Pisma Matice Europskom gospodarskom i socijalnom odboru

Povodom pisma predsjednika Radničke skupine Europskog gospodarskog i socijalnog odbora upućenog Saboru i Vladi RH, objavljujemo prethodna pisma poslana iz Matice hrvatskih sindikata u EGSO.

• Prvo pismo
• Prilog prvom pismu
• Drugo pismo

EUROPSKI GOSPODARSKI I SOCIJALNI ODBOR

Georges Dassis, predsjednik Radničke skupine
Susanna Florio, voditelj radne jedinice Radničke skupine
Zagreb, 11. prosinca 2012.

Dragi kolege, poštovani predsjedniče Georges i poštovana Susanna!

U zadnjih mjesec dana, otkada smo Vam poslali zadnji izvještaj, antisindikalne mjere Vlade Republike Hrvatske doživjele su daljnju eskalaciju.

Vlada RH prihvatila je 6. prosinca Nacrt prijedloga zakona o uskrati pojedinih materijalnih prava zaposlenima u javnim službama i uputit će ga u parlament na usvajanje. Zakonom se poništavaju odredbe kolektivnih ugovora što je bez presedana u novijoj hrvatskoj povijesti.

Time se ovim Zakonom ruši jedno od najvažnijih načela civiliziranih društava, poznato još iz rimskog prava: ugovori se moraju poštovati (pacta sunt servanda).

Time se ovim Zakonom ruši sustav, i ovako slabašnih, kolektivnih radnih odnosa u zemlji, jer se kolektivno pregovaranje pretvara u besmisleni napor sindikata i poslodavaca. Tko će uopće pregovarati ako vlast već sutra može poništiti odredbe danas sklopljenog ugovora. Kolektivni ugovor tako gubi sadržaj pravne obaveznosti ugovorenih prava. Time ga vlast pretvara u dogovor a ne ugovor. To stvara ozbiljnu pravnu nesigurnost.

Ovakvim postupcima vlasti onemogućuje se i pravo na štrajk za prava koja zakon poništava jer je štrajk protiv zakona u RH nezakonit. U ovom slučaju radi se o pravima koja su uvijek i svagdje materija kolektivnih ugovora. Time pravo na štrajk postaje formalno pravo s kojim radnici ne mogu postići ništa jer ono što postignu već se sutra može derogirati zakonom.

Ovim Zakonom oduzima se i smisao pravu i slobodi građana na sindikalno organiziranje, jer rezultat napora sindikata da legalnim sredstvima pritiska utječe na uvjete rada i života radnika vlast može poništiti. Čemu onda sindikati ako im se oduzima bitni pravno-ekonomski sadržaj njihovog djelovanja – mogućnost pritiska na cijenu rada?

Ovim Zakonom grubo se krše temeljne konvencije broj. 87 i 98. Odstupanje od ovih konvencija moguće je samo u teškim izvanrednim okolnostima, kao što su rat, elementarne nepogode i drastična pogoršanja gospodarskih okolnosti koja se u vrijeme sklapanja ugovora nisu mogla predvidjeti, a što razvidno nije slučaj u Republici Hrvatskoj.

Derogacija Zakonom, suprotno ovim konvencijama teška je mjera neprimjerena težini postojećih okolnosti i provedena mimo procedura koju Međunarodna organizacija rada zahtijeva. Zakon je donesen kao supstitut neodržanih pregovora sa sindikatima, jer je vlast propustila u datom roku sjesti sa sindikatima na čije se ugovore odredbe Zakona odnose. Zbog propusta izvršne vlasti olako i krajnje neodgovorno zadire se u temeljna načela demokratskog poretka.

Radi se de facto o nasilju države nad svojim građanima jer se na silu otimaju jednom ugovorena i dogovorena prava, a slabija strana nakon takve mjere nema mogućnost zaštite svojih prava niti na sudu niti u štrajku. Također, ovim Zakonom izrijekom se poništava temeljno načelo radnog prava o primjeni povoljnijeg prava „in favorem laboratoris“.

