O nepravdama koje čini aktualna vlast

Video snimke i pisani predlošci govora Anice Prašnjak i Zvonimira Laktašića s prosvjeda na Trgu bana Jelačića, 11.10.2012.
Anica Prašnjak – govor na Trgu bana Jelačića, 11.10.2012.
Teret krize ponovno nije ravnomjerno raspoređen.Solidarnost s radnicima bez posla i svima kojima prijeti otkaz mora biti opće društvena solidarnost. Svi koji imaju posao i primaju podnošljive zarade trebaju sudjelovati u pomoći ugroženom gospodarstvu, pa i dijelovi dobro stojećih djelatnosti, a ne samo radnici u zdravstvu i prosvjeti, već i svagdje tamo gdje statistika ukazuje na natprosječna primanja, a pogotovo klasa bogatih.Po ne znamo koji puta prvo su nagazili ljude koji su krivi samo zato što za svoj rad plaće primaju s državnog proračuna – učitelje, medicinske sestre, znanstvenike, državne službenike, liječnike itd. Već odavno cijena njihova rada nije odraz vrijednosti i kvalitete njihova rada, već hirovitih i nepravednih odluka politike. To je nedopustivo i neizdrživo. To ne smijemo dopustiti. Da bi takva šikanirajuća politika uspjela, mobilizirana je medijska kapitalistička mašinerija. Lansirana je neviđena količina laži i licemjerja. Kapital se odjednom silno zabrinuo za radnike u privredi. Usred krize kada mu padaju profiti on navodno počinje brinuti o ljudima. Vjerujemo da na to nije nasjeo niti jedan radnik od zdrave pameti. Stvarni sukob u društvu, a pogotovo sada u krizi, bijesni između rada i kapitala, a ne između rada u javnom sektoru i rada u privatnom sektoru. Zato smo na ulici. Ovo je klasna borba, pri čemu klasa imućnih ima vlast na svojoj strani. Laž je da postoji privilegirana kasta radnika u javnoj službi i kasta radnika u privredi.Istina je da postoje kaste i klase u društvu. Klasa imućnih, koju čine milijunaši kojima ova vlast ostavlja izuzetno niske poreze, klasa onih s enormnim plaćama kojima socijaldemokrati nisu povećali poreznu stopu koju im je HDZ smanjio, klasa bankara koja podjeljuje bonuse u iznosu od 600 milijuna kuna usred krize, što iznosi koliko i dvije božičnice za 250 tisuća radnika. To je jedna klasa. Druga klasa je klasa sve siromašnijih radnika, nezaposlenih, umirovljenika i ljudi koji kopaju u kantama za smeće.

Gnjusna je podvala i poprilična glupost da samo radnici u javnom sektoru nisu osjetili krizu jer kao kod njih nije bilo otpuštanja. Otpuštanja se događaju kada nema narudžbi i poslova. Kada bi bilo manje djece za školu ili kada bi ljudi postali zdraviji tada bi otpuštanja i u prosvjeti i zdravstvu bila prirodna.

Zvonimir Laktašić – govor na Trgu bana Jelačića, 11.10.2012.
Krupni kapital i njihovi mediji, a osobito njihov egzekutor, ministar financija, najavljuju otpuštanja u prosvjeti i zdravstvu. To znači samo još lošije obrazovanje i još lošije zdravstvo za građane i radnike, nad kojima svi oni navodno brinu.U dijelu privrede nestale su narudžbe. Ali u dijelu privrede nisu.Profite banaka, ova kukavička vlast, ne usudi se dirati.Laž je da javne službe nisu dale nikakav doprinos ovoj krizi. U zadnje tri godine odustali smo od preko 7 milijardi kuna naših prava. Jasno nam je da politika stezanja remena u ovoj krizi ne može dati rezultata, ali smo opet u želji da novoj vlasti damo priliku bili spremni odustati od milijardu kuna naših prava.Laž je i podvala da su radnici u privredi ostali bez prava koja u javnom sektoru postoje. Istina je da su neki radnici u privredi ostali bez tih prava. Ako i samo ako su svi spremni ostati bez tih prava onda smo spremni i mi.Međutim, godinama je privreda, prije krize isplaćivala naknade i plaće o kojima su prosvjeta, zdravstvo, državna uprava mogli samo sanjati. I sada s obzirom na stručnu spremu prosvjeta ima najniže plaće.Tek u krizi je dio privrede nastradao. Drugi dio ni s kim u ovoj zemlji nije solidaran i ostvaruje pristojne profite, a osobito financijski sektor. Međutim, pogrešno je misliti da zato što su radnici ostali bez tih prava trebaju ostati i učitelji. Jer sve što izgubi učitelj iza toga izgubit će lančanom reakcijom i radnici u gospodarstvu. Iskustvo to potvrđuje. Samo ideologija vlasti i kapitala, kao jedna nastrana svijest može dovesti do ovakvih nepravdi među ljudima i do laži koje ih pokrivaju. Nova vlast ista je vlast.Financijsku oligarhiju ne dira. Nećemo zaboraviti izjavu Bože Prke, vodećeg bankara u državi. Reče on da u dijelu stanovništva ne postoji svijest o potrebi odricanja od prava koja su do sada imali. To je rekao jedan od onih koji su si podijelili 600 milijuna kuna bonusa. Takva elita, takva klasa je bolesna, nastrana i ljudski neodgovorna i opasna za mir u ovoj zemlji.Nedavno smo pročitali da Linić Crkvi namjerava vratiti ono što im duguje kada se izađe iz krize. Jedino se učiteljima ne može vratiti ono što im se otima danas.Čitamo da država duguje pojedinim menadžerima nemoralne svote i da to mora isplatiti jer ju ugovori obvezuju.Jedino se naši ugovori ne moraju isplatiti, jer vlastodršci računaju da će nas slomiti, medijskim pritiskom uz pomoć izdajničkih sindikata.

