Govor za proslavu 20 godina Sindikata

Začeti i rođeni u isto doba. Nezavisni sindikat znanosti i nezavisna domovina. Vjesnik slobodnog organiziranja, i to ne samo sindikalnog, i naša slobodna država. Oboje nastali i odrastali u doba kada se nismo dovoljno mogli nauživati riječi sloboda i nezavisnost.

Bilo je rizično ali nije bilo straha. Bilo je veselo a naslućivala se tragedija. Bilo je optimizma – onoliko koliko je danas pesimizma. Bilo je spremnosti na odricanje – onoliko koliko je danas spremnosti na borbu za očuvanje parcijalnih interesa. Bilo je povjerenja – onoliko koliko danas ima nepovjerenja. Kakva oslobođena energija i kakvi potencijali. Tko će nam to vratiti?

Sjećam se jasno – sve je pupalo iako je bila zima. Stvarajući i državu i demokraciju svi smo tada sanjali. Nije bilo noćnih mora u tim snovima – mora koje danas imamo na javi. Znali smo što radimo i koja je važnost toga. A radili smo na tome i prije nego je odlomljen i jedan komadić berlinskog zida.

Sanjali smo svoju nezavisnu domovinu učlanjenu u Europsku Uniju. To je razlog plavo-žutoj boji našeg Sindikata, razlog koji vrijedi i sada – dvadeset godina poslije. A mi smo tada vjerovali da smo za nekoliko godina u Europskoj uniji. Nismo samo sanjali, već smo i djelovali u borbi za svoju zemlju – i članovi i čelništvo, i u zemlji, i na fronti i u inozemstvu na generalnim skupštinama svjetskih organizacija na koje predstavnici naše države, jer nije bila priznata, nisu mogli doći. Mi jesmo! Ponosni smo na listopad 1991., Pariz i generalnu skupštinu UNESCO-a, na plenarno zasjedanje i naš govor na toj skupštini. Djelovali smo onako kako je to rekao tadašnji potpredsjednik Vlade na našem saboru “U vašem Sindikatu niste mucali kad se radilo o državi. Neki su mucali.”

Doista, mi nismo mucali mi smo galamili. Naime, državu smo dobili. Ali nismo htjeli takvo društvo u njoj. Sanjali smo slobodu i demokraciju i nismo se mirili s njenom hibernacijom. Inicirali smo u srpnju 1993. godine Objavu hrvatskih sindikata u novinama kojom su se sindikati distancirali od suspenzije demokracije u zemlji i politike prema Bosni – prije tadašnje oporbe, a nakon Crkve – a o čemu su izvijestile svjetske agencije. Sanjali smo također i slobodne medije koji informiraju i, pazite naivnosti, prosvjećuju čitatelje. Nismo sanjali slobodnog novinara u raljama slobodnog medija, jer to nismo razlikovali. Danas znamo da je krupni kapital, a napose medijski, podmuklija prijetnja slobodama novinara od politike i države, kao što je isti krajnje opasan za akademske slobode, autonomiju sveučilišta i javno dobro. Sanjali smo socijalnu pravdu, Hrvatsku s puno obzira i uzajamnosti. Danas se noću znojimo kada o tome sanjamo. Sanjali smo toliko da će neki pomisliti da smo samo spavali. Sanjali smo tržišnu ekonomiju koja je trebala donijeti med i mlijeko – i ljubazne prodavače. Med i mlijeko smo prolili privatizacijom a prodavači su i dalje mrzovoljni jer su nečovječno izrabljivani.

1990. imali smo nacionalni dohodak veći od svih tranzicijskih zemalja, osim Slovenije, danas nas je prestigla većina tih zemalja. Govorilo se tada o hrvatskom gospodarskom čudu. Sad imamo pravo čudo.

Sanjali smo zemlju znanja prije nego što je to postala fraza bez sadržaja. Štrajkali smo još ranih devedesetih za taj cilj i još se nismo dovoljno naštrajkali. Ne može se doseći zemlja znanja ako moramo plivati preko mora društvenog neznanja, i neshvaćanja. Nismo sanjali – Hrvatsku kao pravnu državu jer smo to podrazumijevali. Nismo sanjali – Hrvatsku bez kriminala i korupcije, jer tako što nismo niti pretpostavljali. Nismo sanjali Hrvatsku sigurnih i dostojanstvenih ljudi jer to tada nije bio problem. Danas to sanjamo. Osim snova o slobodnim sindikatima i neovisnoj državi snovi uglavnom nisu postali java. Zemlja je krenula u pravcu suprotnom od onoga kako smo mi djelovali u našem sindikatu.

Štedjeli smo godinama i uštedjeli – u državi se trošilo šakom i kapom na svim razinama. Kod nas se unutar organizacije sve mjerilo radnim zaslugama – u državi su bujale privilegije i plaćanje raznih vidova nerada.

U Sindikatu dvadeset godina nema niti jedne mrlje u poslovanju – u zemlji su afere nebrojene i ne pamtljive. Kod nas niti jedan pojedinac nije mogao biti iznad naših pravila – u zemlji su mnogi bili iznad zakona i Ustava.