Takav postupak suspendira demokraciju u dijelu socijalnog života. Sindikati bez kolektivnog pregovaranja nisu subjekt demokratskog poretka, i postaju tek paravan za politiku i odluke izvršne vlasti. Ovo je pokušaj da se korektivna uloga sindikata poništi i oni pretvore u prirepak svakoj vlasti. Radi se o agresiji na samu srž socijalne demokracije i narav demokratske vladavine u RH.

Kao razlog za rušenje temeljnih vrijednosti demokratskog poretka navode se razlozi financijske konsolidacije i rasterećenje gospodarstva.

Radi se o ljudskom pravu građana na sindikalno organiziranje koje svaki građanin može i ne mora konzumirati, ali čije se djelovanje odnosi izravno ili neizravno na sve građane RH, što uostalom predviđa i Ustav u člancima 57., 60., i 61.

Za Maticu hrvatskih sindikata
Predsjednik Vilim Ribić

Europski gospodarski i socijalni odbor

Georges Dassis, predsjednik Radničke skupine
Susanna Florio, voditelj radne jedinice Radničke skupine

Dragi kolege, poštovani predsjedniče Georges i poštovana Susanna!

Sukladno našem dogovoru u Bruxellesu od 19. rujna 2012., dostavljam Vam izvještaj iz Hrvatske o kršenju niza demokratskih načela i kriterija vladavine prava od strane nove Vlade u Republici Hrvatskoj na području socijalnog dijaloga, odnosa sa sindikatima i kolektivnog pregovaranja. U slučaju da su Vam potrebni bilo kakvi dokazi o navodima koje ovdje iznosim, primjerice, medijske izjave predstavnika Vlade RH ili nešto drugo, ljubazno Vas molim da me odmah izvijestite kako bih Vam to u što kraćem roku dostavio.

Rušenje demokratskih kriterija i europskih standarda
od strane Vlade RH

Ovim pismom izražavam uznemirenost hrvatskih sindikata i demokratske javnosti postupcima Vlade Republike Hrvatske od njenog dolaska na vlast krajem prošle godine. Punu godinu dana Vlada ne ispunjava svoje demokratske obveze prema socijalnom dijalogu, kolektivnom pregovaranju i pravima zaposlenika. Ugrožava načela pravne države, ne obazire se na ugovore koji ju obvezuju, brka izvršno-političke ovlasti s obavezama poslodavca prema svojim zaposlenicima i zapostavlja socijalne partnere.Vrhunac politički nasilnog i pravno avanturističkog pristupa događao se tijekom tzv. pregovora sa sindikatima javnih službi i provođenja sindikalnog referenduma pri čemu je nova vlast kršila demokratske standarde s pozicije sile. Kao uvjereni eurofil, koji je i osobno dao javni doprinos u vrijeme kampanje za ulazak Republike Hrvatske u EU, kao osoba s 21-godišnjim iskustvom u radu međunarodnih organizacija (članstvo u Education Internationalu, sudionik konferencija Međunarodne organizacije rada i konferencija UNESCO-a) dužan sam upozoriti na rušenje socijalnih i demokratskih načela modernog i civiliziranog svijeta, od kojih su gotovo sva utkana u europski socijalni model.Tvrdim s punom odgovornošću da su sindikati postupali odgovorno prema ekonomskoj situaciji u zemlji i da ničim nisu doveli u pitanje demokratske kriterije i partnerske odnose. Sadašnja socijaldemokratska Vlada napustila je dosadašnju dobru i više od jednog desetljeća izgrađivanu praksu odnosa sa socijalnim partnerima i socijalno partnerstvo pretvorila u socijalno neprijateljstvo nizom agresivnih i nerazumnih postupaka. Paradoksalno, ali s Vladom desnog centra u razdoblju od 2004. do 2011. godine imali smo manje teškoća i razina socijalnog dijaloga bila je na znatno višoj razini.

