Cenzura Jutarnjeg lista. Odbijeno objavljivanje teksta svih sindikalnih središnjica.

Jutarnji list nije objavio zajednički odgovor svih hrvatskih sindikata na nekoliko zloćudnih komentara protiv sindikalnih aktivnosti oko Zakona o radu. Ovdje objavljujemo taj odgovor.

Sindikati se često suočavaju s negativnim komentarima dijela medija o sindikalnim naporima oko izmjena Zakona o radu. Takve komentare objavljuju uglavnom oni mediji koji su u vlasništvu privatnog kapitala. O neobjektivnom, neprofesionalnom i protusindikalnom pisanju imamo desetke i desetke primjera. Jutarnji list objavio je na primjer da “sindikati vode starinski rat, koji će izgubiti” (Butković), i da “štete interesima hrvatskog društva kao cjeline” (Klasić). Komentar-odgovor na te tvrdnje, koji je napisao g. Ribić po zaduženju svesindikalnog stožera, a kojeg su potpisali svi sindikati, Jutarnji list nije objavio. Nedavno su izmislili senzacionalističku vijest o raskolu u Matici hrvatskih sindikata, me?utim, demanti niti tada nisu objavili iako im je to zakonska obaveza. To su samo neki od primjera kako izgleda pravo na suprotno mišljenje u hrvatskim medijima, i tzv. sloboda medija. Očito je da su se nakon 3. siječnja izborili za svoju slobodu, ali smo se na nizu primjera uvjerili da njihova sloboda postaje moć i nasilje nad slobodom drugih ljudi. Vlast koju imamo, nije u stanju to područje urediti, iz svojih kalkulacija, kao što je uostalom to slučaj i na nizu drugih područja.Kako bi barem dio čitatelja Jutarnjeg lista mogao znati što sindikati misle, u nastavku objavljujemo tekst iza kojeg su stali svi hrvatski sindikati, a koji Jutarnji nije htio objaviti. KOMENTARU zadnje vrijeme Jutarnji je list objavio nekoliko komentara o sindikatima i njihovoj ulozi u hrvatskom društvu, pri čemu posebno mislimo na tekstove Mladena Klasića i Davora Butkovića. Poželjno je bavljenje sindikatima u vrijeme njihovih pojačanih aktivnosti, pa i kritički. Me?utim, dio tvrdnji ne odgovara činjenicama i stvarnim odnosima, te se na njih osvrćemo radi utjecaja koju zablude mogu imati u društvenom životu.Snaga elementa iz kojeg ovakve zablude isijavaju usporava vrijeme njihova raspada. S obzirom na brzinu sindikalnih doga?anja valja upozoriti javnost na problematičnost sljedećih tvrdnji:

– hrvatski se sindikalizam žestoko suprotstavlja interesima hrvatskog društva kao cjeline. – sindikalni štrajkovi ne uspjevaju, pa neće niti ovaj generalni štrajk. – sindikati pokreću svoj zadnji starinski rat za povijesno preživjele interese iz vremena socijalizma koji se ne mogu obraniti.

