Uloga države na sveučilištu

Nema države u svijetu koja nije zainteresirana za uvid u to kako se raspolaže njenim vlasništvom i kako se čuva javni interes pri upotrebi javnih sredstava. Što je politička svijest građana veća to je veća i zainteresiranost same države. Vrijedi li to za sveučilište s obzirom na autonomiju sveučilišta? Hrvatska sveučilišta su državna sveučilišta. U visokouređenim demokratskim zemljama brigu za odgovorno djelovanje državnih sveučilišta država ostvaruje na jedan od sljedećih načina:

1. Država nije prisutna unutar sveučilišta, ali obavlja nadzor te upravlja dodjelom sredstava sankcionirajući ili nagrađujući poželjno postupanje.
2. Država sudjeluje u imenovanju ili izboru čelnih ljudi, npr. rektora, čime osigurava svoj utjecaj na sveučilištu – u SAD, Švedskoj, Islandu, Švicarskoj, Češkoj, Turskoj, itd, a negdje potvrđuje i izbor nastavnika (Njemačka).
3. Država sudjeluje u upravnim odborima sveučilišta negdje s većinom, negdje s manjinom, a koji suupravljaju sveučilištem, biraju rektora ili daju suglasnost na njegov izbor (Češka, Mađarska, dijelovi Italije, Rumunjska, Belgija itd); negdje u upravnim odborima uz državu sudjeluju i predstavnici šire javnosti (poslodavci, lokalne vlasti, sindikati itd.)

Kao što vidimo prisutnost države u demokratskim zemljama nije prijetnja sveučilištu, već se predmnijeva kao poželjna i prirodna pozicija vlasnika. Tamo se država shvaća u prosvjetiteljskoj ulozi jer upravo ona financiranjem iz javnih izvora čuva autonomiju sveučilišta od raznih komercijalnih, privatnih i svjetonazorskih pritisaka, što je puno veća prijetnja visokom obrazovanju kao javnom dobru i slobodi znanstvenog rada, nego što je prijetnja koja dolazi od demokratske države.

Pobude komercijalizaciji dolaze izvan sveučilišta, ali ništa manje iz samog sveučilišta, što i naša praksa obilato potvrđuje. Javna misija sveučilišta uključuje nastavu i znanstvena istraživanja, a komercijalizacija znači orijentaciju na ostvarivanje zarada temeljem stručnih znanja s kojima nastavnici raspolažu. Država je tu da priječi trku za novcem, jer to od nje očekuju građani kao birači i porezni obveznici. Dok se to u svijetu razumjeva kao prirodno, kod nas se to niti razumjeva niti prihvaća. Kod nas se to kritizira. U svijetu se smatra normalnim da uvjete postavlja onaj koji daje sredstva. Kod nas uvjetuje onaj koji prima sredstva.

Na našim sveučilištima država nije prisutna čak ni u nadzoru ni u praćenju. Svojevremeno je Sveučilište u Zagrebu odbilo Zakon o znanstvenoj inspekciji, smatrajući ga kršenjem autonomije. Nedavno je dekan Medicinskog fakulteta na Senatu izjavio da „neće nama država donositi zakone“. Pri sporenjima oko novih zakona uvođenje predstavnika države u sveučilišno vijeće doživljeno je u dijelu akademske zajednice kao napad na autonomiju sveučilišta.

Dakle, u svijetu je prisutnost države suprotstavljena komercijalizaciji i privatizaciji, a kod nas neupućeni kritičari istovremeno tvrde da novi zakoni uvode i etatizaciju i komercijalizaciju. Proizlazi da samo hrvatska država ima dijabolične namjere. Naravno, nije tako. Novi su zakoni rađeni na temelju uvida u praksu europskih zemalja.

Upućene, koji razumiju imperativ ravnoteže između potrebne samostalnosti sveučilišta i potrebne odgovornosti prema društvu posebno iritira stalno pozivanje na autonomiju sveučilišta kao način odbijanja bilo kakvih promjena. No, da ne bi bilo zabune, ne radi se tu o zabrinutosti za prava nastavnika i studenata, već za gubitak moći pojedinih uprava nekih moćnih fakulteta.

U takvoj autonomiji nastavnike se zagušuje obvezama radi povećanja prihoda, a studente se guli najvišim školarinama u Europi. Prekomjerni upisi, vlastiti prihodi na javnom dobru koji se pretaču u privatne džepove, trka za novcem i zapostavljanje nastave i istraživanja, samostalno i neodgovorno uvođenje školarina, oblici nepotizma ili korupcije, od grubih financijskih oblika do finih pogodovanja po principu „ja tebi ti meni“, teško kršenje propisa i neodgovorna upotreba financijskih sredstava, komercijalne aktivnosti na rubu zakona, itd. To sve nije pravilo, ali je tih pojava dovoljno za zabrinutost.

Malo je zemalja u kojima vlada takav strah države od sveučilišta. On se pretvorio u njenu nezainteresiranost. Sveučilište nema nikakve poluge upravljanja da bi samo moglo ukloniti svoje slabosti jer je rascjepkano i dezorijentirano. Kada mu se te poluge ponude ono ih odbija čuvajući svoju nemoć u korist svemoći fakulteta.

Novi zakoni daju sveučilištu autonomiju i moć upravljanja i odgovornosti, kao svagdje u svijetu. Međutim, moćni fakulteti se tome protive čuvajući svoju autonomiju naspram uprave sveučilišta. Iako toga nema nigdje u svijetu kod nas tu smijuriju legitimira čak i Ustavni sud. Borba za autonomiju fakulteta mimikrijski se naziva borba za autonomiju sveučilišta. Sva sporenja oko ovih novih zakona svode se samo na dva pitanja: očuvanje autonomije fakulteta i zadržavanje školarina.

Hrvati svojoj državi vjeruju onoliko malo koliko su teško do nje došli. Ima za to razloga.

Ali, promjene bez države nisu moguće. Sva iskustva do sada pokazuju da se sveučilište nije u stanju reformirati samo. Naše je visokoškolstvo anakrono i u krizi funkcioniranja, što pokazuje svaka evaluacija, pa i zadnja porazna međunarodna evaluacija Zagrebačkog sveučilišta.

U Zagrebu, 13. lipnja 2011.

Vilim Ribić

Sve do sada objavljene kolumne možete pronaći OVDJE

---

Ključne riječi:

kolumna Vilima Ribića, tri nova sistemska zakona