Težak propust politike “lako ćemo”

O legitimnosti nedavnog referenduma za pristup Hrvatske Europskoj uniji te o uzrocima slabog odziva građana saznajte više u novom tekstu iz tjednika Objektiv.

Ishod povijesnog referenduma o ulasku u Europsku uniju neslavna je epizoda hrvatskog političkog i javnog života. Mali broj izašlih na referendum pokvario je zadovoljstvo ishodom i posijao klicu budućih trajnih nesporazuma oko utemeljenosti odluke o ulasku u EU. Naime, za taj ulazak glasovalo je tek oko 30% građana Hrvatske (računajući bez dijaspore). 70% građana se nije opredijelilo, ili je bilo protiv ili nisu iskazali stajalište. Može se u nedogled besplodno raspravljati jesu li potonji bili protiv, ili nisu iskazali mišljenje zato što su bili za, ili uopće nisu imali stajalište.

Naravno, odluka je nesporna u pogledu procedure i zakonitosti. Pravila igre bila su poznata unaprijed, svatko je mogao izaći na referendum, i ne može se žaliti. Stoga, svrha ovog teksta nije poricati valjanost odluke, ali jeste upozoriti na ozbiljan demokratski deficit. Problem se sastoji u nespornoj činjenici da je više nego upitna potpora većine naroda za tu važnu, povijesnu, milenijsku, ili kako god hoćete, odluku.

Za takvu neugodnu i, od sada trajnu povijesnu činjenicu odgovornost treba tražiti na dva mjesta: u politici i u narodnom mentalitetu. Politika nije adekvatno pripremila referendum pri čemu je olako pristupila mobilizaciji građana. Mnoštvo je primjera. Neću problematizirati nekvalitetnu kampanju jer predugo građani znaju za ulazak u EU da bi promidžba bila presudna. Ali se hoću pitati zašto se politika toliko malo trudila, zašto je potcijenila problem, zašto nije obilazila građane kao što je to radila kada se borila za vlast. Odnos „lako ćemo“ vidi se i na primjeru sindikata.

Umjesto da se sindikate potakne da mobiliziraju članstvo, politika je sve napravila da sindikate oneraspoloži i pasivizira. Nova politika je izigrala sporazum s prethodnom Vladom (o olakšavanju provedbe referenduma na inicijativu građana). Podsjećam, s prošlom Vladom je dogovoreno da se referendum o referendumu održi istoga dana kada i referendum o Europskoj Uniji. Ne treba imati velikog političkog talenta da se uoči sinergijski učinak istovremenog provođenja dvaju referenduma.

Na ovim sam stranicama već napisao da bi u tom slučaju sindikati dodatno mobilizirali građane za izlazak na oba referenduma. Osim ulaska u EU građani bi sebi izglasali još i pravo na referendumsko izjašnjavanje. Ponavljam, takav bi ishod povećao demokratsku vjerodostojnost nove vlasti i podigao optimizam jedne depresivne nacije. Idealan ambijent za novi elan nacije i novu politiku, za čvrstu vezu vlasti s narodom. Milanović, Pusić, Čačić, Josipović… to nisu osjetili.

Dvije su se središnjice, Matica i HUS, aktivirale oko skupljanja potpisa za taj drugi referendum, planirano za isti dana kada i referendum o EU, kao odgovor na nekorektnost nove vlasti. Uronivši potpuno u organizaciju skupljanja potpisa, te dvije središnjice nisu ništa poduzele oko kampanje za EU. Ostale tri središnjice digle su ruke od svega, ili im je angažman oko referenduma za EU bio minoran. Razočarenje u sindikatima bilo je primjetno.

Međutim, uvjeren sam da bi s angažiranim sindikatima izlazak građana bio veći od 50% ako ne i puno veći. Utoliko je politika napravila težak propust s dugotrajnim posljedicama. Upravo je dvodecenijska nesposobnost i neodgovornost domaće politike jedan od ključnih razloga zbog čega nam je Europska unija potrebna. Ona je spasonosni prostor u kojem se ti negativni učinci političara i pojedinaca na vlasti mogu amortizirati. Nema tih političara koji mogu realizirati svoje političke ciljeve bez zrelosti društvenih institucija i podizanja svijesti građana. Upravo to dvoje pruža nam život u Europskoj uniji.

Veliki broj građana, po ne znamo koji puta, neizlaskom na referendum, nije pokazao odgovornost prema općem dobru. Građani i inače nisu spremni sudjelovati u zajedničkoj borbi oko vlastitih interesa, koje percipiraju isključivo individualno, bez svijesti o kolektivnim mogućnostima unapređenja istih. Pokazala je to i nemoć dvije središnjice da organiziraju spomenuto skupljanje potpisa. Ne računajući petstotinjak sindikalnih aktivista prijavilo se tek desetak građana volontera, za pitanja, nota bene, od interesa svih građana. Usput, kultura volontiranja, u ovoj zemlji ne postoji. Volonteri za rad s retardiranom djecom dolaze nam iz Italije. Stari ljudi, samci, nemaju nikoga da im donese potrepštine iz trgovine, itd. itd.

Građani ove zemlje sve očekuju od drugih, a gotovo ništa i nikada od sebe. Politička zapuštenost naroda vidljiva je i u ovom slabom odazivu na referendum. Takav mentalitet mora se mijenjati i zato se kao jedna od niza mjera nameće imperativ uvođenja obaveznog glasovanja, kao u nekim zapadnim demokracijama. Obavezno glasovanje je kao obavezna škola za demokraciju. Obaveznim glasovanjem birači su potaknuti misliti i obrazovati se o pitanjima o kojima se odlučuje.

Dodatni argument u korist obaveznog glasovanja je i rezultat nedavnih izbora. Podsjećam, za postojeću vlast glasovala je četvrtina birača.

U ovoj tmini valja primijetiti tinjajuće svijetlo. Oni koji su izašli na referendum nisu pogriješili. Protivnici referendumskog izjašnjavanja upravo strah od mogućih pogrešaka naroda navode kao razloge protivljenja referendumima. I ovaj je referendum pokazao kako je manja vjerojatnost da će pogriješiti narod nego pojedinci na vlasti. Upravo su pojedinci i politička klasa, a ne narod, Hrvatsku doveli u teško ekonomsko i moralno stanje apatije i pasivnosti.

U Zagrebu, 26. siječnja 2012.

Vilim Ribić

Ključne riječi:

kolumna Vilima Ribića, referendum o EU, sindikalni referendum