Govor Vilima Ribića na sjednici Odbora za praćenje strategije Europa 2020

U okviru Europskog gospodarsko-socijalnog odbora održan je 4. prosinca u Bruxellesu sastanak Odbora za praćenje strategije Europa 2020. Na sastanku je središnja tema bilo Godišnje istraživanje Europske komisije o mogućnostima rasta u Europi za 2014, prezentacija i rasprava, te u tom kontekstu razmatranje uloge socijalnog dijaloga i nacionalnih gospodarsko-socijalnih vijeća. Prikaz istraživanja prezentirao je predstavnik Europske komisije. Pored stalnih članova odbora, na sastanak su kao gosti pozvani i predstavnici gospodarsko-socijalnih vijeća zemalja članica. Kao predstavnik hrvatskog GSV-a, u raspravi je sudjelovao i gospodin Vilim Ribić.

U prezentaciji istraživanja prikazano je više pokazatelja koji upućuju na znakove blagog gospodarskog oporavka u mnogim zemljama Europske unije. U raspravi su članovi pojedinih nacionalnih gospodarsko-socijalnih vijeća govorili o tome kako u njihovih zemljama gospodarsko-socijalna vijeća i vlade vide i surađuju na pitanjima mogućnosti izlaska iz krize njihovih zemalja. Većina sudionika izrazila je ili rezervu u najavljeni oporavak ili mišljenje da je taj oporavak preslab i prespor. Posebno je rasprava vođena na temu učinkovitosti fiskalne kontrakcije i konsolidacije kao prevladavajućeg pristupa Europske komisije. S druge strane, neki sudionici su upozorili da suprotna politika fiskalne ekspanzije ne može imati iste učinke za svaku zemlju (zbog različitog fiskalnog multiplikatora). Mnogi sudionici upozorili su da se njihove zemlje nalaze u blokadi mogućnosti, da koji god pristup rješavanju krize vlade primjenjivale, bilo kejnzijanski bilo neoklasični, svaki iskazuje ozbiljne negativne učinke. Stječe se dojam da nitko ne zna sa sigurnošću što treba raditi.

Mnogi sudionici kritizirali su Europsku komisiju tvrdeći da nema rješenja za izlazak iz postojeće hibernacije ekonomskih tokova i da njena rješenja putem Europskog semestra krizu samo produbljuju. Predstavnik Europske komisije istaknuo je da je Europska komisija zauzela stav da se treba provoditi fiskalna konsolidacija „prijateljska gospodarskom rastu“ (growth friendly fiscal consolidation) i da će to biti pristup u budućnosti (što je za Hrvatsku važna vijest u smislu predstojećeg režima prekomjernog deficita).

U okviru ove rasprave govorio je i Vilim Ribić. S obzirom na zanimljivost i važnost teme, ovdje ćemo prenijeti njegovo izlaganje u cijelosti prevedeno na hrvatski:

„Poštovani predsjedniče Palmieri, budući da sam prvi put ovdje, zahvaljujem se na pozivu u ime hrvatskog gospodarsko-socijalnog vijeća. Impresioniran sam prezentacijom kao i kvalitetom i dubinom rasprava. Sa žaljenjem konstatiram da takve suštinske rasprave u Hrvatskoj, u okviru našeg GSV-a, nemamo prilike voditi.

Složio bih se s onima koji upozoravaju da najavljeni rast nije izvjestan, a još više s onima koji upozoravaju da je slab i nedovoljan. Skromne stope rasta do 2016. godine ne mogu riješiti niti jedan bitan europski problem, a pogotovo ne nezaposlenost. Takav skroman rast upućuje više na stagnaciju nego na pravi rast.

Ne mogu se oteti dojmu da je to posljedica inzistiranja na fiskalnoj konsolidaciji i mjerama štednje. Sada se često korist izraz „fiskalna konsolidacija prijateljska gospodarskom rastu“, što upućuje na to da se shvatilo kako oštre mjere štednje djeluju prorecesijski pa se sada napušta njihova oštrina, ali ne i one same. Time se želi rastegnuti vrijeme u kojem se namjeravaju ukloniti deficiti i dugovi.

Ja bih rekao da se može govoriti samo o „fiskalnoj konsolidaciji prijateljskoj usporenom gospodarskom rastu“. Naime, ključno je pitanje vremenskog horizonta u kojem se puni rast treba očekivati. Po svemu sudeći, politikom kontrakcije, oštrom ili blažom svejedno, ne može se u kraćem, pa niti srednjem roku postići puni rast niti smanjiti nezaposlenost. I sektor biznisa i sektor stanovništva još su uvijek prezaduženi i u tijeku je proces njihova razduživanja. Taj će proces prirodnim tijekom trajati godinama. Za pretpostaviti je da dok on traje, do tada nema rasta agregatne potražnje, što je pretpostavka za rast proizvodnje.

Pola ekonomije je u psihologiji. Rasta agregatne potražnje nema također i zbog nesigurnosti koju osjeća jednako biznis i jednako stanovništvo, što se sve manifestira u pojačanoj štednji i izostanku dostatnih investicija. Bez organizirane pomoći odozgo u ubrzanju razduživanja, smanjivanju stope rizika pri kreditiranju, te bez stimuliranja agregatne potražnje i dalje ćemo imati fiskalnu konsolidaciju u fokusu ekonomske politike, forsiranu kroz Europski semestar i s adrese Europske komisije, što mi se čini pogrešnim.

