati jednoj od stranaka koje imaju izglede da preuzmu vlast. Valja odbaciti takvu podvalu jer potkopava najveću prednost demokracije a to je njen potencijal za afirmaciju novih ideja i inicijativa. Ako ne damo svoj glas novim politikama i novim ljudima oni nikada neće dobiti priliku i mi nikada nećemo izaći iz zamornog igrokaza postojećih stranaka. Važnije je glasovati za politiku u koju vjerujemo nego radi izborne aritmetike svoj glas doista baciti – politikama velikih stranaka u koje ne vjerujemo. Najveći je problem hrvatskog društva u posvemašnjem gubitku svake vjerodostojnosti politike i općem nepovjerenju. Velike stranke izgubile su potencijal uklanjanja tog temeljnog uzroka svih hrvatskih problema. One ne mogu vratiti vjeru ljudima u politiku. Nisam sreo nikoga od mislećih ljudi koji su s njima zadovoljni, dok obični ljudi masovno iskazuju averziju spram obje opcije. Sjetimo se da su proljetos i prosvjednici barem u tom pitanju bili artikulirani. Prosvjedovalo se jednako žestoko pred sjedištima obje stranke.
Plitkim neistinama o crvenoj opasnosti HDZ potkopava koheziju zemlje i otvara povijesne antagonizme samo da bi sačuvao vlast, dok opsesivna žudnja za vlašću gura SDP u vjerovanje da se neistinama do vlasti može doći. Vjerojatno je to i točno. Međutim, time SDP ubija nadu svima koji iščekuju vlast kojoj žele vjerovati. U SDP-u ne vide da je upravo iskrenost politike najdublja potreba hrvatskog društva. Svjesnom neiskrenošću pri prezentaciji svojih programskih namjera SDP ismijava postupak izbornog nadmetanja i ruši sam smisao demokracije. Maxima culpa.
U HDZ-u duh instrumentalizacije politike za osobne probitke koji je doveo i do kriminala nije iščezao iz tkiva stranke nakon što je premijerka dopustila obračun s korupcijom. Naprotiv, taj je duh još uvijek živa i opasna prijetnja naporima pravne države pa i samoj Jadranki Kosor.
Zapravo, jedna stuktura nas je potkradala a druga nas obmanjuje. Svaka ispod svoje zastave. Zastave nisu griješne, ali ljudi jesu. Iako su jedni, čini se, prestali krasti, ni jedni ni drugi nisu prestali lagati. Ali kamo sreće da su to jedini grijesi.
Primjerice, HDZ je sve nas financijski oštetio (zlo)upotrebom poreznih sredstava više nego kriminalom. Masovno trošenje naših novaca radi pogodovanja nazadnom i privilegiranom biračkom tijelu, neradu i neuspjehu, odveo je zemlju u višegodišnji ambis zastoja. Ta politika nema nadahnjujuću perspektivu i predstavlja težak uteg produktivnom dijelu društva. Iritantne su predizborne najave o gradnji Pelješkog mosta (iako znaju da ga neće graditi). Težak je grijeh predlagati ustavni zakon o pravima branitelja pa čak i kada je to dobar taktički manevar (ozbiljna politika ne manevrira idejama o stvaranju ustavno reguliranih kasta). Za pravnu kulturu stanovništva razorna je legalizacija bespravne gradnje nekoliko mjeseci prije izbora.
S druge strane nesposobnost SDP-a da pronađe socijaldemokratske odgovore na hrvatske probleme pretvorio se u predaju stranke logici krupnog kapitala i neoliberalne politike. Uslijed toga stranka je nagrađena širokom medijskom podrškom od strane EPH (poznatog borca za radnička prava) i financijskog kapitala. Sa sindikatima ne surađuju a liberalni intelektualni kružook raskužio je i zadnji radnički vonj u stranci. U uvodnoj rečenici programa kukuriku koalicije stoji “Mi, stranke bliskih svjetonazora…” Slične vrijednosti posjeduju dakle SDP i krupni kapitalista na čelu narodne stranke. Vrijednosna dezorijentiranost kulminirala je u srpnju kada je SDP u Saboru srušio zakon koji je osiguravao besplatno studiranje. Pogodovali su utjecajnim upravama nekih fakulteta ali ne i građanima. Godinama SDP zagovara deregulaciju, opire se uređenju advokatskih tarifa, zagovara rad trgovina nedjeljom, traži smanjenje javne potrošnje a Linić otpuštanje 70 tisuća radnika u javnom sektoru. Milanović je kritizirao labavljenje uvjeta za provođenje referenduma građana. I sve to u vrijeme globalnog preispitivanja neoliberalne ortodoksije.
Postoje i zajednički grijesi obje opcije: zapostavljavanje građana kao pojedinaca, radnika, potrošača i korisnika javnih usluga a u korist struktura, institucija i centara moći u pojedinim društvenim nišama. Obje stranke podvijaju se pod utjecajem medijskog i financijskog kapitala. Obje stranke bave se plitkim prepucavanjima umjesto novim idejama u vremenu koje to traži.To su dovoljno jaki razlozi zašto ni SDP ni HDZ ne bi trebali dobiti priliku sve dok propuh gubitka izbora ne propiri strukture, ne promijeni ljude i ne oplemeni politike.
Ovaj tekst odražava individualna gledišta autora.
U Zagrebu 5. listopada 2011.
Vilim Ribić