Popis ZABRINJAVAJUĆIH postupaka Vlade Republike Hrvatske
tijekom 2012. godine

1. NASILJE NAD UGOVORNIM OBVEZAMA PRILIKOM DONOŠENJA DRŽAVNOG PRORAČUNA. Vlada je parlamentu početkom godine predložila Državni proračun bez osvrtanja na ugovorne obveze koje ima prema sindikatima i radnim ljudima. Proračunom su smanjili rashode za zaposlene za čak 280 milijuna € iako to nisu mogli bez prethodnog pristanka sindikata na izmjene kolektivnih ugovora. Sindikate nisu niti pozvali na pregovore prije usvajanja Državnog proračuna.
2. PREGOVARANJE KAO ULTIMATUM. Budući da je Vlada tek četiri mjeseca nakon usvajanja Državnog proračuna pozvala sindikate javnih službi za stol nije joj preostalo drugo nego ultimatumom i raznim oblicima pritisaka primorati ih da se odreknu dijela prava svojih članova u visini već odlučenoj Državnim proračunom. Sindikatima je ostavljen izbor da sami biraju kojih se to prava žele odreći. Druge opcije nisu bile moguće.
3. ODMAZDA NAD ZAPOSLENICIMA. Samo zato što četiri sindikata javnih službi (tri sindikata prosvjete i jedan zdravstva) nisu odmah prihvatila smanjenje prava svojih članova, već su o tome odlučili pitati zaposlenike na referendumu, Vlada RH odgovorila je odmazdom. Smanjila je plaće unutar javnog sektora samo zaposlenicima u prosvjeti, i to samo zbog odluka njihovih sindikata. Radi se o revanšističkom i diskriminacijskom postupku koji je osim toga protupravan. Njime se krše važeći zakoni, što potvrđuje već formirana sudska praksa. Vlada ne bira sredstva u provedbi ciljeva svoje politike.
4. UPLITANJE U SINDIKALNI REFERENDUM. Tijekom referenduma Vlada se izravno u njega uključila, šaljući pismo svim zaposlenicima i iznoseći u njemu neistine i prijetnje. U tom pismu prijetila je novim smanjenjem plaća ako zaposlenici ne prihvate Vladinu ponudu i optužila je sindikalne čelnike jer je navodno zbog njihove nepopustljivosti morala pristupiti restrikcijama.
5. NEGIRANJE PROCEDURE REFERENDUMA. Višekratne izjave predstavnika vlasti o tome da se „njih taj referendum ne tiče“, da „nikakav referendum nije potreban“, da je to „izlika sindikalnih čelnika koji ne žele preuzeti odgovornost“, bile su poruke da o svemu trebaju odlučivati političke i sindikalne elite, da je ispravno vladati nad ljudima a ne zajedno sa ljudima i da ljudi ne trebaju biti subjekt svoje stvarnosti. Takav odnos prema jednom od temeljnih instituta demokratskog očitovanja volje većine ne doprinosi izgradnji demokratskih odnosa. Također, isti odnos imaju i prema kolektivnom pregovaranju. Zapamćena je izjava ministra rada da su „samo kolektivni ugovori i rak vječni“.
6. NOVI ZAKONI KOJI SLABE SINDIKATE. Zakonom o reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje, koji je parlament usvojio u srpnju, nametnuli su nekonzistentna pravila pregovaranja kojima slabe i usitnjavaju sindikalne organizacije, uvode diskriminaciju među sindikatima, usporavaju i otežavaju proces kolektivnog pregovaranja, putem ovisnog Povjerenstva za utvrđivanje reprezentativnosti Vlada sebi omogućuje utjecaj na sastav sindikalnog pregovaračkog odbora i omogućuju uplitanje poslodavaca u formiranje pregovaračkog odbora. Primjerice, ministar rada mjesec dana prije odluke Povjerenstva zna da će Pregovarački odbor na strani sindikata imati 11 članova i to javno izjavljuje. Naravno, Povjerenstvo je naknadno doista i donijelo baš takvu odluku o 11 članova.
7. POŠTIVANJE ZAKONA PO IZBORU. Proceduru utvrđivanja reprezentativnosti po novom Zakonu nisu proveli pri formiranju pregovaračkog odbora sindikata za pregovore o izmjenama Temeljnog kolektivnog ugovora (koji su prethodili otkazu istog ugovora). To namjerno nisu učinili jer bi im utvrđivanje reprezentativnosti po novom važećem Zakonu oduzelo više vremena i Kolektivni ugovor bi mogli otkazati nešto kasnije i tako zbog otkaznog roka od tri mjeseca doći u situaciju da moraju isplatiti božićne naknade zaposlenicima u ovoj godini. Radi se u grubom narušavanju načela vladavine prava.
8. PROTUPRAVNO OTKAZIVANJE KOLEKTIVNOG UGOVORA. Sindikalno članstvo je u izrazito visokom postotku izašlo na referendum i odbilo Vladin prijedlog o bezuvjetnom smanjenju prava. Vlada je na to odgovorila otkazivanjem Temeljnog kolektivnog ugovora u javnim službama. Taj je otkaz pravni avanturizam jer nema valjanog pravnog razloga za takav postupak a procedura je višekratno prekršena. To će izazvati tisuće i tisuće tužbi i zatrpati pretrpano pravosuđe. Kritike iz Europske komisije u procesu pretpristupnog monitoringa pretežito se odnose na neefikasno hrvatsko pravosuđe.
