Nacionalna depresija i moćne istine
Kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv o depresivnom stanju nacije.
Kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv o depresivnom stanju nacije.
O stanju nacije govori popis ključnih raspravnih tema u ovo izborno vrijeme oko kojih će se vjerojatno izbori gubiti ili dobivati. Kriminal i korupcija, nevjerodostojnost ove ili one politike, partizani i ustaše, zasluge za domovinski rat, njegovi heroji i zločini, izlazak iz krize, nezaposlenost i javna potrošnja… Iz ovoga se vidi da je Hrvatima problem i prošlost i sadašnjost. U oba vremena Hrvatima je činjena nepravda; netko ih je pljačkao, ugrozio, ponizio i iskoristio – u prošlosti zle strane sile, u sadašnjosti zli domaći demoni. Prvi su ih homogenizirali i jačali, drugi su ih ubili u pojam i konačno porazili. Hrvatima ne vladaju osjećaji uspješnosti, optimizma, važnosti i samopoštovanja. Stanje ekonomske recesije i nacionalne depresije. Hrvati bježe u pitanja što je bilo i tko je kriv, tipično za neurastenike koji ne vjeruju u svoje moći. Fokus Hrvatske nije na pitanju kako riješiti probleme, jer bi to pretpostavljalo vjerovanje da su ih u stanju riješiti.
Hrvati sve češće pribjegavaju samooptuživanju. Slušam iz raznih izvora ovih dana kako nama ne može nitko pomoći. Niti promjena politike, ni promjena sustava i zakona, niti ulazak u Europsku uniju, jer smo problem mi sebi sami. Ukratko Hrvati znaju da su ih pokrali političari koje su oni izabirali i koji nisu došli s Marsa, već iz njihovih redova. Ni budući neće doći s Marsa. Političari su zrcalna slika mentalitetnog, mentalnog i moralnog stanja nacije, kažu, i obavezno dodaju, „narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje“.
Pamtim iz literature četiri psihološka tipa odnosa prema vanjskom svijetu. Paranoičnog oslikava moto – ja sam u redu, a svijet oko mene nije u redu. Zdravog geslo – ja sam u redu i svijet je u redu. Shizoidnog moto – ja nisam u redu i svijet nije u redu, a depresivnog – ja nisam u redu, a svijet oko mene je u redu.
Ne mogu se oteti dojmu da su Hrvati kao nacija većinom u depresivnom modu, osim nekih desnih fanatika koji su naravno, kao i uvijek u paranoidnom tipu svjetske zavjere i osim anarhističkih skupina koje su standardno u shizoidnom modu svjetske revolucije. Ako će netko i pronalaziti dobre argumente protiv ove moje impresije, ne vjerujem da će itko pronaći i jedan valjani argument u korist tvrdnje da Hrvati žive u zdravom modu. Hrvati sigurno ne misle da su kao nacija u redu i istovremeno da je svijet oko njih u redu i da je to prilika za radost stvaranja i djelovanja.
Vratiti Hrvate u zdravi mod zadaća je društvenog i moralnog angažmana Hrvata samih. Promjena politike je prilika i imperativ nužnog uvjeta, ali nikako i ni u kom slučaju nije i dovoljan uvjet. Naprotiv, bez promjene u glavama ljudi propast će i svaka nova politika, a začarani krug rušenja samopouzdanja će se nastaviti. Kada uslijede neuspjesi nacionalnog nogometnog tima nestat će i zadnji pacijentov sedativ protiv depresije.
Kao što psihoanaliza služi postepenoj amortizaciji pacijenta na istinu o svome mjestu u svijetu i posljedično mobilizaciji njegovih energija zakočenih usljed samoidealizacija, tako i društvu treba oslobađanje energije zakočene u unutarnjim blokadama suprotstavljenih interesa što predmnijeva zrelost društva i svih njegovih dijelova za podnošenje istine o sebi.
Hrvatska je društvo sebičnih medija, sebičnih sindikata, sebičnih stranaka, sebične crkve, sebične inteligencije i na koncu sebičnih građana, koji svi sve očekuju od drugih a gotovo ništa od sebe. Ukratko, Hrvatska je društvo u kojem zlo dominira dobrim, ako pod zlim smatramo kratkoročne i partikularne preferencije a pod dobrim brigu za opće i dugoročne interese naroda.
Moj dvodecenijski optimizam, jedan od tvrđih u mojoj okolini, utemeljen na oduševljenju stvaranjem Države, pretvorio se u pesimizam uobičajen za optimiste s iskustvom. Postajem pesimist jer ne pronalazim pronositelja moćnih istina. Moćna istina ne ovisi o stupnju istinitosti istine već o moći da važne i cjelovite istine postanu presudne za većinu ljudi.
Hrvatska je puna moćnih neistina i na njima stvorenih zabluda. Te neistine proizlaze iz materijalnih interesa njihovih pronositelja, što uključuje neistine medija i krupnog kapitala, laži političkih stranaka, parcijalne istine sindikata, neistine sveučilišta, neistine Crkve, manipulacije Ustavnog suda itd. Te moćne laži blokiraju svijest o stvarnim uzrocima, dimenzijama i subjektima hrvatskih nevolja i onemogućuju pokretanje društva.
Moćne istine pronose karizmatski lideri i institucije javnoga života koje uživaju povjerenje. Takvih nema u zemlji sveopćeg nepovjerenja. Pa i da postoje, moćna istina pronosi se samo istovremenim suglasjem većine relevantnih faktora. Takva volja može se formirati u društvu koje ima misleću i nadasve odgovornu elitu, na sveučilištu, u novinarstvu, politici, biznisu, crkvi… Hrvatska je nacija bez takve elite, što je jedan od važnih uzroka njene nemoći. Ta elita nije neki samoorganizirajući entitet već spontana posljedica kadrovske selekcije. Hrvatska je društvo bez odgovarajuće razine na većini relevantnih društvenih mjesta. Previše je ljudi na mjestima kojima nisu dorasli, od sindikata do čelništva sveučilišta, od politike do medija, od sporta do kulturnih institucija. Posljedica je sveopća mediokritetizacija zemlje. Ne, nije to neizbježna sudbina male nacije (usporedi Slovenija, Estonija, Island), već posljedica sustava koji ubija sve kreativno u samome začetku.
Hrvatska je skromnija od svoje nogometne lige. To je istina, iako ne još i moćna istina.
U Zagrebu, 3. studenoga 2011.
Vilim Ribić
