Otvoreno pismo Branku Rogliću
Predsjednik Matice hrvatskih sindikata uputio je otvoreno pismo poduzetniku Branku Rogliću povodom njegovih izjava danih u jednoj televizijskoj emisiji. Gospodin Roglić je odgovorio na pismo.
U nastavku objavljujemo cjelovito pismo Vilima Ribića upućeno Branku Rogliću, odgovor gospodina Roglića te repliku Vilima Ribića na taj odgovor.
OTVORENO PISMO BRANKU ROGLIĆU
Poštovani gospodine Roglić!
Neki dan ste na jednoj televiziji izjavili da Vilim Ribić „želi da se vratimo u komunizam, koji danas još postoji samo na Kubi i Sjevernoj Koreji“. Pri tome ste se složili i sa sugestivnom konstatacijom novinarke da ja „zagovaram komunističke metode“.
Gospodine Roglić, te izjave su teške kvalifikacije. One sugeriraju protudemokratsko, pa čak i protuustavno djelovanje i ja ih doživljavam kao uvredu.
Neću tražiti zadovoljštinu na sudu iz obzira prema Vašim godinama, Vašem radu (ako je točno ono što pišu mediji) i na koncu, istini za volju, nemam povjerenja u pravosuđe, kada se radi o tužbi prema moćnim ljudima u biznisu i politici. Već sam iskusio.
Bit će mi dovoljna zadovoljština uvjeriti Vas koliko ste pogriješili. Ne volim, ali moram ovom prilikom reći nešto o sebi. Ako Vam je promaklo, ja sam osnivač prvog neovisnog sindikata izvan i naspram starog komunističkog sindikata i njegove ideologije. Bilo je to u jesen 1989. godine, u vrijeme kada to nije bilo bez opasnosti. Kao prve slobodne sindikate prepoznala nas je odmah američka ambasada i povezala s istim takvim sindikatima u Americi i Europi, jer smo se deklarirali kao sindikat koji zagovara višestranačje, privatno vlasništvo, tržišnu ekonomiju i pravo naroda na samoopredjeljenje. Kao što vidite, kao mladi istraživač u društvenim znanostima, radeći u Institutu za suvremenu povijest (tzv. Tuđmanov institut) pokrenuo sam neovisni sindikat, a istovremeno sam sudjelovao i u samim začecima Socijaldemokratske stranke Hrvatske (Vujić) te sudjelovao na prvim izborima kao predstavnik Koalicije narodnog sporazuma.
Unatoč stanju u kojem nam se domovina nalazi, i dalje čvrsto vjerujem u opredjeljenja iz svoje mladosti. Možda su sada i potrebnija, jer ih naša generacija nije ostvarila.
Istinska socijalno-demokratska opredjeljenja i spomen na socijalnu pravdu nekima su crvena komunistička krpa, osobito onima koji šire neoliberalnu interpretaciju društva i ekonomije, i onima koji sve promatraju iz mikroperspektive poduzetništva, gurajući cijelo društvo u svoju Prokrustovu postelju. Primordijalni instinkt poduzetnika je neoliberalni. Samo mudriji i obrazovaniji među njima mogu shvatiti zašto je to defektni pristup svijetu. Njihov dogmatizam nalik je baš onom komunističkom, koji je cijeli društveni život silovao „historijskim interesima radničke klase“.
Za jedan dio poduzetnika i njihove ideologe nema odbojnijih pojmova nego što su solidarnost i država. Uvijek i svagda. Osim kada oni upadnu u krizu. Tada se pozivaju na solidarnost. Ne smije se to nazivati solidarnost, jer to solidarnost nije, već je to borba za opstanak cijelog društva. Solidarnost je kada nešto daješ, a nisi prisiljen. Sada je javni sektor prisiljen dijeliti sudbinu privatnog sektora, govore poduzetnici, Vi, pa i ja. Od početka ove krize govorim da država mora biti iznimno izdašna u ovom trenutku i da se mora zaduživati, jer nema drugog načina. Neki su me odmah napali. Međutim, danas nema nikoga tko ne shvaća da nema drugog osim deficitarnog financiranja. Neupućeni misle da bi smanjivanje plaća bilo dovoljno za tu svrhu. Na svu sreću, postoje institucije (guverner HNB-a i Institut za javne financije) koje su potvrdile moje tvrdnje da bi to bilo kontraproduktivno za samo gospodarstvo.
Nakon ovoga pitam se na temelju čega ste zaključili da bilo što od onoga što zastupam ima veze s komunizmom? Naprotiv, svi oni koji se tako često pozivaju na nesputano tržište, bez države, sada su neusporedivo bliži komunističkim, ili, bolje reći, etatističkim rješenjima. Kada bi bili dosljedni, oni bi s gnušanjem odbili bilo kakvu pomoć države. Međutim, u poduzetničkom životu interesi brzo utope uvjerenja. Oni traže da im država plaća plaće. To je bilo tako u Sovjetskom savezu, a čak nije bilo niti u bivšoj državi. Ponavljam, to je nužno u ovim okolnostima, ali to nije u skladu s njihovim uvjerenjima jer je suprotno laissez-faireu.
