Patenti i pohlepa

kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv Na poziv Nacionalnog vijeća za konkurentnost bili smo nedavno kod predsjednika Josipovića. Tema je bila vizija dugoročnog razvoja Hrvatske koju je Vijeće pripremilo i predstavilo Predsjedniku. Diskutirao sam o njemu ocijenivši ga kvalitetnim dokumentom a oštricu analize usmjerio sam na ono što u njemu nedostaje.

Najtragičniji statistički podatak Hrvatske, koji sam tu našao, nije niti pad BDP-a, niti broj nezaposlenih, niti vanjski dug… To je broj od 7 patenata na milion stanovnika u RH dok je u zemljama Europske Unije prosjek 115 patenata na milion stanovnika (Svjetska Banka, 2009). Istakao sam da je to najjači simbol svih naših neuspjeha. Hrvatska je zemlja koja u 21. stoljeću osjetno zaostaje za tehnološkom i znanstvenom produkcijom. Međutim, kao i svi takvi dokumenti i ovaj je pun hvale obrazovanju, znanosti, ulaganju u malo i srednje poduzetništvo, poticanju inovativne proizvodnje… Kao i svi takvi dokumenti i ovaj ne odgovara na pitanje zašto u te sektore ne ulažemo, već tek iskazuje svijest o imperativu potrebnog ulaganja. Istakao sam da je odgovor na pitanje zašto se nije ulagalo od presudne važnosti. Bez jasne konstatacije gdje leži uzrok problema niti jedna vizija niti strategija nema šansu ostvariti relevantan utjecaj. A uzroka su tri: politika, politika, politika…

Kupovina biračkog tijela financiranjem privilegiranih skupina, neuspješnih proizvodnji, regija s brodogradnjom, poljoprivrednim subvencijama, i slično… Hrvatska tragedija posljedica je konstelacije političkih snaga. Jedini način da se to zlo ukloni je podizanje razine svijesti građana o tome. Zato je svagdje potrebno pisati i govoriti zašto i tko ne ulaže u znanje i inovacije.

Reforme visokog obrazovanja i znanosti te integrirano sveučilište trebalo bi pridonijeti promjeni ovakvog stanja s prvenstvenim ciljem proizvodnje i prijenosa znanja sa sveučilišta u gospodarstvo. Upravo je komponenta znanja ono što hrvatskom gospodarstvu nedostaje.

Ivica Mudrinić otvorio je kod predsjednika njemu omiljenu temu, o narušenom i uništenom sustavu vrijednosti. Da je bio s crkvenim ljudima odmah bi se brzo složili da je tome kriv komunizam. Meni se nekako čini da je u društvu koje je imalo cilj, makar i utopijski, bilo više pozitivnih vrijednosti koje već determinira sam cilj, nego u društvu bez cilja u kojem caruje pohlepa. Podsjetio sam Predsjednika i gospodu da je pohlepa u ovih 20 godina jedina vrednota koje je harala Hrvatskom i nju poharala.

Sjećam se čuvene izjave Margaret Thatcher da je pohlepa nešto dobro. Sjećam se Reaganove slične politike. Sasvim suprotno, čujemo Roosevelta koji kaže: „Znali smo da je pohlepa nešto loše za moral, a sada znamo da je loša i za gospodarstvo”. Pohlepa kao vrijednost raslojava ljude, povećava stupanj društvene nejednakosti. U društvu velikih nejednakosti sasvim je prirodno da vrhunac ne dostižete radom. Stoga je priča o širenju pozitivnih vrednota besmislena ako nemate društvo socijalne kohezije i visokog stupnja jednakosti u kojem je velika većina stanovništva srednji sloj. Tamo gdje je pohlepa glavna vrijednost nema prostora za rad, poštenje, skromnost i odricanje. Oni nisu mogući kao posljedica agitiranja Predsjednika, kako je to zamislio Mudrinić, već društvenih odnosa u kojima se skromnost i poštenje isplate, a pohlepa prezire. S pohlepom se nećemo obračunati tako da optužujemo Mudrinića za njegovu legalnu visoku plaću, već da ju žestoko oporezujemo a stjecanje svih nelegalnih prihoda tretiramo najstrože kazneno.

Naša vizija zemlje visokog stupnja jednakosti je moguća. Pogledajmo nordijske zemlje i SAD tijekom pedesetih i šezdesetih godina nakon čega nastupa urota jahača pohlepne apokalipse, tzv. Čikaške škole iz Al Caponeovog grada (koincidencija: pohlepa u teoriji i praksi u istome gradu). SAD je danas zemlja s najvećim socijalnim razlikama i indikativno s najviše zatvorenika u svijetu.

U Zagrebu, 25. siječnja 2011.

Vilim Ribić

Sve do sada objavljene kolumne možete pronaći OVDJE

---

Ključne riječi:

kolumna Vilima Ribića