O doprinosu solidarnosti
Izmjenama ZOR-a usvojen je i institut doprinosa solidarnosti. Njime je uklonjena dugogodišnja anomalija u sustavu, a kao jedan od rezultata njegovog uvođenja očekujemo daljnje jačanje pozicije sindikata. O razlozima i posljedicama uvođenja ovog doprinosa kao značajnog priloga daljnjoj demokratizaciji društva pročitajte tekst u nastavku.
Uspjeli smo u jednoj od najduljih naših bitaka! Dana 14. srpnja, na dan pada Bastille, stvorene su zakonske pretpostavke da padne jedna dugogodišnja anomalija i nepravda. Taj dan držimo povijesnim za demokraciju i sindikate u zemlji. Prošao je Zakon o radu, a s njime i doprinos solidarnosti, prema kojemu se nečlanove može obvezati na plaćanje dvije trećine iznosa članarine za vrijeme važenja kolektivnog ugovora, čije pogodnosti i oni uživaju.
Ta vijest je posebno obradovala naše povjerenike, koji su se vrlo emotivno odnosili prema svakom pojedinom iščlanjenju i često nas u zadnjih deset godina pitali je li moguće riješiti tu nepravdu prema kojoj svi imaju ista prava, neovisno o tome bili članovi sindikata ili ne.
Mi smo rješenje pronašli još 1994. godine, ali sve do sada nije bilo sluha od strane vlasti. Baš zbog toga, do zadnjeg trenutka nismo vjerovali da ćemo uspjeti. Naime, taj je problem jako složen i u pravnom smislu, pa nije čudno da je bilo i zastupnika Hrvatskog sabora koji ga nisu razumjeli ili koji su iskoristili neke prividne impresije o tome kako bi napali i sindikate i vlast.
Ovo je rješenje važno samo i jedino zato da svaki naš član vidi smisao svoga članstva u sindikatu, čime će se održati sami sindikati kao demokratske institucije prvoga reda. Na tome nismo inzistirali zbog nečlanova, već upravo zbog članova. Sve drugo što se moglo pročitati na tu temu zlonamjerne su opservacije.
S doprinosom solidarnosti bitno će se mijenjati odnosi u ovom segmentu društvenih aktivnosti. članovi će jasnije vidjeti smisao učlanjenja, nečlanovi će biti zainteresirani za postignuća sindikalnog rada te za socijalna pitanja koja se tiču i njih, sve zaposlenike će biti lakše mobilizirati na sindikalnim pitanjima, kroz referendum svi će se osjećati subjektima, pojačat će se odgovornost i svi će shvatiti da nigdje nema “švercanja” pa ni u sindikalnim stvarima, bit će manji pritisak na demagogiju i radikalizam u sindikatima, a veći prostor za stručan sindikalni rad, moći će se jačati sindikalna disciplina i kohezija među članstvom (jer pojedino iščlanjenje neće dovesti do erozije sindikalne snage) – uglavnom sve će poprimiti druge, zrelije i stabilnije okvire…
Međutim, nikako nemojmo misliti da je problem definitivno uklonjen. Sada nam ostaje konačna i glavna prepreka: ugovoriti doprinos solidarnosti u kolektivnom ugovoru i dobiti referendum za taj kolektivni ugovor. To će ići malo teže: moramo nešto novo povoljno ugovoriti kako bi nam referendum među svim zaposlenicima bio prihvaćen. Ali glavni je preduvjet stvoren, Zakon je to omogućio (pogledajte i konkretne članke ZOR-a koji se tiču doprinosa solidarnosti i njegovog ugovaranja). Bez zakonskog okvira bi takva odredba u kolektivnom ugovoru bila nevažeća.
Usprkos svemu, nečlanove i dalje želimo pridobijati za sindikat.
Drukčiji je odnos prema svim našim akcijama ako je čovjek dobrovoljno u članstvu, ili ako mu je netko nešto nametnuo. Treba ih jednostavno pozivati da se učlane u naš Sindikat, a sve što im se može reći glasi: “Do sada niste bili solidarni, pa je sada red da to postanete. Učlanite se u sindikat, više Vam se isplati, pomažete svima nama pa i sebi.” Prilikom borbe za institut doprinosa solidarnosti, još tijekom veljače 2003., napisali smo ispred Matice i jedan veći rad pod nazivom Mjere za jačanje sindikata, koji smo distribuirali na razne adrese. Ako vas zanima, a radi jačanja vlastite argumentacije u razgovoru s članovima i nečlanovima, konzultirajte ga na našem webu ili se javite u Tajništvo, pa ćemo Vam ga poslati poštom.
Valja znati da je vaš Sindikat prednjačio u borbi za ovo rješenje, a smatramo se veoma sazlužnim i za konačni ishod. Primili smo mnogo čestitki unutar i izvan našeg Sindikata. Naš je napor prepoznat u svim relevantnim krugovima, međutim do uspjeha smo morali savladati puno prepreka.
Pošteno je reći i da svi naši napori ne bi dali rezultata da nije bilo ljudi u Vladi koji imaju viziju o budućnosti demokracije u zemlji, koji znaju da je sa slabim sindikatima slaba i demokracija te koji znaju da će novi fleksibilni radni odnosi objektivno otežati položaj sindikata.
U Zagrebu, 28. kolovoza 2003.
Vilim Ribić, predsjednik Velikog vijeća