Nadalje, držim da državna pomoć poduzetnicima ne smije ići bez nadzora i zaštite interesa države, jer država nisu poduzetnici, a nije niti Plenković, već su to svi porezni obveznici, umirovljenici, studenti, potrošači, bolesnici, itd. Naša Vlada, za razliku od drugih zemalja, nije u okviru jednog od najizdašnijih paketa pomoći u Europi zaštitila javna sredstva od zloupotreba. To je nedopustivo. Vjerujem kako i Vi naslućujete kako zbog toga postoji šansa da će se neki okoristiti, ne radom, sposobnošću i vještinama da prebrode ove teške mjesece pred nama, već malverzacijama i nemoralnim iskorištavanjem javnih sredstava svih nas.
S obzirom na to, recite mi je li komunizam tražiti da država propiše da nitko tko koristi državna sredstva ne smije isplatiti dobit sada i godinu dana nakon prestanka? Je li komunizam tražiti da država, umjesto otpisa, uđe u vlasništvo većih kompanija koje će s vremenom trenutnu potporu sigurno moći isplatiti kroz otkup državnog udjela ili će za ona poduzeća koja kotiraju na burzi, država s vremenom prodati dionice i potencijalno nešto i zaraditi? U turističkom sektoru sigurno ima takvih kompanija. Čini mi se da je ovo vrlo opravdan i provediv zahtjev. Nadalje, je li komunizam tražiti da se ne smanjuju plaće u javnom sektoru ako to nije ekonomska nužda? Je li komunizam tražiti da sredstva za plaću od države dobije radnik, a ne poduzetnik?
Ako je to sve komunizam, onda su sve zapadne zemlje poput Njemačke, Ujedinjenog kraljevstva i SAD-a komunističke države. Vidite, većina njih o ovome što ja pišem vodi brigu. Naša se država povija pod pritiskom medija (čitaj: poduzetnika, što je isto) i zaboravlja na odgovornost prema svim drugim poreznim obveznicima.
Kako je moguće da radnici u javnom sektoru ne smiju dijeliti sudbinu privatnog sektora kada stvari idu dobro, već samo onda kada idu loše? Svaki naš zahtjev za povećanjem plaća, uvijek i svakog puta nailazi na otpor predstavnika poduzetnika, koji se boje ili povećanja poreza, ili ih je strah da rast plaća ne osujeti njihove snove o smanjivanju poreza. Tada poduzetnička klasa ne govori o solidarnosti privatnog sektora s javnim radnicima kojima plaće zaostaju. To objašnjava zašto su štrajkovi u prosvjeti tako česti.
Podjela na javni i tzv. realni sektor polazi od toga da navodno realni sektor financira javni. Kao prvo, upotreba termina realni sektor je besmislena. Malo ljudi zna da je u ekonomskoj struci termin „realni sektor“ naziv za proizvodnju u odnosu na financijski sektor, a ne u odnosu na javni sektor. Koristiti treba termin privredni sektor (nije niti gospodarski, jer i država gospodari, ali ne privređuje).
Istina je jednostavna. Ne financira privredni sektor javni sektor, već i privredni i javni financiraju javni sektor. Svi plaćaju poreze. Istina je da privredni sektor proizvodi proizvodna dobra i usluge, a javni sektor javna dobra i usluge. Istina je da javni sektor ne bi mogao sam sebe održavati bez proizvodnje proizvodnih dobara, ali istina je i da bi proizvodnja proizvodnih dobara bila nemoguća bez obrazovanja, liječenja, a još manje bez znanosti. Dakle, svi stvaraju novu vrijednost.
I na koncu, etikete koje dolaze na račun javnog sektora da je prevelik (ne slažem se) i da je neefikasan (djelomično se slažem, ali pogledajte zdravstveni i obrazovni sustav) također su odraz nepoznavanja, površnosti i vulgarno oblikovanih interesa poduzetničke klase. Kažu, javni sektor je neefikasan i zato traže da mu se smanje plaće. Valjda će biti efikasniji sa smanjenim plaćama. Sebično i kratkovidno.
Kao što vidite, nema ničega komunističkog u mojim stavovima. Oni su autentično socijalno-demokratski. Kako ste Vi iskazali javno da ste i Vi orijentirani socijaldemokratski, pretpostavljam da jedan od nas onda nije socijaldemokrata, ili se ne razumijemo. Nadam se samo da Vaša socijaldemokracija nije ona Milanovićeva. Takva socijaldemokracija odgovorna je za masovno iseljavanje hrvatskih građana, što je daleko veća tragedija za hrvatski narod od korona virusa.