9. IZOSTANAK PREGOVARANJA U DOBROJ VJERI. Vlada nije pristala na prijedlog sindikata o povratku oduzetih naknada. Na upite da nam objasne zašto ne žele vratiti ljudima njihova prava kada bude u zemlji novaca, nismo dobili niti jedan suvisli odgovor. Potpuno je jasno da Vlada nije vodila pregovore već kampanju protiv sindikata od lipnja sve do danas. Vlada nije pregovarala u dobroj vjeri jer nije iskreno navela razlog zbog kojeg traži odricanja. Navodili su teško stanje u državnom proračunu, nedostatak novca i gospodarsku krizu. Međutim, ako je kriza sada i ako je odricanje u funkciji izlaska iz krize, onda ne postoji razlog zašto se ta prava ne bi vratila u budućnosti kada sredstava bude. Ako Vlada, međutim, odbija pristati na sindikalni prijedlog i vratiti ta sredstva, onda je očito da joj odricanje ljudi nije potrebno sada kao pomoć izlasku iz sadašnje krize, već se pod krinkom izlaska iz krize radi o pokušaju trajnog smanjenja razine prava zaposlenika. To je ideologija koja, naravno, sindikatima nije simpatična, ali je pravo svake Vlade da je provodi. Međutim, ovdje se želim fokusirati na manipulativnost u pristupu i izostanak pregovaranja u povjerenju i dobroj vjeri. Naime, Vlada želi trajno smanjiti razinu prava, za to traži privolu sindikata i to objašnjava borbom protiv krize, što je neistina.
10. UPLITANJE U SINDIKALNI ŽIVOT. Difamiranje sindikalnih čelnika, s nečuvenom količinom laži i manipulacija, uz pomoć sebi bliskih medijskih kuća, imali su za cilj potkopavanje neposlušnih sindikalnih organizacija. Primjerice, ministar rada na naslovnoj stranici tiražnog dnevnog lista izjavljuje da su sindikalni čelnici „demagozi koji ništa ne razumiju“. Primjećujemo, ili smo demagozi, ili ništa ne razumijemo. Ne možemo biti i jedno i drugo. Ako ništa ne razumijemo to govori da nema dijaloga u kojem bi nam objasnili to što navodno ne razumijemo. Ministar prosvjete prijetio je sindikalnim čelnicima pozivanjem na odgovornost. Ministar financija nazvao ih je nemoralnim ljudima (čak i nakon provedenog referenduma). Predsjednik Vlade Zoran Milanović kritizirao je dugogodišnje predsjednikovanje sindikatom potpisnika ovog pisma (kao da je premijer taj kojega se o tome treba pitati). Također je izjavljivao da on ne treba dogovor sa sindikatima jer „već ima dogovor s njihovim članovima“ (!?). Te izjave oslikavaju stupanj demokratske kulture obnašatelja nove vlasti u RH.
11. GUBITAK POVJERENJA I UTRNUĆE SOCIJALNOG DIJALOGA. Nakon dolaska nove vlasti socijalni dijalog gotovo da je zamro. Kao jednu od svojih prvih mjera ukinuli su Ured za socijalno partnerstvo. Gospodarsko socijalno vijeće rijetko se sastaje a Vlada ne uključuje sindikate u izradu novih zakona. Predsjednik Vlade niti jednom nije bio na sastanku Gospodarsko-socijalnog vijeća. U procesu tzv. pregovaranja Vlada RH nije komunicirala za stolom već je sindikatima putem medija slala poruke zastrašivanja, prijetnji i ucjena. U odnosu među partnerima nestao je i zadnji trag uzajamnog povjerenja, potrebnog radi zajedničkog i dogovornog rješavanja društvenih problema, što je posljedica agresivnog, protupravnog, neiskrenog, manipulativnog i nasilnog pristupa Vlade RH.
12. OMALOVAŽAVANJE RADNIH LJUDI. Dan nakon velikog prosvjeda u Zagrebu, 11. listopada ove godine, predsjednik Vlade Zoran Milanović u intervjuu televiziji optužuje čelnike da su izmanipulirali nastavnike i medicinske sestre, iako je od 10.000 prosvjednika većina njih bila fakultetski obrazovana, i iako su pri organizaciji prosvjeda zaposlenici imali vremena za mirnu raspravu bez pritisaka. Ministar rada je optužio prosvjednike da pokušavaju srušiti Vladu. U takvom ambijentu sindikati bi trebali biti konstruktivan partner i graditi socijalni dijalog. Umjesto da kao državnik gradi mostove prema dogovoru i kompromisnom rješenju premijer Zoran Milanović svojim izjavama raspiruje sukob.
13. SINDIKALNI ČELNICI KRIVCI ZA SMANJENJE PLAĆA. Odluka sindikata da o smanjenju prava radnih ljudi pita svoje članove na referendumu dovela je do odluke Vlade o smanjenju plaća isključivo prosvjetarima. Nakon toga su za tu svoju odluku uporno optuživali sindikalne čelnike zbog njihove nepopustljivosti jer se navodno nisu htjeli ničega odreći. Važno je primijetiti da je to neistina, jer su sindikalni čelnici bili popustljivi i pristali na odricanje od naknada pod uvjetom da se ista prava vrate po izlasku iz krize. Vlada to nije prihvatila, ali niti tu Vladinu varijantu bezuvjetnog i trajnog odricanja čelnici nisu odbili, već su odluku o tome odgodili dok ne provedu referendum među članovima. Međutim, niti nakon referenduma vlast nije promijenila retoriku, i dalje je napadala sindikalne čelnike, kao da se članovi sindikata nisu plebiscitarno izjasnili protiv Vladnih prijedloga.