Prije svega, valja upozoriti da je hrvatsko pluralno sindikalno tkivo vrlo heterogeno po svim kriterijima, pa se stoga sve generalizacije o sindikatima kreću po rubu mogućeg promašaja. Na primjer, je li liječnički sindikalni i društveni autizam paradigma sindikalnog rada u Hrvatskoj? Nije, već sasvim suprotno. Je li marginalna pojava protutržišnih reakcija nešto što bi valjalo uzeti za sliku sindikalizma u Hrvatskoj? Jeste, samo za one koji baš to u sindikatima zlurado i traže. Prema F. Baconu, u generalizacije valja uzletjeti vrlo oprezno, s olovom u krilima. M.Klasić i D. Butković u svojim tekstovima čine suprotno.Mladen Klasić osu?uje hrvatske sindikate zbog upotrebe štrajkova u zaštiti parcijalnih interesa, neshvaćajući da je sam smisao postojanja sindikata cehovski, tj. u zaštiti parcijalnih interesa. Istina, štrajkovi su neugodni, ali su puno manje društveno zlo, nego stanje u kojem ih nema. Zar je moguće da to Klasić nije shvatio iz komunizma? Neodgovorna upotreba štrajkaške snage podložna je u demokraciji sankciji javnosti, a sankciji suda samo onda kada ugrozi životna i ustavna prava drugih ljudi.Parcijalni interesi u suprotnosti su s cjelinom, već u samome pojmu, ali je stvar posredovanja političkog i društvenog života da se parcijalno i kratkoročno uvijek iznova uklapaju u cjelinu, i u dugoročno. Očekivanje od sindikata da prije drugih brinu o općemu, zapravo je besmisleno. Stalnim pogledom u tom pravcu sindikati bi sebe ukinuli, u Hrvatskoj posebno, jer u društvu poljuljanog povjerenja, razorene etičnosti, neuvjerljivih politika, teško je zagovarati preksutrašnjicu i pri tome imati sljedbenike. Pitanje, jesu li sindikati dorasli za odricanja, vraća se uvijek kao bumerang: tko je drugi za to uopće spreman? Posvećenost sindikata općim interesima, moguća je samo u društvu koje je u stanju osigurati sinergijsku energiju svih ostalih segmenata. Ovoj vlasti to nije uspjelo zbog sveopće nezrelosti hrvatskog društva, javnosti i politike. Smije li se stoga od sindikata očekivati da budu plemenitiji od političkih stranaka, dalekovidniji od poslodavaca i odgovorniji od medija?Stoga će se postojeće konfliktne društvene situacije i dalje rješavati na klasičan način, tako da svaki društveni subjekt, u suprotnosti parcijalnog i općeg, igra svoju primordijalnu ulogu, sindikat brine o onima koje zastupa, politika brine o općemu a poslodavci o privre?ivanju (i sebi samima). Socijalni optimum postiže se kompromisom ali, samo na prvi pogled paradoksalno, i sukobom. Tu dinamiku i stalnu napetost društvenih suprotnosti, tako imanentnu demokraciji, Mladen Klasić ukinio bi zakonskom intervencijom i tako ostvario socijalnu harmoniju bez konflikta i suprotnosti. Deja vu.Umjesto neuspjelih poopćavanja i trivijalnih zaključaka, puno je bolje govoriti o konkretnim doga?anjima i sindikatima. Liječnički i učiteljski štrajkovi nisu uspijeli, ali se otvara pitanje, s onu stranu opravdanosti tih štrajkova, zašto očekivati da u socijalnoj borbi slabiji, tj. sindikati češće pobje?uju?I što je zapravo uspjeh štrajka? Je li uspjeh ako štrajk ne donese rezultate danas, ali se npr. naknadno njegovi zahtjevi ostvare? Može li se uopće detektirati do koje sve korisne obale je stigao val koji pokrene kamenčić sindikalne akcije ubačen u vodu društvenih suprotnosti? Bez akcije vala ne bi niti bilo. Ne leži li upravo u tome temeljni smisao bilo kojeg angažmana, pa i sindikalnog: s aktivnošću će se tek možda dogoditi ono što hoću, ali bez nje sigurno se neće dogoditi ništa?I zato, valja opreznije ocjenjivati pobjede i poraze u sindikalnom životu. Vrlo često uočavamo paradokse, da je sindikalni uspjeh zapravo neuspjeh (klasičan primjer: izborene veće plaće zbog kojih kasnije dolazi do otpuštanja radnika ili do inflacije) ili pak da neuspjeh štrajka postane uspjeh (npr. problem štrajka postao relevantna društvena tema).Mogući generalni štrajk u okviru najavljenih sindikalnih akcija već je ocjenjen neuspjehom (D. Butković)? Me?utim, po čemu ćemo njegov uspjeh mjeriti? Po broju štrajkaša, po popuštanju Vlade dan poslije štrajka, po medijskoj prezentaciji, ili pak po korisnim društvenim učincima?Aktualni pritisak svih hrvatskih sindikata povodom izmjena Zakona o radu može biti vrlo uspješan samo onda ako je i