Izborni pesimizam
Približivaju se izbori. Javnost je uvjerena da oni razrješuju sve naše probleme i donose bitne promjene. Skeptičan sam spram dosega tih promjena zbog inherentnih slabosti političkog sustava i mentalnih svojstava ukupne politike. Upozorili su na to i sindikati u svom Programu društvenog i gospodarskog oporavka. Oligopolna struktura našeg gospodarstva uzrokuje koncentraciju ekonomske moći koja dovodi […]
Približivaju se izbori. Javnost je uvjerena da oni razrješuju sve naše probleme i donose bitne promjene. Skeptičan sam spram dosega tih promjena zbog inherentnih slabosti političkog sustava i mentalnih svojstava ukupne politike. Upozorili su na to i sindikati u svom Programu društvenog i gospodarskog oporavka.
Oligopolna struktura našeg gospodarstva uzrokuje koncentraciju ekonomske moći koja dovodi do koncentracije političke moći i predstavlja prijetnju demokraciji. Kako to zgodno reče J.Stiglitz, nije Teodor Roosevelt početkom dvadesetog stoljeća obračunao s trustovima zbog teorijskog razloga „gubitka učinkovitosti usljed Harbergerovih trokuta monopolske moći“, već zbog mogućeg gubitka demokracije i vlasti.
Hrvatska je postala oligopolno društvo u kojem korporacijski oligarsi vladaju društvom – politikom, strankama i medijima.
Politika na vlasti ovisi o onima koji su je financirali u izbornim kampanjama, oporbena politika o onima koji će ju tek financirati. Politikom dominira novac, a ne narodna volja pa se tako na vlasti umjesto predstavnika naroda izmjenjuju agenti bogatih slojeva u različitim dresovima. Privid njihovog međusobnog konkuriranja relaksira klasne napetosti, zamagljuje istinske društvene suprotnosti ali i lažnu narav tzv. demokratskog političkog sustava.
Ako je demokracija vladavina narodne većine koja ima zajednički interes, a parlamentarizam sustav artikulacije narodnih ciljeva i način rasprave o najboljim rješenjima njegovih zajedničkih problema, onda Hrvatska nema niti demokraciju niti parlamentarizam. Demokracija je zamijenjena plutokracijom, a parlamentarizam dogovaranjem stranačkih oligarhija izvan parlamenta.
U takvom sustavu bez demosa, postoji kompeticija u kojoj se nadmeću bogati pomoću glasova običnih ljudi na temelju njihovih iluzija proizvednih posredstvom kapitalističke medijske mašinerije. To je borba oko partikularnih interesa imućnih koji su rijetko kada koherentno posloženi u cilju interesa cjeline.
Programi i sadržaji iz izborne kampanje nikoga ne obvezuju niti postoji mehanizam koji biračima jamči da su birali svoj budući društveni položaj. Izbori se svode na biranje osoba, struktura i formi, a ne sadržaja.
Ne samo da je takav izborni i politički sustav prepreka očitovanju volje narodne većine, on je štetan za gospodarstvo. Mjera stabilnosti koalicijskih vlada uvijek se svodi na količinu ucjene manjih stranaka, pa je program Vlade počesto nešto drugo od programa pobjedničke stranke. Time se u ime većine provodi politika koju ne podupire biračka većina. Predizborne koalicije omogućuju prolaz stranaka koje samostalno ne bi prešle izborni prag i njihov nelegitimni utjecaj na državnu politiku.
Stranačka disciplina guši kreativno političko promišljanje. Zastupnici odgovaraju prema gore, prema šefu stranke, a ne prema građanima koji su ih birali. Veza birača i zastupnika ne postoji.
Građani su politički subjekt tek jednom u četiri godine. Legitimnost svake vlasti ograničena je stupnjem odaziva građana na izbore. Slabiji izlazak na izbore ne pogoduje narodnoj većini.
Održavanje parlamentarnih i lokalnih izbora u različitim terminima otežava provođenje reformi i teških odluka.
Uz slabosti političkog sustava uzrok svih hrvatskih neuspjeha leži još i više u politici samoj, u mentalitetu ljudi koji su je oblikovali u zadnja dva desetljeća. Naime, politika može mijenjati gospodarstvo, mentalitet, sustav vrijednosti… Politika je orijentir i kriterij. Politika može biti uzor. Ona može promijeniti sliku ove zemlje. Ona je to u ova dva desetljeća i napravila.
Dugogodišnja politika bez principa, čvrstih vrijednosti i kriterija, dovela je političku klasu do moralnog ponora. Kriminal na čelu države razorio je nadu ljudima, a političkom zloupotrebom najviših institucija, poput Ustavnog suda, plitkim lažima s vrha državne politike (pokušaj prikrivanja broja nezaposlenih, obmane o visini troškova državnog referenduma…), infantilnim i plitkim prepucavanjem na relaciji oporba-vlast, politika dodatno obeshrabruje i slabi vjeru ljudi u svoje ukupne potencijale. Umjesto ljudi iz kojih zrači ljubav prema domovini svakodnevno slušamo ljude iz kojih izbija međusobna mržnja u borbi oko vlasti kao plijena, pri čemu je građanin njihova sporedna tema.
Hrvatska politika proizvela je nekoliko fundamentalnih propusta koji su bacili društvo u ambis sveopće krize. Zapostavila je načela i vrijednosti radi očuvanja ili dolaska na vlast pod svaku cijenu podilaženjem neproduktivnim i nekreativnim skupinama hrvatskog društva, kao svojoj izbornoj bazi. Brinući prije svega o strukturama, sustavima i ljudima koji te sustave nose, a nadasve o sebi samoj, zaboravila je na obične ljude izvan struktura, kao korisnike javnih usluga, kao porezne obveznike, kao potrošače, kao birače….Strukture prvenstveno služe same sebi a tek onda građanima, od banaka, stranaka, zdravstva, obrazovanja, sudstva, medija…Dopustila je prelijevanje plodova rada, znanja i poduzetništva čime je motivirala neaktivne i neuspješne a obeshrabrila uspješne. I na koncu propustila je izvući društvo, sebe i institucije iz sveopće nekompetentnosti.
Prethodno rečeno odnosi se manje-više na sve politike. Zato ne vjerujem u potencijale izbora.
U Zagrebu, 17. svibnja 2011. godine.
Vilim Ribić
Sve do sada objavljene kolumne možete pronaći OVDJE