U Zagrebu, 6. studenoga 2012. godine
Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikatačlan promatrač Europskog gospodarskog i socijalnog odbora u delegaciji RHpredsjednik Velikog vijeća Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja

Prilog: Kronologija

1. U prosincu 2011. godine, nakona provedenih izbora, na vlast u Hrvatskoj dolazi koalicija Socijaldemokratske partije i Hrvatske narodne stranke – liberalnih demokrata. Premijer se u više navrata javno predstavio kao liberal iako sam dolazi iz redova socijaldemokratske stranke.
2. U veljači 2012. nova Vlada donosi Državni proračun kojim predviđa 280 milijuna € manje za zaposlene u Državnom proračunu unatoč tome što su prava zaposlenih u javnim službama pokrivena kolektivnim ugovorima. Prije donošenja Državnog proračuna Vlada RH nije pozvala sindikate javnih službi na sastanak na kojem bi pokušala dobiti privolu za izmjene važećih ugovora.
3. Od veljače do lipnja ministar rada, ministar financija i premijer putem medija nebrojeno puta iznose prijetnje o smanjenju prava i plaća zaposlenicima u javnim službama, kao da sindikati ne postoje.
4. Tek u lipnju počinju sastanci i pregovori sa sindikatima koji traju tijekom srpnja.