Mi smo sebe homogenizirali unutarnjom demokratičnošću i jednakim tretmanom za svakoga – politika je zemlju podijelila i zakočila nepravdama i sebičnošću. Mi smo jačali povjerenje unutar Sindikata – u zemlji vlada razorna klima općeg nepovjerenja.

Mi smo, primjerice, s četiri tisuće članova 1990. godine došli danas na 11 tisuća ljudi koji svaki mjesec dobrovoljno šalju svoja sredstva u Sindikat – znajući da je njihova članarina u odgovornijoj upotrebi nego porez koji su obavezni plaćati. I nismo mi jedini. Sindikati općenito čestitiji su dio društva. Na prste jedne ruke mogu se izbrojati pronevjere i zloupotrebe u zadnjih deset godina. Ne usudim se previše hvaliti jer Hrvati lako iznenade, ali za sada to je činjenica. Slika u javnosti nije takva. Neki mediji, bilteni krupnog kapitala, sustavno blate rad, radnike i njihove sindikate. S time se lako nosimo unutar sindikata, štoviše to nas homogenizira, članovi su nam već cijepljeni. Ono što nas ovdje zabrinjava je količina destrukcije društvenih vrijednosti koja se time proizvodi. To vidimo i kao potkopavanje institucija demokratskog sustava. Što reći o mentalnom stanju zemlje u kojoj mediji senzacionalističko-kritički obrade kupnju zemljišta za sindikalni dom na temelju dugogodišnje štednje sindikata i uspješne oplodnje sredstava. Pitali smo se, jesmo li mi bolesni ili društvo, jesmo li trebali sve novce potrošiti, da li bi nas u Finskoj napali? Kako to da nisu pitali zašto drugi nemaju ta sredstva? Očito je kod nas trošenje vrlina a steći nešto grijeh ili barem nešto sumnjivo.

Što reći o mentalnom stanju zemlje u kojoj neki mediji sistematski vode histeričnu kampanju protiv radnih ljudi u javnim i državnim službama, neistinama i poluistinama. Ne postoji sukob između znanstvenika, liječnika, učitelja, javnih službenika s radnicima u gospodarstvu. Ne financiraju radnici nastavnike. Svako zarađuje svojim radom svoju plaću. Primarni sukob u svakom društvu postoji samo između rada i kapitala. Kapital taj sukob nastoji sakriti i pretvoriti u sukob među različitim skupinama radnika. Kapital putem medija vrši pritisak na Vladu s namjerom da ona smanji prava u javnom sektoru kako bi s manje otpora svojih radnika poslodavci mogli smanjivati njihova prava, i time većini poslodavaca povećavati profite a manjini omogućiti opstanak na tržištu rušenjem cijene rada. Velika je odgovornost Vlade da ne nasjeda na takvu propagandu i da zaštiti dostojanstvo ljudi u javnim službama. Nastavnici i zdravstveni radnici imaju posla kao i prije krize. Oni služe ljudima u ovoj zemlji. Doduše ne svima. Ne služe bogatima i tajkunima jer oni i ovako sebe ne liječe u javnom zdravstvu i djecu ne školuju u javnom školstvu.Od 250.000 javnih i državnih službenika ogromna većina radi krajnje odgovorno svoj posao. Jesu li ti ljudi onaj problematični balast i treba li i njih otpuštati, smanjivati im plaće, oduzimati božićnice… i to sve zbog solidarnosti s 50.000 ljudi koji će u gospodarstvu ostati bez posla. Ako treba to je u redu. Ali što je s ostalih 1.200.000 zaposlenih ljudi u zemlji? Zašto i oni ne sudjeluju u solidarnosti s radnicima koji će ostati bez posla. Dok to ne vidimo nije prirodno očekivati naš pristanak na odricanja.

Pravednost je prevažna sila socijalne kohezije i povezivanja ljudi. Kada je kriza – pravednost u odricanju; nakon krize – pravednost u raspodjeli.

Krizni porez izazvao je lavinu kritika, ali ovdje moramo primijetiti da je on ravnomjerno raspodijelio teret krizne situacije u srpnju mjesecu i da je kao takav bio pravedno rješenje u odnosu na alternativu koja je glasila ponovno smanjenje plaća nastavniku i medicinaru. Ponovno smanjenje plaća tim ljudima dovelo bi do nesagledivih posljedica po kadrovsku ekipiranost, kvalitetu javne usluge, radne motivacije… jer je to nepravedno šikaniranje. Oni koji su s odobravanjem gledali na smanjenje plaća nastavnicima kada se njima nešto oduzelo stali su na zadnje noge. Nisu drugačije postupali niti menadžeri, niti bankari kada se od njih tražilo odricanje. Dodatni je apsurd da se pritisak stalno radi na prava onih čija je cijena rada godinama podcijenjena, a ne onih koji prema statistici godinama imaju daleko najbolje plaće. Ovo sve upućuje na to u kakvim apsurdima živimo. U zemlji ne postoje uljuđeni društveni kriteriji i obziri. Pravednost kao načelo nije kriterij, u nj se ne vjeruje. Na djelu je pravo jačega. Ne možemo, stoga, ne iskazati, i ovom prigodom, svoju zabrinutost za stanje u zemlji. Agresivni otpor svih bilo kakvom žrtvovanju pokazuje da ne postoji kultura odricanja, uslijed nepostojanja povjerenja u institucije i uslijed bujanja privilegija.

