Komentar na izjavu predsjednika Vlade RH
Objavljujemo priopćenje za javnost vezano uz jučerašnju izjavu predsjednika Vlade RH. Zoran Milanović ispravno je zaključio da je pet godina jednog ekonomskog koncepta dovoljno da se shvati kako on ne daje rezultate. Promjenom stajališta Milanović je pokazao tko je bio u pravu i koliko to on nije bio u pravu.
PRIOPĆENJE ZA JAVNOST
Komentar na jučerašnju izjavu predsjednika Vlade RH
Jučer su dva dužnosnika Vlade RH iskazala distancu spram dosadašnje ekonomske politike mjera štednje ili fiskalne konsolidacije s poraznim učincima gospodarske kontrakcije.
Zoran Milanović ispravno je zaključio da je pet godina jednog koncepta dovoljno da se shvati kako on ne daje rezultate. Mnogima je trebalo manje. S druge strane, ministar financija izričito je rekao da nećemo moći upravljati javnim dugom i deficitom ako ne povećamo agregatnu potražnju i proizvodnju.
Ove izjave mogle bi biti najava bitne promjene u ekonomskoj politici Vlade, pod uvjetom da priča o jačanju osobne potrošnje nije politikantski obrat u predizbornoj godini. S jedne strane, ta nas promjena ispunjava nadom da je ipak moguće promijeniti očajno stanje u zemlji. Istovremeno, nama sindikatima daje punu satisfakciju. I meni osobno. Naime, zajedno s kolegama, već pet godina upozoravam da mjere rezanja i smanjivanja osobne, investicijske i državne potrošnje izazivaju lančani slijed tzv. spirale smrti, jer sa smanjenom potrošnjom, slijedi manja proizvodnja i manja zaposlenost što nadalje vodi do sve slabijeg punjenja Proračuna a to opet do novih mjera rezanja i krug se nastavlja s daljnjim padom proizvodnje.
Ekonomski pogrešna izjava da se u krizi trebamo pokriti onoliko koliko je pokrivač dug zavarala je građane u nadi da Vlada radi štedljivo i odgovorno, a izazvala je takve ekonomske štete da je danas pokrivač sve kraći a ti isti građani otkriveni i ozebli.
Sve ovo vrijeme, vlast je sindikalnim stajalištima manipulirala tvrdeći da su sindikati neodgovorni i da traže ono čega nema. Sindikati i mnogi ekonomisti govorili su da je racionalno i štedljivo poslovanje imperativ u svim dijelovima društva i u svim vremenima, ali su upozoravali da mjere štednje trebaju nastupiti nakon oživljavanja proizvodnje. Rekli smo da financijska stabilnost neće dovesti do rasta, kako je tvrdio Milanović, već obrnuto, samo rast proizvodnje može omogućiti financijsku stabilnost. Promjenom stajališta Milanović je pokazao tko je bio u pravu i koliko to on nije bio u pravu.
S druge strane, ove njegove izjave otvaraju nekoliko pitanja. Ne bi li krivu procjenu i pogrešnu politiku Vlade trebalo javno priznati, a ne krivicu usmjeravati na neke druge, a što su jučer bile Milanovićeve aluzije spram Europske komisije i njemačke politike (kojoj se ranije nekritički divio).
Otvara se i pitanje može li samo tako predsjednik Vlade, bez ikakvih konzekvenci, promijeniti mišljenje? Njegovo mišljenje nije bilo virtualno časkanje, već je izazivalo realne tegobe tisućama ljudi, stvorilo realne sukobe u društvu, pogodovalo jednima a štetilo drugim slojevima, itd. itd. Njegovo vođenje pogrešne ekonomske politike, temeljem nerazumjevanja ekonomskih zakonitosti u uvjetima krize, stajalo je ovu zemlju pada proizvodnje i gubitka tisuća radnih mjesta, otjeralo tisuće mladih ljudi u inozemstvo, unijelo apatiju i nevjericu u duše građana… Pri tome, on svoje mišljenje nije zastupao s dužnim oprezom mudroga političara, već je bahato i vehementno svima koji su mislili drugačije lijepio etikete. Isto su radili i njegovi ministranti, koji su potcjenjivali, prijetili i vrijeđali sve na koje ih je Milanović usmjerio. Toliki osjećaj isprazne superiornosti doveo je do prekida svih komunikacijskih kanala u zemlji. Umjesto razvijanja dijaloga i traganja za konsenzusom Milanović se nadmetao i svađao sa svima. Nema ničega gorega nego kada vlastodržac povjeruje da postoji jedna istina i da je on posjeduje.
Nesreća je Hrvatske što se na čelu države, u vrijeme najgore ekonomske krize, nije pojavio zreo političar barem s minimalnim makroekonomskim obrazovanjem, koji je sposoban o ekonomiji suditi i znati toliko da razumije ograničenost vlastitog znanja. Najgora je vrsta neznanja ona koja sebe vidi kao znanje.
Ne bi li predsjednik Vlade trebao izaći pred građane, ispričati se i reći pošteno: „Bili smo na krivom putu. Htjeli smo najbolje ali nismo znali“. Ne, on to neće napraviti, računajući da većina građana dubinu promašaja nikada neće shvatiti. Ne bi li se trebao ispričati svima koje je optuživao, koje je njegova politika otjerala u inozemstvo i sve one čija znanja i iskustvo nije htio upotrijebiti u nacionalnom interesu. Trebao bi, jer se baš u tome ogleda iskrenost i političko poštenje.
U Zagrebu, 4. studenog 2014.
Predsjednik Matice hrvatskih sindikata
Vilim Ribić