Sindikati procjenjuju da su pregovori sazvani tek tada zato jer je završila školska godina pa sindikati prosvjete, koji su sindikalno najjači, ne mogu u to doba štrajkati.Tijekom pregovora sindikatima je postavljen ultimatum o smanjenju prava u iznosu od 280 mil €. Sindikati su mogli birati između smanjenja plaća svojih članova ili ukidanja nekoliko naknada na plaću (nagrade za Božić u visini od 200 €, naknada za godišnji odmor, isto toliko, te jubilarne nagrade i troškova naknada za prijevoz na posao i s posla).Svih osam sindikata, potpisnika Temeljnog kolektivnog ugovora za javne službe, smatrali su da bi novoj vlasti trebalo pružiti priliku, tim prije jer je cijela zemlja sa strepnjom iščekivala ocjenu kreditnog rejtinga zemlje. Stoga su svih osam sindikata bili spremni na odricanja od spomenutih naknada pri čemu svih osam sindikata nije bilo spremno na smanjivanje plaća.Međutim, četiri od osam sindikata, koja organiziraju trećinu članova na području javnih službi, pristala su na bezuvjetno odricanje od naknada na plaću.Druga četiri sindikata (osnovnog školstva, srednjeg školstva, visokog školstva i znanosti te sindikat medicinskih sestara) koji organiziraju preko dvije trećine svih članova na području javnih službi nisu htjeli pristati na bezuvjetno odricanje bez očitovanja svojih članova na referendumu. Tražili su da se radnicima u javnim službama, nakon izlaska iz krize, kada ekonomski pokazatelji budu povoljni vrate sredstva za naknade i vrate prava po tim naknadama. Ova četiri sindikata su argumentirali svoje zahtjeve na sljedeći način:

• zaposlenici u javnim službama već su dali veliki doprinos u kriznom razdoblju, jer su im od 2009. godine smanjena prava u iznosu od 1 milijardu €;
• nema rezultata u smislu ekonomskog oporavka, nezaposlenost raste, pa se otvara ozbiljno pitanje svrhovitosti daljnjeg odricanja;
• vraćanje ukinutih prava nakon izlaska iz krize, kada bude sredstava, znak je da Vlada poštuje svoje radnike koji se danas odriču od svojih prava za opće dobro na njen zahtjev.
• stoga, sindikatima nije prihvatljivo smanjivanje ukupne razine prava, ali prihvaćaju moratorij na isplatu tih prava, kao znak dobre volje prema novoj vlasti.

Vlada nije pristala na prijedlog sindikata, inzistirala je na bezuvjetnom odricanju te je najavila otkaz Kolektivnog ugovora početkom kolovoza. Važno je istaknuti da pregovori u tom razdoblju nisu postojali kao proces argumentiranog dijaloga i razmjene stajališta i proces pokušaja da se postigne kompromis. Sastanci su se svodili na pritiske i prijetnje sindikalnim čelnicima i zastrašivanja zaposlenika daljnjim smanjenjem plaća ako sindikati ne potpišu smanjenje prava članova. Sastanci su se svodili na optuživanja i ucjenjivanja, a sve to uz pomoć dijela medija i nekih sindikata bliskih Vladi. Tijekom srpnja odvijala se nesmiljena javna kampanja pritisaka i difamiranja sindikalnih čelnika jer nisu pristajali na ultimativni pristup i zahtjeve Vlade. Pri tome se koristila enormna količina laži i podmetanja, dio čega je dolazio iz redova predstavnika vlasti. Vlada je bila zainteresirana samo za provedbu svog ultimatuma a ne za razuman dijalog. U tome su centralnu ulogu odigrali neki utjecajni mediji koji su propagatori mjera štednje, smanjivanja poreza i deregulacije, a koji predstavljaju interese krupnog kapitala u medijskoj industriji. Postojeća Vlada uživa njihovu bezrezervnu podršku.