S poštovanjem,
Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata
P.S. Možda Vi mislite da ja prizivam komunizam zato što koristim termin poduzetnička klasa. Termine klasa i klasna borba koristi, kraj mnogih drugih čak i socijalni nauk katoličke crkve pa tako Papa Ivan Pavao II u svojoj enciklici Laborem excercens, smatra klasnu borbu opravdanom ako se ne koristi nasiljem. Dakle, klase postoje u stvarnosti, a kako to zovemo je manje važno. Shakespeare bi rekao „ruža bi jednako mirisala kada bi se i drugačije zvala“. Promišljeno upotrebljavam termin „klasa“ samo u ovakvim okolnostima nesmiljene borbe oko skučenih resursa između društvenih skupina, kao što je sada upravo slučaj.
ODGOVOR BRANKA ROGLIĆA
Poštovani gospodine Ribiću,
u svojoj izjavi na N1 televiziji kazao sam da mi se čini kako u svojim izjavama u zadnje vrijeme zazivate ona vremena koja su iza nas te da su ostale još samo dvije države koje tako žive. Kuba i Sjeverna Koreja. Nisam Vas kvalificirao kao čovjeka koji djeluje antidemokratski a pogotovo ne protuustavno pa mi nije jasno iz čega ste to zaključili. U demokratskom društvu dozvoljavaju se svakojake ideje, pa i komunistička. Danas imate, u razvijenim zemljama zapada, komunističke stranke, iako su one na marginama. U Vašem pismu ste objasnili da ne spadate u tu kategoriju, što je meni potpuno dovoljno jer to nije ni moja opcija.
Što se tiče krize izazvane koronavirusom, država ne spašava kapitaliste, nego gospodarstvo (vlasnika, menadžment, sredstva za rad i radna mjesta). Onaj novac koji danas država uloži, nakon krize će kroz poreze i ostala davanja vratiti. Ako pak gospodarstvo propadne, onda nema ni realnog ni javnog sektora, a ni države. U ovom momentu krize država će se zadužiti, povećati javni dug, a onda ćemo ga svi zajedno vraćati, jer ćemo imati zdravo gospodarstvo.
U jednom se s Vama slažem: kada država dokapitalizira privatnu tvrtku, onda mora ući u vlasništvo iste, razmjerno uloženom novcu (ne preko 49%). Nakon krize, kada se za to ispune uvjeti, onda će država taj svoj vlasnički udjel prodati i povratiti naš zajednički novac.
Koliko sam ja socijaldemokrat ili ne, pokazuju rezultati Orbica u 20 zemalja. Moji radnici nisu nikada čekali svoje plaće niti 1 dan, 32 godine moga poduzetništva, a prosjek je daleko veći od drugih. Ja sam, naime, od onih poduzetnika, većine uspješnih, koji smatramo da je naš radnik najvrjednije što imamo. Oni koji tako ne misle davno su nestali u stečaju.
Poštovani gospodine Ribiću, ja i moji suradnici iz svojih domova radimo i čekaju pobjedu nad pandemijom. Ovog časa mislim na sudbinu 8500 mojih suradnika i njihovih obitelji (1200 u Hrvatskoj), koji će, nadam se, velikom većinom ostati dugoročno na svojim radnim mjestima.
S poštovanjem,
Branko Roglić
REPLIKA VILIMA RIBIĆA
Poštovani gospodine Roglić!
Primio sam Vaš odgovor na kojemu se zahvaljujem. Istovremeno se slažem sa svim navodima u pismu osim onih iz prvog pasusa. Tamo tvrdite da Vi ipak niste mislili reći da ja djelujem protuustavno, jer su u slobodnom društvu sve ideje dopuštene pa tako postoje i komunističke partije diljem Europe. Kao prvo, još jednom: apsurdno je mene, koji sam gradio demokratski i antikomunistički sindikalizam prozivati za sklonost komunističkim idejama, samo zato što se ne slažem da poduzetničkoj klasi i jedna Vlada smije dijeliti javna sredstva svih drugih poreznih obveznika šakom i kapom, bez mehanizama kontrole i bez društvene odgovornosti poduzetnika.
Kao drugo, Vi ste izrijekom rekli, citiram Vas: „Meni se čini da on poziva na povratak u društvo kakvo smo imali, a koje danas postoji samo u Kubi i Sjevernoj Koreji“. Gospodine Roglić, kao prvo komunizam u bivšoj državi, koliko god nam bio odbojan, ipak nije bio nalik onome u Sjevernoj Koreji, kao drugo, zalagati se za društvo kakvo je u Kubi i Sjevernoj Koreji, u kojima se gaze ljudska i demokratska prava građana, pa primjerice nije dopušteno slobodno sindikalno organiziranje, ipak bi bilo protuustavno zalaganje, a pogotovo kada bi se do tih ciljeva dolazilo komunističkim metodama, kako ste to potvrdili na sugestivno pitanje novinarke. Dakle, pogriješili ste. Ja sam radikalni demokrata jer su sindikati bez demokracije kao ribe na suhom.
Budući da ste svoj odgovor poslali medijima, dopustite da i ja ovaj isto tako pošaljem medijima.
Srdačno i sretno Vam u ovom vremenu!
Vilim Ribić
