Osvrt i izlaganje V. Ribića na prvoj sjednici obnovljenog GSV-a
U četvrtak, 25. srpnja je održana prva sjednica Gospodarsko-socijalnog vijeća u novom sazivu. Uz predstavnike četiri sindikalne središnjice i četiri predstavnika Hrvatske udruge poslodavaca, sastanku su nazočili ministri Linić, Mrsić, Vrdoljak, Rajko Ostojić, Orsat Miljenić i potpredsjednica Vlade Milanka Opačić, a sjednicu je sazvao predsjednik Vlade Zoran Milanović.
U četvrtak, 25. srpnja je održana prva sjednica Gospodarsko-socijalnog vijeća u novom sazivu. Uz predstavnike četiri sindikalne središnjice i četiri predstavnika Hrvatske udruge poslodavaca, sastanku su nazočili ministri Linić, Mrsić, Vrdoljak, Rajko Ostojić, Orsat Miljenić i potpredsjednica Vlade Milanka Opačić, a sjednicu je sazvao predsjednik Vlade Zoran Milanović. Ovim činom Milanović je napokon odgovorio na brojne pozive sindikalnih središnjica u zadnjih 18 mjeseci da se i sam uključi u socijalni dijalog, nakon prvog i jedinog njegovog sastanka sa sindikatima održanog još u veljači 2012. godine.
U svom uvodnom izlaganju premijer Milanović bio je kratak; odmah je izrazio čvrsti stav Vlade kako u državi nema novaca i da možemo trošiti samo onoliko koliko imamo, a ne više od toga (kao da su sindikati došli po novce, op.a). Zatim je izjavio kako i dalje misli održavati javni dijalog jer je ovo javni posao te da se pregovori više neće voditi u zamračenim sobama. Na ovu se rečenicu kasnije osvrnuo Krešimir Sever, inzistirajući na tome da se jasno kaže na koga to točno premijer misli, jer on sam nikada nije sudjelovao u takvim pregovorima te mu stoga nije jasno o kome se govori. Sever je također istaknuo potrebu da se ovakvi sastanci vode češće, jer dijalog isključivo putem medija nije i ne može biti supstitut za direktnu komunikaciju za stolom, unatoč neospornoj potrebi da javnost bude informirana o sadržaju te komunikacije. Osim Severa, na Milanovićeve izjave osvrnuli su se i sindikalci Damir Jakuš, Mladen Novosel. Izlaganje Vilima Ribića i njegovu polemiku s premijerom detaljnije prezentiramo kasnije u tekstu.
U ime udruge poslodavaca govorio je Damir Kuštrak, čije je izlaganje prošlo po običaju u pretjerano diplomatskom tonu uz pažljivo odmjerene riječi, iz kojih bi se skoro dalo iščitati kako poslodavci nemaju prevelikih problema u komunikaciji s Vladom.
Izlaganje Vilima Ribića i polemike na sastanku
O poštedi javnog sektora tijekom krize
Premijer Milanović je iznio tvrdnju kako je javni sektor u Hrvatskoj zapravo slabo okrznut u kontekstu gospodarske krize u odnosu na druge zemlje u Europi koje su se našle u sličnoj situaciji i koje su provele znatno radikalnije mjere štednje kako bi se izvukle iz recesije. Kao primjer je naveo baltičke zemlje, konkretno Latviju gdje je ustvrdio da su plaće rezane preko 20%.
Vilim Ribić se referirao na ovu tvrdnju tijekom svog izlaganja, istaknuvši kako ona jednostavno nije točna te jasno pokazuje „koliko je loše što ne sjedimo zajedno za istim stolom i ne razmjenjujemo podatke, jer ovako jedna od strana očigledno dezinformira javnost“. Ustvrdio je kako je javni sektor iskusio „smanjenje plaća od ukupno 9% i ima punih pet godina zamrznute plaće, dok druge plaće u održivom gospodarstvu rastu. Nadalje, neke države koje su u težem ekonomskom stanju od nas provele su manje restrikcije (npr. Španjolska 5% ili Portugal u kojem je odluku Vlade o štednji srušio Ustavni sud, op.a.), dok se većina zemalja u Europi opredijelila tek za zamrzavanje plaća. Da je tome tako, potvrđuje i predzadnji sastanak Europskog gospodarskog i socijalnog vijeća na kojem je Europska komisija tražila mišljenje EGSO-a o inicijativi za ukidanje indeksacije plaća, tj. ukidanje izravnavanja plaća sa stopom inflacije, što govori da u dijelu zemalja postoji čak i indeksacija i da nema zamrzavanja plaća“. Ribić je također naveo kako zemlje koje su izlaz iz krize tražile u strogim mjerama štednje „danas imaju veće deficite i javni dug nego što su imale prije implementacije tih mjera, o čemu praktički na dnevnoj bazi piše i teorijski raščlanjuje Paul Krugman. Kao rezultat tih saznanja većina europskih zemalja danas razblažuje mjere štednje, čemu se priključuje i Hrvatska kroz predloženu izmjenu fiskalnog pravila“.