društveno opravdan, čak i ako odzivom egzistencijalno ucjenjenih radnika i ne ispadne takav. Sadašnji pritisak tipičan je primjer kada iz svoje parcijalne pozicije (brige za radnike) sindikati pritiskom djeluju kao katalizator bitnih društvenih pomaka, ostvarajući vidljivu opće korisnu društvenu ulogu.Kao što je poznato, jedan od najvažnijih sindikalnih zahtjeva glasi: radikalna reforma pravosudnog sustava, radi izjednačavanja prava iz zakona s pravima u stvarnosti, tj. radi povećanja ukupne pravne sigurnosti radnika i gra?ana. Oštra kritika na račun vlasti sadržana je u konstataciji da po tom pitanju ništa nije poduzela za tri godine vladavine. Misli li D. Butković da je mobilizacija društva na slamanju otpora promjenama u pravosu?u ?zadnji starinski rat? sindikata?Nadalje, pomak ka neminovnoj fleksibilizaciji radnih odnosa sindikati uvjetuju očuvanjem odre?enih društvenih vrijednosti (nota bene: ne i odnosa!): sindikati u novim odnosima izme?u rada i kapitala traže kompenzacijsku uspostavu ravnoteže, i to jačanjem sustava kolektivnog pregovaranja, i pojačanom brigom za nezaposlene, te korpusom drugih rješenja iz europskog, pa i američkog miljea. Razumijemo da to Butkoviću nije simpatično, ali može li on reći da je približavanje europskim standardima ahistorijsko?Sve je to čak i u najizravnijoj svrsi jačanja konkuretnosti Hrvatske (problem pravne nesigurnosti jednaki je teret poslodavcima, kao i radnicima). Na Klasićevo pitanje kamo je skrenio hrvatski sindikalizam, odgovor glasi: u žestoko suprotstavljanje kočnicama napretka hrvatske domovine i njenih gra?ana. Sindikati traže i zakonsku mogućnost učinkovitijeg pritiska na pravedniju raspodjelu proizvedenog bogatstva, radi ostvarenja načela socijalne pravde, a time, u konačnici i radi demokracije. Učinkovitost slobodnog tržišta, kao i epohalni trijumf liberalne ideje, bili su mogući samo na pretpostavkama socijalne ravnoteže utemeljene na radu – u suprotnom se urušavaju u svoju suprotnost, što je tragičnim historijskim ishodima pokazalo prošlo stoljeće.Na banalnoj činjeničnoj razini netočno je da sindikati brane stečena prava iz socijalizma. Temeljiti raskid sa socijalističkim radnim odnosima učinio je upravo Zakon o radu 1995. godine. Radni odnosi prilago?eni su tada tržišnim okolnostima u cijelosti. Relativno pristojna razina radničkih prava koja je postignuta u tom zakonu posljedica je tadašnjeg klasičnog sindikalnog pritiska, tipičnog za demokratske sustave, ali i pozitivne političke klime inspirirane socijalnim naukom katoličke crkve. Dakle, tu se ne radi o protosocijalističkim rješenjima i odnosima, kako kaže Butković, već o kvantiteti postignutih prava u okviru tržišnih odnosa, ili drugim riječima, ta su rješenja onoliko socijalistička koliko je to i visoka razina radničkih prava u Skandinaviji ili Italiji.Kada Butković s odiumom govori o sindikatima, ne samo da vrši logički nedopustivu generalizaciju, već ima na umu očito tek pojedine primjere iz repertoara očajničkih sindikalnih poteza da se nekako, makar i nespretno, bezizlazno, pomogne u kratkom roku živim ljudima, žrtvama pohlepe drugih ljudi. Možda u takvim primjerima neki sindikalisti nisu na razini razumjevanja vremena, ali jesu u srcima napaćenih ljudi. No unatoč tome pogrešno je takve primjere sindikalnih aktivnosti uzimati kao sliku hrvatskog sindikalizma.Nama se čini da je borba za socijalnu pravdu u uvjetima novih nesigurnih radnih odnosa i borba za pravnu sigurnost u jednoj korumpiranoj zemlji, borba za budućnost, i ono najbolje što se trenutno u hrvatskim sindikatima može naći.Tako?er nam se čini da je zapravo beskrupulozna trka za profitima jedna ahistorijska anomalija, kao odraz pohlepe i gramzljivosti, neprosvijećenosti, predhistorijskih atavizama i nasilja nad slabijima (a u medijima, npr. oličeno u senzacionalizmu i instrumentalizaciji pojedinaca). Vjeruje li Butković da je to budućnost čovječanstva? Ako slučajno tako bude, ne sumnjamo da će u njoj on biti pobjednik, a mi poraženi. Vjerovao ili ne, i jedni i drugi ćemo s takvim ishodom biti zadovoljni, jer nećemo izdati sebe.Zagreb, 10. ožujka 2003.Za hrvatske sindikate, za pet sindikalnih središnjica i autonomne sindikate izvan središnjica

Vilim Ribić

Ključne riječi:

cenzura, reakcija na medije