Sindikati u stereotipu (2) ili radnik kao zadnja rupa na svirali
U prošlom broju bavio sam se stereotipima o sindikatima u autorstvu jednog ekonomskog komentatora, koji sindikatima zamjera pretjerano inzistiranje na radničkim pravima u vremenu krize. U ovom tekstu moram se baviti još jednim nerazumjevanjem sindikalne pozicije od strane nekih istaknutih komentatora koji prigovaraju sasvim suprotno, da su sindikati zapostavili interese radnika, ili ih iznevjerili time […]
U prošlom broju bavio sam se stereotipima o sindikatima u autorstvu jednog ekonomskog komentatora, koji sindikatima zamjera pretjerano inzistiranje na radničkim pravima u vremenu krize. U ovom tekstu moram se baviti još jednim nerazumjevanjem sindikalne pozicije od strane nekih istaknutih komentatora koji prigovaraju sasvim suprotno, da su sindikati zapostavili interese radnika, ili ih iznevjerili time što nisu organizirali prosvjednu povorku za Prvi svibanj.
Sindikati su već navikli na neopravdane napade. Naime, i da su organizirali prosvjed napali bi ih zato što nije bio masovan. Kada je bio masovan, napali bi ih da nisu njime ništa postigli, kada bi postigli napali bi ih da je to “sramno malo”.
Bit će mi žao ako će čitatelj pomisliti kako služim apologiji sindikalnog rada. Na ovim sam stranicama već više puta razložio slabosti hrvatskih sindikata. Zanima me istina o stvarima iz posla koji radim, istina o sindikatima, ali i istina o onima koji se sa sindikatima obračunavaju.
Sindikati imaju nekoliko teških boljki. I zbog toga ih treba kritizirati. Međutim, obično ih u medijima kritiziraju zbog onoga za što nisu krivi, a manje zbog stvarnih slabosti. Motivi kritike otkrivaju i njenu (ne)utemeljenost.
Kada je motiv interes radnika onda se kritika bavi stvarnim slabostima, kao što su stručna potkapacitiranost, međusobna konkurencija, isticanja sindikalnih čelnika, strateška neosmišljenost itd.
Kada je motiv interes kapitala onda se kritika odnosi na navodnu nerazumnost sindikata, sindikalni čelnici se najgrubljim lažima difamiraju, proglašavaju se parazitima, traže se pukotine u njima, podmeće im se na sve strane i obično se pišu gluposti, kao npr. prvo ih se omalovažava (“sindikati su preslabi”), a onda slijedi napad da imaju prejake kolektivne ugovore koje Vlada nije sposobna slomiti (pa zato ne možemo izaći iz krize).
Kada je motiv interes politike, kao sada u predizborno vrijeme, tada se od nas traži politički radikalno djelovanje, npr. da provodimo peticije za prijevremene izbore, da vodimo prosvjede s neosmišljenim ciljevima, neovisno što o tome misle naši članovi…Tada nas razočarane komentatorice omalovažavaju, pa i vrijeđaju, a kada prosvjedujemo ili štrajkamo onda nam te iste komentatorice tepaju da smo oličenje najviših civilizacijskih vrijednosti i europskih kriterija.
S tim političkim motivom, ruku pod ruku ide i prizemni interes medija. Kada smo u sukobu s Vladom onda im proizvodimo vijesti i utječemo na tiražu. Komična su nam, već kisela lica novinara nakon što objavimo da smo postigli neki važan dogovor s Vladom. Tada smo im uskratili bombastične naslove, a interes radnih ljudi zadnja im je rupa na svirali u medijskom javnom prostoru. Čitatelju dragi, usporedi koliko je kritičkih novinskih napisa izašlo povodom odustajanja od prvosvibanjskog prosvjeda, a koliko pohvalnih povodom prevažnog dogovora o problemu neisplate plaća.
Sindikatima se lijepi etiketa neuspješnosti. Istina je suprotna. Sindikalna tijela sačinjena od stotinjak radničkih demokratski izabranih predstavnika pozitivno ocjenjuju taj rad, za razliku od dijela medija. Zašto se medijski sveznalci ne pitaju zar su doista svi ti ljudi u sindikatima korumpirani? Zato što im je do istinskih interesa radnika stalo kao do lanjskog snijega.
Sindikati su posebni predmet iživljavanja u predizborno vrijeme. Tada, naime, oni imaju jedinstvenu šansu da za stolom što više toga izbore. Dakle, moraju biti partner. Dio javnosti koja nestrpljivo čeka izbore želi ih vidjeti na ulici. Međutim, ako se hoće izboriti neka prava za radnike sindikati ne mogu istovremeno biti i na ulici i za stolom. Povećana prava mogu izboriti od Vlade, a ne od medija. To neki zovu trgovinom. Smiješno.
Sindikati su odustali od prvosvibanjskog prosvjeda, što je postalo predmet neprimjerenog blaćenja. Višegodišnji slab odaziv ljudi na prosvjede na taj praznik, unatoč naporima sindikata proteklih godina, posljedica je navike naših ljudi koji taj dan spajaju i koriste za obiteljski odmor. O tome sam pisao opširno na ovom mjestu prije godinu dana uspoređujući zašto se u Grčkoj na Prvi svibanj trese i Akropola, a u Hrvatskoj je prosvjedna povorka otužni skup. Problem je kompleksan i uvjetovan poviješću, politikom i tradicijom. Naši komentatori vide samo jedan uzrok. Sindikalni čelnici su ti koji to neće. Kada bi oni to htjeli onda bi narod pohrlio na prosvjede. Možete misliti.
To razoračaravajuće iskustvo za sindikalce, udruženo ovaj puta s time da su bili školski praznici, te s činjenicom da sindikati imaju važne rezultate u pregovorima dovelo je do zaključka sindikalne čelnike da prosvjed neće biti uspješan. Svaki neuspješan prosvjed, kao onaj otužni prošle godine, više šteti sindikatima nego da prosvjeda nema. Sindikati moraju raditi onako kao osjeća većina njihovih članova, a ne onako kako žele mediji. Nije čudno da se komentatorice postavljaju kao eksperti za sindikalne procjene kada su one univerzalni eksperti za sve. Ne sjećam se da sam i jednu od njih vidio na prošlim prvosvibanjskim prosvjedima.
Naravno, njihov bijes nije sasvim neutemeljen, iako neprimjeren u intenzitetu. Pravi je autogol obrazloženje jednog sindikalnog čelnika da bi se prosvjed mogao iskoristiti za političke svrhe. Takvo obrazloženje je netočno.
Međutim, ta neuspješna rečenica u prezentaciji ne potire stvarne razloge. Bitno je otkriti namjeru. Ili su sindikati nesposobni, pa su krivo procjenili, ili su kvarni pa su se prodali Vladi, ili su dobro procijenili čuvajući kredibilitet organizacija. Od te tri interpretacije komentatorice su izabrale samo onu koja upućuje na nemoral čelnih ljudi. To pokazuje da je stanje u hrvatskom javnom prostoru doista izopačeno. U Hrvatskoj, u kulturi destrukcije i optuživanja, vrijedi pravilo: onaj tko drugačije procijeni ili misli sigurno je nemoralan i iskvaren, jer da nije, kako bi mogao misliti drugačije od mene koji znam što je istina. Takvo stanje duha puno je tužnije od naših otužnih prvosvibanjskih povorki.
U Zagrebu, 04. svibnja 2011. godine.
Vilim Ribić
Sve do sada objavljene kolumne možete pronaći OVDJE