Iako će i takva politika forsirane stabilnosti vjerojatno na koncu donijeti rezultate, dovesti do oporavka (dvadeset godina Japanske stagnacije upućuje da to i ne mora biti tako), ipak je za europske građane ključno pitanje u kojem roku će oporavak uslijediti.

Ako je točno da će razduživanje poslovnog sektora, stanovništva i pojedinih država trajati godinama, ako se na vraćanje povjerenja i sigurnosti bezuspješno čeka već godinama, pet punih godina, onda doista danas možemo govoriti o izgubljenom desetljeću, najmanje, što zapravo Godišnji izvještaj o rastu implicitno potvrđuje.

To je pogubno za znatan dio naših građana koji ne mogu čekati. Desetljeće oporavka znači zapostavljene generacije mladih, obrazovanih i frustriranih ljudi, milijuni nezaposlenih, veliki broj starih ljudi čije im mirovine ne daju nadu u dostojanstvenu starost. Ti svi ljudi ne mogu čekati uspjehe financijske konsolidacije koja je „prijateljska usporenom rastu“. Čekati mogu bogati. Čekati ne mogu niti južne zemlje EU-a, ali mogu uspješne ekonomije, poput Njemačke.

Međutim, čini se ipak da čekati može i većina europskih građana, jer većina njih ima posao, ima dohotke, ima imovinu i može normalno živjeti. Sistem ipak funkcionira, nitko nije gladan, a kriza ipak nije dovoljno duboka da bi dovoljno protresla naše politike u pravcu jače solidarnosti spram žrtava krize pa potom i mjera štednje.

Nadalje, politika fiskalne kontrakcije i financijske konsolidacije koja se paradoksalno vodi usred krize potkopava temeljne socijalne vrijednosti, socijalna prava, socijalnu pravdu i rastvara socijalnu državu. Ova politika potkopava europski socijalni model i institucije socijalnog dijaloga.

Vidljivo je to na primjeru Republike Hrvatske. Vlast u Hrvatskoj ne vodi argumentirani dijalog niti sa sindikatima niti s poslodavcima. Ništa se nije promijenilo niti ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju.

GSV u RH ne diskutira o temama koje su ovdje ovako temeljito i kvalitetno debatirane. Nema nacionalnog reformskog programa koji se ikada razmatrao na nacionalnom GSV-u. Iako je to ovdje u ovoj dvorani mnogima nevjerojatno (barem koliko vidim iz diskusija ovdje prisutne većine), mi u Hrvatskoj nismo nikada niti razmatrali koji su to uopće stupnjevi slobode naše zemlje da u europskom okruženju vodi autentičnu politiku prilagođenu potrebama njenih građana. Po svemu sudeći, ključne odluke se uopće ne donose, već su donesene negdje drugdje i nismo sigurni da ih uopće donosi hrvatska Vlada niti da ima takvu ambiciju. Evidentno je da je i Vlada pod pritiskom politike forsirane fiskalne konsolidacije iz Europske komisije u okviru Europskog semestra. Ako se tome doda jedan zapanjujući izostanak socijalne i dijaloške kulture postojeće garniture na vlasti, onda je jasno zašto u zemlji vlada ne samo antisindikalna, već i antipartnerska klima. Izostanak smislenog dijaloga, stvoreno nepovjerenje partnera generirano od vlasti, izostanak suradnje u dobroj vjeri, permanentni pokušaji manipulacije institucijama socijalnog dijaloga od strane vlasti, doveo je do toga da su nedavno sindikati napustili Gospodarsko-socijalno vijeće tako da ono trenutno ne funkcionira čak niti u onoj prividnoj varijanti. Neposredni povod je kršenje dogovorenoga od strane Vlade u pregovorima o novom Zakonu o radu kojim se i dalje nastavlja rastvaranje socijalnih vrijednosti u hrvatskom društvu.

Ne mogu vam reći hoće li i kada naš GSV nastaviti s radom. Međutim, ovdje se nama koji smo tek ušli u EU otvara jedno drugo krucijalno pitanje. Ima li itko u EU tko je zainteresiran sprječavati urušavanje institucija socijalnog dijaloga u RH? Ima li netko tko tu može arbitrirati? Može li Europska unija uopće zaštititi svoj privlačni socijalni model u pojedinim svojim zemljama? Koja je vrijednost često ponavljane sintagme o socijalnoj dimenziji europske monetarne unije? Je li ona uopće u fokusu Europske politike, ili se zapravo radi o oksimoronu kada je riječ o socijalnoj dimenziji i ekonomskoj politici fiskalne konsolidacije? Hrvatska će podnositi sankcije EU-a u slučaju prekomjernog deficita, ali sankcije zbog deficita u provođenju europskog socijalnog modela vjerojatno nisu predviđene.

Sindikati, koji su toliko zagovarali ulazak u EU, jer su čvrsto vjerovali u njene vrijednosti na socijalnom i demokratskom planu, pitaju se ovih dana što su to ulaskom zapravo dobili? Ono što je u tome jako loše je da to pitanje u velikoj mjeri postavljaju i hrvatski građani. Jako brine, što to nije samo hrvatsko pitanje, koliko ovdje čujem.

Hvala na pozornosti.“

Nakon ovog izlaganja mnogi su se govornici referirali na hrvatsku situaciju i govor gospodina Ribića, dodatno argumentirajući da postojeća politika nije prijateljska europskim socijalnim vrijednostima. Mađarski i Rumunjski kolege također su upozorili na slične probleme u svojim zemljama.

Zagreb, 6. prosinca 2013. godine

Ključne riječi:

Europski gospodarski i socijalni odbor, Gospodarsko socijalno vijeće, govor Vilima Ribića