Krizu koriste kao izliku za nametanje politike koja pogoduje bogatima i povećava razlike među ljudima. Zovemo to neoliberalnom politikom. Za to nisu dobili mandat naroda. Za provođenje takve politike u korist bogatih morali su stvoriti mrežu potpore. Podupiru ih oni koji su im financirali kampanje, mediji, i razne udruge, koje država financira.Tragično je, međutim, kada im uspije u tu mrežu uključiti sindikate. U Hrvatskoj se našlo više sindikata javnih službi koji su iznevjerili nas, svoje sindikalne kolege, svoje i naše članove, ali i sve radnike u zemlji, pristavši na argumente ministra financija i potpisavši sramni Dodatak Temeljnom kolektivnom ugovoru. Očito ministra vide kao svog sindikalnog ideologa. Svoje upitne motive ti su sindikalci potkrijepili argumentima da sada nisu važne božičnice, već radna mjesta, da su osigurali i zaštitili plaće ljudima, i da oni vode brigu o drugima a ne samo o sebi.Svi svjetski sindikati, Međunarodna organizacija rada, i najveći ekonomski umovi današnjice govore o štetnostima mjera štednje, o važnosti povećanja jednakosti u društvu i o ulaganju u prosvjetu i znanost. Svi bi oni osudili politiku koju provodi ministar financija. Međutim, spomenuti sindikati prihvatili su njegove argumente kao pokriće za svoju sindikalnu impotenciju. Upozorili smo ih tada da to nisu zadnja posezanja u naša prava, već tek početak. U svojoj neupućenosti ratovali su protiv nas, otvoreno zagovarali smanjenja naših plaća, ako se ne diraju njihove, rušili su prava drugih sindikata… Sve ćemo to zaboraviti, i pozivamo ih još jednom da shvate okolnosti u kojima se stvari zbivaju. Jer već su imali dosta razloga da uoče svoje zablude.Naime, pitamo ih: Što sada kažu svojim članovima kada Linić najavljuje ukidanje 20 tisuća radnih mjesta u zdravstvu, državnoj upravi i školstvu. Što sada kažu članovima kada Linić najavljuje novo smanjenje plaća za 600 milijuna kuna? Nisu li im govorili da su ih spasili od smanjenja plaća i otkaza? Je li ih on izigrao ili su oni njega i sve oko sebe krivo procijenili? Zašto su vodili rat protiv sindikata a ne protiv Vlade koja smanjuje primanja njihovim ljudima? Odgovorni su za krive procjene, nečasne motive i štetne odluke na račun svojih i naših članova. Njihov problem nije samo u moralu već jednako toliko i u neznanju. Mi znamo njihove motive. Jedni su u službi politike, a drugi brinu samo i isključivo o svojim partikularnim interesima. Niti jedni niti drugi ne razumiju što se oko njih događa. Nećemo im mi suditi. Neka im sudi njihovo članstvo.

Ključne riječi:

Anica Prašnjak, govor, Matica hrvatskih sindikata, o nepravdama aktualne vlasti, prosvjedi, Zvonimir Laktašić