Motivi spasitelja Rohatinskog

kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv

Tko može spasiti Hrvatsku? HTV je objavio anketu po kojoj najviše glasova dobiva guverner Rohatinski. Na dan žena, guverner je učinio dugo iščekivano čudo. Stigla je objava da je HNB oslobodila sredstva banaka za plasmane u visini od 6,3 milijarde kuna.

Ključno je pitanje zašto ta sredstva do sada nisu puštena? Izostanak povoljnih plasmana i visoke kamatne stope ključni su problem gospodarstva. S visokim kamatama ni jedna zemlja nije uspjela izaći iz krize, jer one ruše stare i sprječavaju nove poslove. U Hrvatskoj je visina kamatnih stopa zamrznula gospodarstvo i povećala broj nezaposlenih ljudi. Dio tih ljudi maršira ovih dana po ulicama gradova upirući u svom očaju prst na Markov trg kao izvor problema. Pri tome su prolazili i pored Narodne banke, ne razumijevajući da su se tamo trebali zadržati jednako dugo koliko i pred Markovim trgom.

Očekuje se da ova guvernerova odluka dovede do spuštanja kamata. Zašto je to Rohatinski napravio tek sada? Iz medija znamo da je bio ljut na Šukera. Je li se to guverner ljutio godinu dana? Toliko se ljutio da su tisuće ljudi u međuvremenu ostale bez posla? Vladi je uvjetovao smanjenje javne potrošnje. Nikada se nije jasno očitovao što to treba kresati – privilegije, subvencije, plaće ili mirovine? Njegov zamjenik izjavljuje da su to plaće. Radi razjašnjenja tražio sam prijem kod guvernera. Nisam ga dobio. Možda je bio ljut što nismo popustili s plaćama učitelja? Vlada je „poslušala“ nas. Možda se nije ljutio, već je imao stručne razloge za čekanje? Neću olako prihvatiti taj odgovor. Naime, postoje i druga stručna viđenja. Upoznao sam mnoge koji su zloupotrebljavali svoja znanja s pijedestala stručne nedodirljivosti. Već dugo ekonomska struka dokazuje da nema neutralnih ekonomskih politika, čak i kada u njima nema intencionalnosti. Za ta dokazivanja dovijaju se i nobelove nagrade. Dokazuje se da ne postoji autoregulacija tržišnih odnosa koja vodi do učinkovitosti (da nema jedan Pareto-optimum).

Stoga ću pitati: interese kojih skupina u društvu, svojim činjenjem ili nečinjenjem promiče Rohatinski? U tom traganju dopuštam si dijabolično razmišljanje. Guvernerovo čekanje (i Vladino naravno) dovelo je zemlju do ruba, nastupili su nemiri i danas se on pojavljuje kao spasitelj.

Po Stiglitzu financijski kapital i njegova načela izazivaju socijalna previranja, iz kojih ne izlazi kao pobjednik narod u previranju, već je narod instrument za promjenu vlasti po ukusu financijskog kapitala. Doista, kakav to svijet štiti središnja banka? Svijet rada, zaposlenosti, proizvodnje ili financijskog kapitala? Što bi o tome rekli dva nobelovca, Stiglitz i Krugman?

Već dvije godine, javnost, mediji i masno plaćeni bankarski „nezavisni” analitičari upiru prst u javnu potrošnju, iako je ona jedna od najmanjih u Europi. Tvrde da smanjenje kamata nije moguće bez smanjenja deficita pa zato traže smanjivanje plaća i mirovina. Iako se deficit može pokriti i povećanjem prihoda oni ne traže oporezivanje banaka ili smanjenje kamatnih stopa.

Država nema monetarne instumente, ali joj ostaju fiskalni. Njima je mogla prisiliti banke na smanjenje kamata tako da im šteta od smanjenja bude manja od štete oporezivanja. Kapital ne bi pobjegao kao što nije pobjegao ni u Mađarskoj nakon oporezivanja. Očito je da postoji zaoštreni sukob između bogate manjine, koja ima moć i dio medija, i narodne većine. Vlada nije u stanju odabrati stranu. Rohatinski jeste. On stoji na strani financijskog kapitala koji se pod krinkom navodne stručnosti i općih interesa bori grčevito za svoje interese. Samo dvije strane banke imaju 42% potencijala u zemlji. Visoka koncentracija banaka dovodi do oligopolne situacije i mogućnosti dogovaranja o stopama rizika i kamata, kao i o utjecaju na politiku. Banke se pozivaju na tržišne zakone, ali su im državni zakoni omogućili netržišni položaj bez rizika u poslovanju. Banke i građevinari spašavaju svoje plasmane u propaloj stanogradnji prebacujući trošak na građane i gospodarstvo putem kamatnih stopa. Banke usred krize ostvaruju ogromne profite, a njeni čelnici dijele 30 milijuna kuna dobiti godišnje. Sve se to događa pod vladavinom ovog guvernera.

Banke u Hrvatskoj djeluju egoistično i neempatično (socijalno psihopatski sindrom), a činjenica da je većina njih u stranom vlasništvu pokazuje se sada izuzetno osjetljivom. Radi se o nacionalno štetnom djelovanju. Spasit će nas Rohatinski! Uloga HNB-a, nakon njenog uspjeha u očuvanju monetarne stabilnosti na početku krize, postaje više nego sporna u daljnjem tijeku krize. Po hrvatskim zakonima zadaća je HNB-a starati o stabilnosti cijena. Stiglitz drži da je takva uloga središnjih banaka u svijetu pogrešna. Umjesto usredotočenosti na krajnje ciljeve ekonomske politike rast, zaposlenost i životni standard, one se bave brigom samo o posrednim ekonomskim ciljevima – inflaciji, tečaju valute…. Dio nemoći politike vezan je uz takvu zadaću i rigidnu orijentaciju središnje banke. Stiglitz kaže: “Makroekonomska politika nije isključivo tehnička stvar, te se stoga ne bi trebala dodjeljivati tehnokratima. Još je problematičnije da o njoj odlučuje nezavisna središnja banka koja ne predstavlja grupe na koje utječe makropolitika, kojom dominiraju financijski interesi i koja poklanja malo, a možda ni malo pažnje nezaposlenosti”. Stiglitz otvara i pitanje nezavisnosti a još i više reprezentativnosti središnjih banaka. Po njemu je malo dokaza da zemlje s nezavisnim središnjim bankama imaju brži razvoj. No, svakako, njihovo djelovanje ne smije se ograničiti samo na inflaciju. Radnici po Stiglitzu moraju u njima imati svoje predstavnike.

U Zagrebu, 08. ožujka 2011.

Vilim Ribić

Ključne riječi:

hrvatska politika, kolumna Vilima Ribića, monetarna politika, Željko Rohatinski