Titanik i moći nove politike
Kolumna Vilima Ribića iz tjednog magazina Forum bavi se moćima nove politike.
Kolumna Vilima Ribića iz tjednog magazina Forum bavi se moćima nove politike.
Iduće godine proći će stotinu godina od katastrofe Titanika. Sve se češće čuju glasovi da svijetu prijeti sličan potop. Neki govore čak i o ratu, drugi primjećuju sužavanje demokracije, treći propast integracijskih pokušaja, četvrti upozoravaju na pojavu desnih rigidnosti a peti na zaoštravanje klasne borbe. Ne govore to ni ekscentrici niti bedaci. Ekonomska kriza bez rješenja na vidiku zaoštrava sve društvene odnose i relacije. Ona izvlači i smeće ispod tepiha dosadašnjih uspjeha.
Sve je bliže ispunjenje prognoze o desetljeću svjetske stagnacije. Hrvatskoj slijedi sigurno još jedna, četvrta godina hibernacije. To i dalje znači tri i više stotina tisuća nezaposlenih, malo novaca za obrazovanje, za nezaposlene, besperspektivnost mladih i očaj starih i zaboravljenih.
Politike se izmjenjuju, a ljudi se zavaravaju da u njima leži rješenje ovih problema. Društvena i ekonomska revitalizacija ovise o unutarnjoj i vanjskoj dinamici, zrelosti institucija i stupnju mentalitetnog i mentalnog stanja društva. Događaji se odvijaju u dubinama ispod površine, pokretani tektonskim pločama, udaljeni od utjecaja politike koja je tu tek bijedni glumac koji se, da parafraziram Shakespeara, na pozornici razmeće i čija je priča puna buke i bijesa a ne znači ništa. To nikako ne znači da valja potcijeniti politiku, jer ona uvijek može dodatno pokvariti i upropastititi. Dakle, ona je važna, ali ne može izvući zemlju iz ovakvog gliba bez da se promjene okolnosti. Čak i na unutarnje okolnosti nema dovoljni utjecaj (monetarna politika, mediji…) a na međunarodne nikakav.
Isključujući globalno potonuće, barem u 2012. godini, valja realistično sagledati što se treba i može napraviti. Pogledat ću to iz moje dvostruke pozicije ekonomiste i sindikaliste, tj. zagovaratelja efikasnosti i rizičnosti te istovremeno pravednosti i sigurnosti.
Ključna je stvar pokrenuti proizvodnju. Imamo li za to pretpostavki? Novaca ima, neiskorištena postrojenja i ljudi postoje, ali istovremeno nema kapitala za proizvodnju. Banke imaju novce, ali ga ne plasiraju, poduzetnici nemaju projekata, a građani povećavaju štednju. Kakvo je to društvo koje taj potencijal nije u stanju pokrenuti? Kapitalističko! Kapital je ponovno obolio. Virus se zove strah od ulaganja. Da bi se povjerenje vratilo kapital traži ekonomsku stabilnost putem „strogih mjera štednje“. Međutim, rezovi smanjuju javnu potrošnju, što dovodi do pada proizvodnje; dalje, do novog gubitka radnih mjesta, do ponovno smanjene potrošnje, manje prikupljenih poreza i tako do novog deficita. Krug se zatvara svaki puta na nižoj razini proizvodnje.
Na socijalnoj strani to izgleda ovako, smanjuje se javna potrošnja, rastvara se socijalna država i oduzimaju prava građana (školovanje, lijekovi… itd.). Smanjuju se plaće ljudima u javnom sektoru, što dalje dovodi do smanjenja plaća i radnicima u privredi a usljed kočničarske ekonomske politike radnici ostaju bez posla. Kada se svima smanjuju plaće onda to nije horizontalna preraspodjela od zaposlenih prema nezaposlenima, kako se predstavlja, već je to vertikalna preraspodjela nacionalnog bogatstva u korist profita i bogatih na štetu dohodaka i radnika. Povećava se nejednakost, slabi socijalna kohezija, što ruši dostojanstvo pojedinaca. Društvo u kojem bankari primaju bonuse dok drugi skapavaju nije ljudsko društvo već zvjerinjak.
Velika većina ekonomista ideolozi su takvog zvjerinjaka u službi klasnog rata bogatih protiv ostalih 99%. Taj rat uvijek počinje napadom na javnu potrošnju. Rat nema objavu, nema agresora, nema centar, ali ima ideologiju koja impregnira klasu koja napada i otima. Ima instrumente u medijima, i rejting agencijama – instrumentima unutarnjeg i vanjskog upravljanja narodima.
U takvim okolnostima, veoma su male moći nove hrvatske politike da djeluje samostalno, pokrene proizvodnju i izvuče zemlju iz krize. Stoga ne očekujem ništa spektakularno, osim politike „veži konja gdje ti aga kaže“ i čekanja svijeta. Najutjecajniji mediji i financijski žandarmi neće politiku mjeriti po otvaranju radnih mjesta, već po uspješnosti provođenja doktrinarnih dogmi, koje su svijet u ovu krizu dovele i teško će je iz nje izvući, i po obračunu s idejom socijalne pravde.
Očekujem teške dane za sindikate. Osobito one u javnim službama, jer napad na građane i radne ljude tu počinje, a nastavlja se smanjivanjem prava svih radnika. Umjesto reforme učinkovitosti javnog sektora, očekujem isključivo troškovnu reformu, dakle, u korist kapitala a ne naroda i države. Očekujem i napad na radna prava kroz izmjene Zakona o radu. Očekujem smanjenje stupnja socijalnog dijaloga (jer nije jasno o čemu bi se dijalog vodio). Sindikati možda nemaju snagu promijeniti zadani svjetski okvir, ali imaju mogućnost njemu oponirati. Time podižu razinu svjesnosti o nemoralu poretka u kojem živimo. U njemu, primjerice, guverner centralne banke traži da se učiteljima smanje plaće, ali mu ne pada na pamet ukloniti nečuvene privilegije u instituciji koju vodi ili kritizirati pohlepu bankara.
Otimanje, zakonito ili nezakonito, uvijek je nemoralno. Takvom poretku je nemoral inherentna sudbina, a ne tek eksces „bez kojega će on biti bolji“. Takvom je poretku vladavina naroda (demokracija) smetnja, primjerice, putem referenduma građana. Stoga će referendum o referendumu biti prvi test nove vlasti. Nju je izabrala tek četvrtina birača i zadatak joj je steći naklonost ostale tri četvrtine. Bit će to i prvi test za nas sve ostale u 2012. godini.
U Zagrebu, 19. prosinca 2011.
Vilim Ribić
