Uloga države na sveučilištu 2
U prošlom broju pisao sam o nerazumijevanju uloge države u visokoškolskom sustavu kod nas i objasnio kako je to u demokratskim zemljama. Država je vani više prijatelj i zaštitnik sveučilišta nego bauk, država je sredstvo i nezaobilazni element sustava. Granice države određene su nadzorom, ali ne i izravnim upravljanjem, iako se i to može naći […]
U prošlom broju pisao sam o nerazumijevanju uloge države u visokoškolskom sustavu kod nas i objasnio kako je to u demokratskim zemljama. Država je vani više prijatelj i zaštitnik sveučilišta nego bauk, država je sredstvo i nezaobilazni element sustava. Granice države određene su nadzorom, ali ne i izravnim upravljanjem, iako se i to može naći vani. Država u visokom obrazovanju nije politički demon, kako se kod nas shvaća, već više, rekao bih, terminus technicus.
Svi oni koji plaše javnost i najmanjim utjecajem države, ne uvažavaju razliku između države i politike. Nevjerojatno, ali baš primjedbe na nove nacrte zakona koje su stigle s Pravnog fakulteta u Zagrebu upućuju na izostanak takvog razlikovanja.
Država je zaštitnik, a problem može biti pojedina aktualna politika koja državom upravlja. Međutim, mogući civilizacijski eksces neke politike, koji je moguć i u Americi i u Hrvatskoj jednako, ne smije biti razlog protiv izgradnje boljeg sustava. Ne branimo se od lošeg sastava Sabora tako da ga ukidamo kao nezaobilazni dio političkog sustava. Ne ukidamo državu kao instrument prikupljanja poreza zato što neka politika našim porezima nije upravljala na nama očekivani način.
Autonomija je vrijednost, a vrijednost se ne štiti tako da se zbog ne baš uvjerljivog straha spriječava izgradnja funkcionirajućeg sustava. Mnogi koji kritiziraju zakone radi utjecaja države u sveučilišnom vijeću predmnijevaju da će svaka država htjeti upravljati sveučilištem i da će to tako biti uvijek. Tako misle čak i oni koji zagovaraju skoru promjenu vlasti i u nju vjeruju. Takav pristup primjeren je anarhističkom poimanju a nikako ne smije postati prevladavajuće stanje duha, jer to ne odgovara logici stvari.
Naše je visokoškolstvo fragmentirano i bez mogućnosti mobilizacije zajedničkih sredstava, izgradnje koherentne politike i strategije, bez unutarnje mobilnosti kadrova, bez mogućnosti racionalne upotrebe svojih sredstava, bez brige o cjelini ili pojedinim zapostavljenim dijelovima, itd. Sve su silnice centrifugalne a rijetko koja integrirajuća.
Tko u takvom stanju može provesti promjene i napraviti reformu? Bez države sveučilišnu reformu nisu uspjeli napraviti i u puno uspješnijim zemljama, pa neće niti u Hrvatskoj. Ne samo da to proizlazi iz logike sustava, već to rječito pokazuje i naše dosadašnje iskustvo.
Ako znamo kako funkcionira senat predobro znamo da to nije moguće. Dakle, realnost je doista surova ali svima upućenima više nego jasna. Senati nikada bez pritiska izvana neće sami pristupiti preoblikovanju. Sveučilište u Zagrebu traži strategiju razvoja visokog školstva i znanosti u RH, ali svoju vlastitu strategiju nije u stanju donijeti već dugi niz godina. Fakulteti nisu zainteresirani to učiniti a interesi su toliko heterogeni da bez zakonske intervencije interes cjeline nije moguće artikulirati. Koncept funkcionalne integracije po kojoj će se sami fakulteti integrirati doživio je potpuni neuspjeh. Da će to tako biti upozorili smo još 2003. godine prilikom donošenja postojećih zakona.
Država je u cijelom sustavu također nužna na ovaj ili onaj način kada se određuju kriteriji financiranja, prioriteti, kada se od nje očekuju velike investicije, država mora biti stalno prisutni partner i nadzornik. Ona ima pravo pokretati pitanja, tražiti odgovore, utjecati na rješenja problema, i razrješavati dileme koje blokiraju odlučivanje u situaciji kada dogovora nema na samom sveučilištu.
U državu se mora imati povjerenje po defaultu, ako želimo uopće izgraditi i održavati novi sustav, ali se ne mora imati povjerenje u neku aktualnu politiku.
I tu izvire problem oko ovih nacrta zakona. Zakoni su stidljivo dali neke ovlasti državi. Država ulazi u sveučilišno vijeće s manjim brojem članova, i takvo sveučilišno vijeće rektora tek potvrđuje.
U Sindikatu smatramo da je snažni i stalni nadzor države izuzetno važan i koristan za sve pa i za sveučilište. Taj se nadzor može obavljati interno i eksterno. Međutim, u upravljanju sveučilištem država ne bi trebala sudjelovati niti interno, niti eksterno.
Odnosi između države i sveučilišta trebali bi biti stvar razumnog dogovora sveučilišta i države. U razumnoj zemlji. Država može imati samo one funkcije koje je u stanju kvalitetno obaviti, ili stvoriti institucije koje to mogu napraviti. Država u tim funkcijama koje preuzima mora biti nepristrana. To su dva prevažna postulata.
I na kraju sveopće prisutno nepovjerenje, kao društveni fenomen, neovisno o njegovoj opravdanosti, i neovisno prema kome je upereno, a uvijek je upereno protiv onih koji predstavljaju cjelinu, bilo da je riječ o Aleksi Bjelišu, Sindikatu ili Vladi, spriječava razvoj zemlje i sveučilišta. Udruženo s kulturom optuživanja Hrvatska je definitivno već godinama u pat poziciji.
U blokadama kao što je ova decenijska na sveučilištu nema supstituta za pokretačku ulogu države, štogod o njoj mislili. Jedino država može biti demijurg promjena, katalizator nekih rješenja i brana privatnim interesima na javnom dobru. Zato država treba biti prisutna kao element sustava na pravi način koji ni na koji način ne ugrožava akademske slobode nastavnika. One nisu ugrožene ako država kontrolira poslovanje sveučilišta. Tada je ugrožena samovolja raznih skupina na ostvarenje svojih partikularnih interesa, što oni nazivaju autonomijom.
Stoga naša stvarnost ima samo dvije ozbiljne i realistične mogućnosti: države nema u visokom obrazovanju – nema niti promjena; ako želimo promjene – mora biti uključena i država. Naravno, apetiti budućih ministara mogu biti veći nego što je to potrebno. Tome ćemo se suprotstaviti.
U Cape Townu, 27. srpnja 2011.
Vilim Ribić
Sve do sada objavljene kolumne možete pronaći OVDJE
