Izvještaj s Nacionalnog vijeća za uvođenje eura – Ribićeva diskusija na premijerov poticaj

U četvrtak, 20. siječnja održana je sjednica Nacionalnog vijeća za uvođenje eura. Riječ je zapravo bila o sastanku na kojem se raspravljalo o Prijedlogu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj. Uz uobičajene ministre, prisutno je bilo i nekoliko stručnjaka iz financijskih i poslovnih krugova, poput Borisa Vujčića (HNB), Ante Žigmana (HANFA),  Zdenka Adrovića (HUB), Luke Burilovića (HGK), Damira Zorića (HUP), koji su redom izražavali podršku euru kao službenoj valuti, ističući pritom sentimente prema kuni. Zorić se u svom izlaganju osvrnuo i na one koji kažu da su za euro, ali pritom iznose samo argumente protiv uvođenja eura, zaključivši ipak kako je to njihovo legitimno pravo. Vjerojatno je to bila aluzija na Vilima Ribića, jedinog člana Nacionalnog vijeća koji je od početka zagovarao oprezan pristup prema Europskoj monetarnoj uniji.

G. Ribić je unatoč tome prvotno odlučio ne javljati se za riječ, budući da je pitanje eura u ovom trenutku de facto postalo prošla svršena stvar i nije se činilo smislenim ponavljati sve već nekoliko puta izrečene argumente. Međutim, nakon što su svi ostali članovi Vijeća završili sa svojim apologetskim izlaganjima, premijer Plenković obratio se izravno g. Ribiću, zamolivši ga da i on kaže par riječi.

Ribić je započeo s iskrenom čestitkom svima koji su uložili velik napor u ostvarenje ovog projekta, naglasivši kako nije želio diskutirati da ne remeti dobro raspoloženje zbog dovršenog posla. Posebno se zahvalio predsjedniku Vlade na iskazanoj toleranciji i mogućnosti da, kao jedini diskutant sa suprotne pozicije, neometano iskazuje suprotno mišljenje u ove četiri godine, koliko traje rad Nacionalnog vijeća. Ribić je konstatirao kako se sada vidi da je njegov utjecaj na Vijeće bio ravan nuli, ali da je unatoč tome imao mogućnost slobodno govoriti. „Bilo bi dobro da je i u raspravi u javnom prostoru bila prisutna tolika razina tolerancije i suprotnog mišljenja, da su u njoj sudjelovali naši iskusni profesori ekonomije, zatim mladi stručnjaci s diplomama Oxforda i Cambridgea te ravnatelji naših znanstvenih instituta koji svi redom dobro razumiju i nedostatke eurozone“, rekao je i naveo nedavni primjer Češke koja je odlučila kako neće prihvatiti euro dok to ne bude u interesu češke države. Tamo je provedena stvarna rasprava zagovornika i protivnika eurozone.

Istaknuo je kako on, za razliku od prethodnih diskutanata, osobno nema nikakvih sentimenata prema kuni (čak je svojedobno 1994. pisao otvoreno pismo predsjedniku Tuđmanu te protestirao protiv naziva kune), ali da nije promijenio svoje mišljenje prema euru. Ustvrdio je kako su svi ekonomski argumenti koje je premijer iznio u korist eura manje-više točni, ali su relevantni samo i jedino u situaciji u kojoj ekonomiji ide dobro. U suprotnome, u uvjetima ekonomskih kriza koje su u tržišnoj ekonomiji redovne pojave i javljaju se svakih sedam do deset godina, nastaju ozbiljni problemi, jer eurozona nema instrumente i institucije za takve situacije, pogotovo ne za zemlje južne i istočne Europe. „Mi smo se u vrijeme financijske krize ponašali kao da smo već u euru, provodili smo austerity politiku, a za ovim stolom sjede neki savjetnici koji su bili zagovornici austerity-ja. Upravo takva pogrešna politika dovela je do masovnog iseljavanja, ne samo u Hrvatskoj. Svaka iduća kriza će nas dovesti u istu poziciju, jer bez vlastite valute ne možemo si pomoći sami, a iz eurozone neće biti nikoga tko će to htjeti i moći. Uslijedit će smanjivanje plaća, zatvaranje radnih mjesta i  pokrenut će se novi val iseljavanja. Osim ako se ne uspije reformirati sama eurozona – Vas, predsjedniče Vlade, molim da se maksimalno založite za to. Imperativ je uvesti europski solidarni fond za stabilizaciju, uzajamnost dugova kroz euroobveznice i zajedničko osiguranje bankovnih depozita na razini cijele EU. Ima toga još, ali ovo je osnovno. Ako to uspijete, tek je onda Hrvatska napravila dobar posao“, zaključio je Ribić te za kraj rekao kako je i sam imao dileme oko ovog pitanja jer je jasno da u dobrim danima postoje neke koristi od eura, koje se, međutim, precjenjuju. Ustvrdio je kako smo trebali biti oprezniji, ne žuriti i raspraviti temu sa svih aspekata. „Argument u korist eura koji me čini nesigurnim u mojoj poziciji, a koji mi je spomenuo predsjednik Vlade u nedavnom razgovoru, jeste političke naravi: ulazak u eurozonu, kao korak prema dubljoj integraciji (sigurnosnoj, prosperitetnoj, kulturnoj, itd.) u naše prirodno civilizacijsko okruženje, što je važno u uvjetima nesigurnog svijeta u kojem živimo. Međutim, s ekonomskim argumentima ne mogu se složiti.“

