Sindikati u stereotipu
Kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv Tekst Dragana Tomaševskog o hrvatskim sindikatima u prošlom broju Objektiva motivirao me na komentar o ulozi sindikata u datim gospodarskim okolnostima pa ću najavljenu temu o slabostima političkog sustava ostaviti za drugu prigodu.Autor iznosi nekoliko polaznih tvrdnji o sindikatima koje nemaju činjeničnu osnovu pa i zaključci ne mogu biti […]
Kolumna Vilima Ribića iz tjednika Objektiv
Tekst Dragana Tomaševskog o hrvatskim sindikatima u prošlom broju Objektiva motivirao me na komentar o ulozi sindikata u datim gospodarskim okolnostima pa ću najavljenu temu o slabostima političkog sustava ostaviti za drugu prigodu.Autor iznosi nekoliko polaznih tvrdnji o sindikatima koje nemaju činjeničnu osnovu pa i zaključci ne mogu biti doprinos razumijevanju problema. Premise od kojih polazi stereotipi su pobrani u površnom i tendencioznom medijskom prostoru.Sindikati su bolje organizirani u javnom sektoru nego u privatnom ali ne zato što je to želja i volja sindikata i sindikalnog aparata, već zato jer Država mora poštivati međunarodne demokratske standarde, i omogućiti neometano organiziranje i, još važnije, neometani sindikalni rad. Radnici u državnim tvrtkama ili ustanovama djeluju sindikalno slobodno, bez prijetnji, i štoviše tamo je poslodavac dužan sukladno temeljenim međunarodnim konvencijama iz domene ljudskih prava ne samo dopustiti već i poticati sindikalno organiziranje. Ono što aparat demokratske države ne smije i ne može privatnik može. Privatnik može spriječiti osnivanje sindikata, doduše ne izravno, jer je to kazneno djelo, ali može slati poruku o nepoželjnosti. Većina poslodavaca upravo to čini.
Osnivati i učlanjivati se u sindikat kod privatnog poslodavca rizičan je čin za svakog radnika, pogotovo u uvjetima rastuće nezaposlenosti. Sindikalno djelovanje u demokraciji ne smije se zasnivati na herojskim pothvatima i osobnostima. To je obična svakodnevna aktivnost koja pripada normalnim ljudima, aktivnost koja ne bi smjela dovoditi u pitanje egzistenciju radnika i njegove obitelji. U hrvatskom privatnom sektoru je obrnuto. Ne samo da poslodavci ne potiču sindikalne aktivnosti, već postoji djelovanje u suprotnom smjeru. Organizirati i održati sindikat u mnogim privatnim tvrtkama je nemoguća misija.
Radnici imaju stvarnog razloga zašto se boje, čak i oni koji imaju svijest o važnosti sindikata. Veliki broj radnika ima maglovitu zatomljenu želju, ali ne i jasnu svijest o potrebi sindikata. Zakonski i pravosudni sustav ne pogoduje jačanju sindikata u privatnom sektoru, iako na tom pitanju sindikati već dulje vrijeme inzistiraju. Takvo mentalno stanje poslodavaca, zastrašenih radnika, pravnog sustava i medijskog pristupa sindikalnom radu posljedica je sveprožimajućeg duha vremena preuzetog i prilijepljenog na praznu ploču naše društvene svijesti. Taj je duh vremena obilježen dominacijom neoliberalizma kao jedne vulgarne škole jednostranih interpretacija tržišne ekonomije. Taj je duh vremena osvojio medije i sam sebe reproducira stvarajući niz lažnih mema u javnoj svijesti.Tomaševski nije pokazao moć kreativne distance spram inputa koje prima iz takvog ambijenta, barem kada je riječ o sindikatima. Vidi se to i u iznošenju jednog istinitog podatka koji se medijski često zlonamjerno i pogrešno interpretira a Tomaševski ga prenosi kao važan dokaz. Kaže da su plaće u privatnom sektoru 10% manje nego republički prosjek dok su u javnom sektoru 10% veće. Taj podatak je jedna nediferencirana tvrdnja koja ništa ne govori (osim što kompromitira autorovu metodu). Naime, kvalifikacijska struktura radnika u većini javnog sektora viša je od one u privatnom sektoru, pa je prirodno da su plaće nominalno više. Nadalje, javni sektor ne može se promatrati kao monolit. Poznato je da javna poduzeća godinama prednjače u rastu plaća a da unatoč višoj kvalifikacijskoj strukturi u prosvjeti i zdravstvu, kulturi i državnoj upravi plaće tamo zaostaju, i to bitno, za radnicima s istom kvalifikacijom u privatnom sektoru i još više u javnim poduzećima.Također, stereotip o višku zaposlenika također se ne odnosi na dio „budžetskog javnog sektora“. Istina je sasvim suprotna. U hrvatskom javnom zdravstvu i školstvu broj zaposlenih na 100 stanovnika dvostruko je manji od prosječnog standarda europskih zemalja. Taj frapantan podatak rezultat je istraživanja Instituta za javne financije. I na koncu, Tomaševski sasvim promašuje temu. Ključna poruka iz članka kaže da bi se hrvatski sindikati trebali odricati u vremenu krize kao što to rade američki i talijanski sindikati koji revidiraju svoje kolektivne ugovore. Hrvatski sindikati, i u gospodarstvu i u javnim službama, napravili su to isto, i masovno, a o čemu Tomaševski očito ništa ne zna. Sindikati u privatnom sektoru tijekom ovih godina krize nemaju u fokusu visinu plaća već spašavanje radnih mjesta stalnim odustajanjem od prava iz kolektivnih ugovora i smanjenjem plaća. Sindikati u javnim službama pristali su na smanjenje plaća od 6% (slično kao i u drugim europskim zemljama), plaće su im zamrznute već dvije godine, a prošle godine su odustali od božićnice, pristupili reviziji Sporazuma o osnovici te tako ostavili državnom proračunu punih 580 milijuna kuna.Možda Tomaševski misli da taj doprinos sindikata izlasku iz krize nije dovoljan. Na žalost daljnja odricanja nisu moguća dok sva mjesta hrvatskih privilegija, povlastica, ekstrapovoljnih (ne)tržišnih pozicija, oligopola i slično ne budu dovedeni u stanje jednakog odricanja. Na primjer, financijski kapital i banke… Ako je po njemu rješenje samo u odricanjima radnika onda u tome ne vidim napor u pravcu uljuđenog načina rješavanja problema, već vidim čistu ideologiju kao skup nakupljenih mantri iz svijeta čija se narav sažima u maksimi: profiti privatni, gubici socijalni.
U Zagrebu, 18. travnja 2011. godine.
Vilim Ribić
Sve do sada objavljene kolumne možete pronaći OVDJE
