Iskrenost, izbori i vlast
Kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv – ostale kolumne pogledajte ovdje. Posjetio sam Sabor HDZ-a na poziv stranke. Sindikati se uglavnom odazivaju tamo gdje nas pozovu. Socijaldemokratska stranka ne poziva sindikate na svoje skupove. Ljudima pristojne političke kulture to mora izgledati veoma čudno. Ovaj Sabor HDZ-a, pun buke i bijesa, neću dugo pamtiti. Međutim, jedan […]
Kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv – ostale kolumne pogledajte ovdje.
Posjetio sam Sabor HDZ-a na poziv stranke. Sindikati se uglavnom odazivaju tamo gdje nas pozovu. Socijaldemokratska stranka ne poziva sindikate na svoje skupove. Ljudima pristojne političke kulture to mora izgledati veoma čudno.
Ovaj Sabor HDZ-a, pun buke i bijesa, neću dugo pamtiti. Međutim, jedan detalj neću zaboraviti. Predstavnik europskih pučkih stranaka, u svom govoru, rekao je otprilike sljedeće, misleći na SDP: „Imali su prilike 50 godina uvesti Hrvatsku u Europu i neka ne podmeću sada vama koji su to uspjeli“. Čini mi se da bi bilo krajnje uvredljivo za čitatelje Objektiva objašnjavati zašto je ova rečenica politička mizerija, plitka i promašena, pa ja to neću učiniti. Ono što međutim šokira je sljedeće. Na tu rečenicu ustala se cijela dvorana, i frenetičnim i dugim pljeskom aplaudirala nekoliko minuta. Pljeskali su srčano i generali ispred mene, pljeskali su i ministri pa i bolji dio stranačkog vodstva. Pljeskalo je 10 tisuća ljudi. Čemu su ti ljudi pljeskali? Lažnoj svijesti, ideološkoj konstrukciji, brisanju svih sadašnjih stvarnih i važnih razlika na ime prošlih, krvavih i krajnje osjetljivih podjela? Kolektivnoj optužbi za davnu prošlost onima koji s time niti personalno niti idejno nemaju nikakve veze ili imaju isto toliko koliko i u HDZ-u? Ako kolektivna odgovornost za kriminal u reformatiranom HDZ-u ne vrijedi, ako ne vrijedi za zločine u Oluji, onda najmanje danas vrijedi za stanje u tih 50 godina. Ne može to civilizacijsko načelo vrijediti po tome kada nam i kome treba.
Hrvatska politika se urušila upravo na nesposobnosti istrajavanja u načelima. To je uzrok svih uzroka društvenog, mentalitetnog i gospodarskog zaostajanja. Uočio sam, kroz ono povijesti što znam, a još i više kroz inozemna iskustva, da su najuspješnije zemlje one u kojima društvena elita slijepo slijedi načela i od njih ne odustaju pa i onda kada im to ne odgovara. U tome je bitna razlika između provincije i svijeta, vilajeta i Pariza, palanke i metropole…
Među raznim rangiranjima zemalja nema rangiranja po tom kriteriju. Hrvatska bi i tu zasigurno bila na dnu, a Australija, Kanada, i skandinavske zemlje i tu na samom vrhu. Tamo političari ne mogu odustati od načela jer im to ne dopušta mentalitetni okvir. Kod nas to izaziva frenetični aplauz.
U takvu atmosferu uklopio se i govor predsjednice stranke, pun antagonizama na pitanjima koja odavno nisu više naša realnost, na pitanjima koja je pristojno potisnuti a ne raspirivati.
Ovdje kratkovidni stranački interes razara supstancu jedinstva zemlje, navodno pomirenu u domovinskom ratu, i tako još jednom prijeti onom vitalnom narodnom i državnom interesu.
Jesu li sudionici Sabora HDZ-a pljeskali zato što je to dobro za njihovo unutarnje samozadovoljavanje, a istovremeno krajnje odbojno za pridobivanje neutralnih ljudi? Je li to znak da HDZ ne vjeruje da ima neke argumente u dosadašnjem suočavanju s problemima sadašnjice? Neke su rezultate isticali, ali očito misle da to neće biti dovoljno.
Ne puno drugačiji pristup slušamo iz megafona suprotne strane. Plitka javna prepucavanja, prazne fraze, laganje birača o stvarnim namjerama…Gledajući kukurikanski gospodarski program analitičari primjećuju proturječne ciljeve (npr. smanjenje doprinosa, nediranje javne potrošnje, nepovećanje poreza, uklanjanje proračunskog deficita i povećanje zdravstvenog standarda). Ako su doista u proturječima, onda su nesposobni, pa ne znam zašto sebe nude kao bolje. Međutim, ako nisu u porturječjima, već se radi o skrivanju stvarnih namjera, onda je to prevara ljudi i građana.
No, unatoč tome svako malo ističu svoju moralnost. Oni koji su spremni jednom na varanje naroda bit će to spremni i drugi puta. Opet vrijedi pitanje: po čemu su to onda oni bolji od drugih?Prošli puta su navodno izgubili izbore jer su bili iskreni. To znači da sada vjeruju kako na vlast ne mogu doći ako ne slažu narod? Oni hoće vladati ljudima kojima ne žele reći kako misle riješiti njihove probleme. Kao što je za ljudski um uvredljiv opisani pljesak isto to vrijedi za manipuliranje biračima. Moralnost uključuje nadasve hrabrost. Istinu se mora govoriti uz sve rizike. Ne vjerovati u moć istine znači vjerovati u moć laži i prevare. A ono u što vjerujemo to i jesmo.
Ne opravdava izgovor da je tako i u drugim demokracijama. Tamo gdje tako jeste ne radi se o vladavini naroda već o vladavini nad narodom u ime bogate i moćne manjine. Sve upućuje na to da je SDP odavno u tom filmu (pa i odnos prema sindikatima).
Može se varirati nitzscheanski motiv da je suprotnost istini uvjerenje a ne laž, može se govoriti da je u politici laganje počesto u interesu onih kojima se laže (kao roditelji i djeca), može se govoriti da je politika vještina manipulacije ljudima… No, iz sve gorčine takvih dubljih spoznaja izlazimo tako da stvari postavimo jednostavno.
Nema tog cilja koji smije nadrasti smisao same svrhe izbornog procesa. Svrha izbornog procesa nije ničiji dolazak na vlast već pravo građana da izabire svoju budućnost. Ljudi moraju znati što im određena politika nudi. Primjerice, nastavnici imaju pravo znati što namjeravaju s njihovim plaćama. I ne žele da ih u tome prevare. Već jednom ih je SDP prevario baš na tom pitanju.
A smiju li ipak prevariti? Smiju samo onda ako nigdje nema nas i ako mi nismo snaga koja može djelovati. U vrtuljku života istina se govori kada se može i kada se mora. A mora se onda kada postoji snaga koja ju podupire i traži. Malo dijete u odnosu na roditelja nije ta snaga, a veliko već jeste. U SDP-u misle da su birači malo dijete. Jesmo li?
Pitat će me čitatelj: izgleda da ja kao birač moram razmišljati tko je manje nemoralan i takvoga izabirati? Ne morate. O tome sljedeći put.
U Zagrebu 21. rujna 2011.
Vilim Ribić