1. Četiri sindikata krajem srpnja odbijaju potpisati bezuvjetno smanjenje prava svojih članova. Proveden je i proces mirenja sa sindikatima u sporu. Neuspješno. S obzirom na nezampamćeni pritisak na vodstva sindikata, oni su odlučili provesti referendum među članovima o tome pristaju li članovi sindikata na bespovratno smanjivanje svojih prava. Budući da su u srpnju i kolovozu godišnji odmori, referendum se mogao provesti tek početkom rujna.
2. Na odluku sindikata o referendumu Vlada se odlučuje za odmazdu nad radnicima i krajem srpnja smanjuje plaću samo zaposlenicima u prosvjeti od 3 do 9%. Prije samog referenduma najavljuje daljnje smanjenje plaća za 10% ako zaposlenici ne pristanu na referendumu na Vladin prijedlog. Pri tome, ministar prosvjete i ministar rada, najžešće napadaju sindikalne čelnike imputirajući im odgovornost za smanjenje plaća u prosvjeti (sic!). Odgovornost se sastoji u tome što sindikalni čelnici, nota bene, nisu pristali na smanjenje naprijed spomenutih naknada na plaću, a da o tome prethodno ne pitaju svoje članove, tj. one na koje se to smanjenje odnosi. Očiti je bio pokušaj da se članove sindikata odvoji od sindikalnih čelnika.
3. Referendum se provodio od 11. do 13. rujna. Tijekom referenduma Vlada se izravno u njega uključila, šaljući pismo svim zaposlenicima, i u njemu iznoseći neistine i prijetnje. U tom pismu prijetila je novim smanjenjem plaća ako zaposlenici ne prihvate Vladinu ponudu i ponovno je optužila sindikalne čelnike jer navodno zbog njihove nepopustljivosti ona je morala smanjiti plaće zaposlenicima. Na referendum je izašlo 59256 radnika ili 84% članova sindikata, od kojih se 91,1% izjasnilo protiv Vladinog prijedloga i pružilo punu potporu sindikatima. Odmazda, prijetnje, ucjene i laži pokazale su se pogrešnim sredstvom u pridobijanju radnika.
4. Pet dana nakon sindikalnog referenduma Vlada RH provodi svoju prijetnju o otkazu Temeljnog kolektivnog ugovora za javne službe, za što nije imala pravnog temelja. Takva odluka opteretit će dodatno i ovako preopterećene hrvatske sudove i pogoršati stanje u pravosuđu jer će uslijediti deseci tisuća tužbi zaposlenika.
5. U tom razdoblju uslijedila je nova lavina izjava ministara rada, prosvjete i financija o tome da su članovi sindikata ispravni, ali su za sve krivi nemoralni sindikalni čelnici koji su izmanipulirali ljude.
6. Kao reakciju na protupravno otkazivanje Temeljnog kolektivnog ugovora sindikati kreću u pravnu bitku na hrvatskim sudovima, a istovremeno su organizirali 11. listopada prosvjed u Zagrebu na kojemu se odazvalo 10 tisuća prosvjednika protiv Vladine politike mjera štednje, rušenja cijene rada i razbijanja socijalne države.
7. Nakon tog prosvjeda u televizijskom intervjuu predsjednik Vlade Zoran Milanović izjavljuje da su za taj prosvjed i za smanjenje plaća u prosvjeti krivi sindikalni čelnici, koji nisu odmah pristali na ultimatum o smanjenju prava te da su oni izmanipulirali ljude. Optužio je čelnike za grandomaniju te da su neki od njih već dvadeset godina na čelu sindikata.

U Zagrebu, 6. studenoga 2012. godine
Vilim Ribić
predsjednik Matice hrvatskih sindikata
član promatrač Europskog gospodarskog i socijalnog odbora u delegaciji RH
predsjednik Velikog vijeća Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja

Ključne riječi:

Europski gospodarski i socijalni odbor, Matica hrvatskih sindikata, pismo, Vlada RH