Podsjetio je predsjednika Vlade i na njegovu nedavnu izjavu na sjednici Vlade kako javni sektor u Hrvatskoj nije prevelik, ali je neučinkovit, ustvrdivši da on osobno to ponavlja već godinama.
Predsjednik Vlade se naizgled složio s takvim viđenjem stvari, iako je tijekom izlaganja gospodina Ribića uputio par kritičkih, ali neargumentiranih komentara na račun Krugmana.
O monetizaciji autocesta
Predsjednik Vlade je višekratno uporno tražio da se sindikati kratko i precizno izjasne zašto su protiv davanja autocesta u koncesiju, dodavši kako je sigurno i sindikatima jasno da država tu nema nekog izbora, jer se nigdje ne može zadužiti po tako jeftinim uvjetima kao putem monetizacije autocesta.
Oko toga se razvila kraća i isprekidana rasprava tijekom koje je Vilim Ribić replicirao kako bi kratak i jednostavan odgovor bio „zašto da stranac zarađuje na tome, ako možemo mi“, međutim da je riječ o puno kompleksnijoj tematici koja zahtijeva poseban sastanak, što je načelno i prihvaćeno.
O izostanku socijalnog dijaloga
Nastavno na kritičke primjedbe drugih sindikalnih kolega o najnižoj razini komunikacije među socijalnim partnerima, gospodin Ribić je upozorio kako sindikati ne trebaju premijera na sjednici kako bi ga gledali, jer ga ionako vide na televiziji svaki dan, već kako bi s njim rješavali probleme građana, svojih članova i gospodarstva koje drugačije ne mogu riješiti. Ponekad je potrebno da i premijer sudjeluje u nekim izrazito važnim temama. Osim toga sindikati moraju imati priliku istinito ga informirati, jer se dešavalo da do njega dolaze očigledne dezinformacije. Na Milanovićev uporan upit da se iznese konkretan primjer takve situacije, Vilim Ribić je naveo slučaj u kojem je ministar Mrsić neistinito informirao i premijera i javnost o tome što su stvarni sindikalni zahtjevi u nedavnom socijalnom sporu, unatoč tome što su dva druga ministra sjedila na mirenju i jasno čuli zahtjeve. Predsjednik Vlade je izjavio da on ne može biti arbitar u tom dijalogu jer je, kaže po definiciji, pristran i uvijek na strani svojih ministara, na što mu je Ribić replicirao da riječ arbitar ne treba tretirati doslovno, već je poanta da „Vi kao premijer čujete i drugu stranu, da znate kako Vam ministri rade, a hoćete li reagirati ili ne, hoće li Vam to biti važno ili ne, to je stvar Vaše procjene“. Važno je i da ima priliku izravno čuti argumente socijalnih partnera, umjesto što ih dobiva posredno. Ni taj argument nije smeo Milanovića u ponavljanju stava da su njegovi ministri neprikosnoveni, te da ih ne namjerava degradirati time što će ići preko njihovih odluka.
Ribić je govorio i o smislu socijalnog dijaloga, odnosno zašto je on važan za obje strane. „Radi se o tome da jednom izgovorena istina zatvara i okiva sugovornika nakon što ju čuje, čak neovisno o njegovim namjerama. Dobronamjeran čovjek će sam korigirati svoja stajališta, dok će zlonamjeran teško i dalje ponavljati svoju neistinu jer zna da će lako biti pobijen. Kada je jednom istina ušla u glavu sugovornika, ako ju je shvatio, ona suzuje prostor za iskrivljeno razmišljanje i istupanje čak i kada to čovjek sam sebi odmah ne prizna, čak i kada osobu koja je izvor te istine ne podnosi. Osim toga sastanak razblažuje početne napetosti i smanjuje antagonizme, dok bez sastanka zaoštravanje odnosa raste. Zato dijalog nema alternative. To očito ne razumijete“, rekao im je Ribić.
O politici
Vilim Ribić se osvrnuo i na optužbe o pregovaranju ispod stola, što je ocijenio „potpuno besmislenom politikantskom floskulom koja nema relevantnog dodira s realnošću, baš kao i ponavljanje tvrdnje da se sindikalni čelnici zbog svoje taštine bore za pozicije koje više nemaju u ovoj Vladi. Sindikati trebaju dijalog isključivo zbog svojih članova, koji ih pristojno plaćaju za to da štite njihove interese. To je glavna zadaća sindikata. Stoga su vrlo uvredljive i neumjesne optužbe da su sindikati „držali lojtre“ HDZ-u, samo zato što su se na način koji im je bio dostupan borili za prava članova“.