Fragmentarna svijest i nemoć uspostave interesa cjeline obilježavaju hrvatski duh vremena. Sveučilište se godinama ne može integrirati, sindikati se godinama ne mogu ujediniti, nacionalni politički konsenzus ne može se postići, poslodavci i sindikati se ni oko čega ne mogu dogovoriti, uteg seljačke stranke zateže vratove cjelokupne politike, branitelji nisu više u modu domovinskog žrtvovanja…

Javnost je preokupirana borbom protiv kriminala, izlaskom iz krize i skučenim materijalnim mogućnostima. Mi, međutim kroz naša iskustva vidimo društvenu krizu, moralnu eroziju i mentalitetne deficite. Svi naši ekonomski problemi uzrokovani su teškim propustima u društvu i politici. Stoga, nije dovoljno izaći iz krize – treba izgraditi društvo, pravedno i regulirano. Učimo od najboljih. Nordijski model, uzor je danas u svijetu. Vlada tamo ne intervenira u tržište, i ne spašava firme, ali spašava ljude. Socijalna kohezija i nesputano tržišno gospodarstvo tamo idu ruku pod ruku. Socijalna država nije demontirana suprotno najavama vulgarnih interpreta neoliberalnih dogmi. Kao što nam puko tržište nije donijelo očekivano blagostanje, jer nismo bili dorasli, tako niti Europska unija ne nudi raj sam po sebi. Hrvatska će tamo biti neuspješna članica s ovakvim mentalitetnim stanjem. Hrvatska neurastenija i depresija neće se izliječiti ekonomskim medikamentima. Nezadovoljstvo svih slojeva i naboj negativnoga može se ukloniti prvenstveno naporima iz političke sfere. Vaša nastojanja, gospođo predsjednice Vlade, ispunjavaju nas nadom. Silno Vam želimo uspjeh u borbi protiv korupcije. Vaš pristup u politici mogao bi otvoriti i druge nade naših građana. Iz našeg iskustva jasno nam je koliko u politici mogu biti presudna svojstva čelne osobe, što dokazuje i ovih šest Vaših mjeseci.

Ohrabruje nas da je sve više tzv.”uglednih” ljudi iz svijeta pohlepe iza rešetaka. Međutim, radost zbog toga ne može nas dugo držati. Jer ne može nam biti ideal zemlja u kojoj nastupa pravo oduševljenje kad se vlast bori protiv korupcije. Sanjamo državu u kojoj je to redovna i najnormalnija stvar.

Očekujemo više. Sanjamo zemlju u kojoj tržište, a ne država presuđuju tko će opstati a tko će propasti; očekujemo smanjenu ulogu države u gospodarstvu – njena prisutnost tamo sistemski je i trajni temelj za korupciju.

Sanjamo zemlju u kojoj nema ogromnog prelijevanja plodova rada vrijednih, uspješnih i poduzetnih ka neuspješnima, privilegiranima i politički poželjnima. Sanjamo izgradnju moderne zemlje u kojoj je sve podređeno marljivim ljudima u njoj; u kojoj su rad i znanje najviša vrijednost i lako dostupni svima.

Sanjamo zemlju u kojoj je jedna od prvenstvenih briga politike učinkovitost sustava obrazovanja i znanosti. Ono što je dobro za to područje više je nego dobro i za društvo kao cjelinu.

Dakle, i dalje sanjamo. Nadamo se da će nam jučerašnji izbori donijeti dobro i tim povodom, poštovani Predsjedniče Republike, dopustite mi još čestitati Vam na završetku Vaša dva mandata. U njima ste postavili visoke standarde i kriterije koji će trajno ostati u pamćenju naroda. Podučili ste mnoge što je to što je Hrvatskoj doista važno, što su u njenoj povijesti prave od izopačenih vrijednosti, i što su u sadašnjosti hrvatski imperativi. Mnoge stvari koje mi zagovaramo zagovarali ste i Vi, ili obrnuto mnoge stvari koje Vi zagovarate zagovaramo i mi. Vaš bi odlazak iz politike svakako bio gubitak za kvalitetu političkog života naše zemlje.

U Zagrebu, 11. siječnja 2009.

Sindikat znanosti

Vilim Ribić, predsjednik Velikog vijeća[1]

[1] 13783 slovnih mjesta, 7 i 2/3 novinarskih kartica, 19 minuta i 10 sekundi govora

Ključne riječi:

govor, proslava, rođendan Sindikata