Nakon sjednice, ministar financija se obratio gospodinu Ribiću i rekao mu da se slaže s prijedlozima koje je iznio o tome što treba raditi unutar eurozone. Rekao je da na sjednici Europskog vijeća upravo ta pitanja otvara i on sam i da će se na tome raditi i ubuduće.

Za one koji o ovoj problematici žele znati više, prilažemo izvadak iz nedavnog Ribićevog intervjua Večernjem listu:

Zašto ste rezervirani prema brzom uvođenju eura?

Nemam nikakvih sentimenata prema kuni. Nisam niti euroskeptik. Međutim, to ne znači da kao eurofil trebam odrezati pola mozga i nekritički promatrati sve što nam dolazi iz EU.

Eurozona, je jedna od stvari koja zaslužuje krajnji oprez. Ona odgovara bogatim europskim zemljama i veoma je rizična za slabe ekonomije istočnih i južnih europskih zemalja.

Valuta neke zemlje, nije samo mjerilo vrijednosti i sredstvo plaćanja, već je ona jedan od nekoliko ključnih alata koje države koriste za obranu nacionalnog gospodarstva u razdobljima kriza. Krize su redovita pojava kapitalističke ekonomije. Države se u krizi brane tečajnom, kamatnom i fiskalnom politikom, i nema puno više alata u obrani konkurentnosti, radnih mjesta i očuvanja proizvodnje. Te  poluge bit će sada izvan kontrole hrvatskog naroda i njegovih legitimnih vlada. Kamatne stope u eurozoni neće se podešavati interesima male Hrvatske, već velikim ekonomijama. Upućeni znaju koliko je to važno. Vrijedi i za tečaj.

Država se može odreći vlastite valute samo i jedino u sustavu koji posjeduje izgrađene mehanizme i institucije za podršku u vremenima krize. To u eurozoni nije slučaj. Proračun EU-a je neznatan, solidarnost među zemljama je gotovo nikakva (njemačko javno mnijenje je alergično na pomaganje zemljama u krizama).

Međutim, kada Plenković nosi milijardu kuna u Slavoniju, ne buni se niti Istra niti Dalmacija, jer je Hrvatska država u kojoj se solidarnost predmnijeva. EU nije država. Valuta bez države je invalidna. Primjeri Finske, Španjolske, Grčke, Italije, Irske i Portugala su pokazale da su te zemlje, bez vlastite valute, teško nastradale za vrijeme financijske krize jer ECB nije imao niti sredstva niti ovlasti da intervenira.

Ne samo da Hrvatska nije spremna za eurozonu, već niti eurozona nije spremna za Hrvatsku i njoj slične zemlje.

Euro ima neke manje prednosti, ali samo u uvjetima stabilnosti i rasta. Međutim, mudra politika računa i na teška vremena, a ne polazi od naivne predodžbe da će sve biti jako dobro.

Trebalo je čekati i uvjetovati ulazak u eurozonu njenom reformom.

Građani se ne trebaju bojati rasta cijena prilikom ulaska u euro. To je zanemariv problem. Pravi problem je smanjivanje  plaća prilikom svake buduće krize jer će to biti jedini način spašavanja konkurentnosti u uvjetima kada nemamo vlastitu valutu. Smanjivanje plaća bez teških društvenih i političkih potresa nemoguće je izvesti.

Posljedica će biti novi valovi iseljavanja.

U Hrvatskoj nije bilo poštene javne rasprave. Državna televizija dovodila je samo istomišljenike iako u zemlji postoji plejada sjajnih ekonomista koji dobro razumiju opasnosti. Češka vlada je prije nekih mjesec dana rekla da će euro uvoditi tek onda kada to bude odgovaralo češkoj državi. U Češkoj se o tome ozbiljno razgovaralo. I u drugim zemljama, koje još nisu uvele euro, postoji puna svijest o tome i ne pada im na pamet srljati u nedovršenu kuću (Švedska, Danska, Poljska…).

Promjena nacionalne valute je jedan od najvažnijih događaja u životu neke nacije. U pristojnoj državi vlast bi tražila mišljenje i verifikaciju naroda na referendumu za tako važnu historijsku promjenu. Valja imati na umu da izlazak iz eurozone neće biti moguć (primjer Grčke).

Iz svega proizlazi da je to politički pothvat, za kojim vape eurokrati da bi se EU stabilizirala nakon Brexita. Čudno je da za tim vapi ranjiva i nespremna Hrvatska.

Ključne riječi:

Andrej Plenković, eurozona, uvođenje eura