U sklopu toga Ribić je izravno rekao da ne misli „da su Vaši glavni politički protivnici, ovakvi kakvi su trenutno neko bolje rješenje; naprotiv, gori su, međutim ni vi ne valjate“ što se vidi najviše iz nemoći da pokrenete gospodarstvo te iz odnosa prema dijaloškoj i demokratskoj kulturi. „Jedini motiv sindikata je odraditi svoj posao čestito i pošteno u interesu onih koje zastupaju“. Pritom se referirao i na Milanovićevu izjavu kako on i njegovi ministri žive skromno i također dolaze uglavnom iz javnog sektora te da zato nemaju ništa protiv ljudi koji u njemu rade. Ribić je poentirao „da nije bitno odakle tko dolazi, već je bitno stanje svijesti i koncept na temelju kojih koji ti ljudi odlučuju o našim sudbinama. A taj je koncept očigledno promašen, diskriminirajući i na štetu ljudi koji marljivo i pošteno rade svoj posao u javnom sektoru. Nadalje, očekivano je da su rezultati tog koncepta u gospodarstvu sasvim izostali. Stanje radničkih prava u privatnom sektoru je katastrofalno, inspekcija rada ne radi učinkovito svoj posao, sindikati se ne smiju osnivati, zaposlenici se ne usude biti članovi sindikata, a Vladu to uopće ne zanima. Mi nemamo s kime riješiti te probleme.“
Šef Matice je nastavio s kritikama na Vladin račun, istaknuvši: Ovdje za stolom su prisutne dvije ideološke opcije: „socijalno-demokratska, a to smo mi, sindikati, da ne bi bilo zabune, te liberalna i prokapitalska, koju predstavljaju Vlada i poslodavci. Napomenuo je kako bi bilo logično, s obzirom na ime stranke na vlasti, da Vlada bude bliža našim shvaćanjima.“ Reagirao je i na repliku poslodavaca kako bi Vlada trebala biti nepristrana i donositi pragmatična rješenja, a ne zauzimati stranu jednog od socijalnih partnera. Ribić je odgovorio i kako socijalno-demokratska opcija nije protiv kapitala i poduzetništva, već se ovdje radi o konceptu na koji se rješavaju gospodarska pitanja, a taj je poguban i za poduzetnike.
O međusobnim optužbama
Bilo je riječi i o uzajamnim kritikama koje su si jedni drugima upućivali. Premijer se požalio da su sindikati uputili puno jače kritike njima nego oni sindikatima. Ribić se tome suprotstavio spominjući Milanovićeve izjave o sindikalnim glavešinama i o dugovječnim sindikalnim čelnicima te o demagozima koji ništa ne razumiju. Ribić je upozorio premijera kako je on „najodgovornija osoba za razvoj demokratskih odnosa i institucija“ u zemlji i da bi kao takav trebao „s poštovanjem govoriti o ljudima koji su stvarali sindikate kao demokratske institucije, institucije ustavnog poretka, kako ste sami to maloprije rekli; Vaša je zadaća promovirati i pozitivno se odnositi prema tim institucijama umjesto da ih degradirate time što kritizirate njihove čelnike za nešto što je temelj demokratskog poretka, za izabranost u demokratskoj proceduri. Ono što je vrlina Vi pretvarate u manu. Pogotovo se to odnosi na one ljude koji su stvarali sindikate u vremenima kad je takva djelatnost podrazumijevala osobni rizik i koji imaju neke zasluge za stvaranje demokratskog poretka. Apsolutno je neprihvatljivo da sugerirate sindikatima neku neodgovornost i zloupotrebe bez ikakvih dokaza i činjenica, što ste radili. Kada Vi možete o sebi govoriti kao o skromnim i štedljivim ljudima (jer je Milanović na sastanku objašnjavao što on i njegovi ministri imaju ili nemaju) tada dopustite da i ja o sebi to isto kažem, da radim ovaj posao 23 godine bez mrlje, da sam veoma štedljiv, škrći od Linića, ali to nikako ne znači da trebam zagovarati ekonomsku politiku mjera štednje usred krize jer je ona profanirana i praktično i teorijski.“ Ribić se vrlo oštro okomio na svojevremene optužbe o sindikalnim demagozima koji ništa ne razumiju. Sada, nakon neuspjeha politike štednje i stiskanja, otvara se doista pitanje tko ništa ne razumije. Mi smo predvidjeli da s tom politikom ne možete uspjeti i pogodili smo.“
Zaključni komentar
Općenito, stiče se dojam kako je premijer pomalo olako i nonšalantno pristupio pitanjima koja su se tijekom sjednice otvarala, te kako nije riječ o čovjeku koji je doista spreman na nošenje tereta odgovornosti za rješavanje gorućih problema s kojima se susrećemo. Njegovo ultimativno nemiješanje u rad ministara podsjeća na feudalni sustav u kojem vladara ne zanima što se na feudu zbiva, dokle god mu vazali daju potporu, plaćaju poreze i šalju vojnike. Međutim, javna odgovornost u demokraciji traži da premijer nadgleda i valorizira rad svojih ministara. Utoliko zabrinjava činjenica da, unatoč pristanku na dijalog sa socijalnim partnerima, premijer Milanović nije prihvatio gotovo ništa od onog što su mu sindikalni predstavnici pokušali argumentirano objasniti.
U Zagrebu, 26. srpnja 2013. godine
Robert Brozd,
stručni suradnik za odnose s javnošću
