Pismo članovima povodom medijskih napada na glavnog tajnika

I ŠTO SU MOJI GRIJESI? ŠTO SU VAŠI GRIJESI?

II O URBANOJ VILI U ELITNOM DIJELU ZAGREBA

III INSINUACIJE O POGODOVANJU I FINANCIRANJU SINDIKATA

IV NIJE PRVI PUT

TKO SAM JA? TKO SU ONI? TKO STE VI?

Dragi članovi Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja!

Dragi zaposlenici u sustavu znanosti i visokog obrazovanja!

Dragi članovi Matice hrvatskih sindikata!

I

ŠTO SU MOJI GRIJESI? ŠTO SU VAŠI GRIJESI?

Nije uobičajeno pisati o sebi. To nisam nikada do sada napravio u 30 godina službe. Aktualno blaćenje koje doživljavam dulje vrijeme, a posebno ovih dana ne može meni osobno napraviti nikakvu štetu. Za neko vrijeme odlazim u mirovinu, a osim toga odavno znam da sam u ringu i da je smiješno žaliti se sucu što me tuku. Ili moram i ja udarati, neovisno o tome koliko je protivnik jači, ili nemam što tražiti u ringu.

Međutim, šteta se može napraviti samo Sindikatu, a to u konačnici znači svima vama, jer ako neki zaposlenici u neistine, poluistine i zlonamjerne konstrukcije povjeruju, organizacija koja vam toliko toga čini dobroga može biti bitno oslabljena. Njena je sva snaga u vama. Ja sam u njoj ne samo radio, već i živio, i nije mi svejedno što će s njome biti kada ja odem. Zato Vam pišem.

Neposredni povod za najnovije napade na mene je moja kuća koju sam kupio prije šest godina, nakon 25 godina rada u Sindikatu. Do tada sam bio podstanar, prvo kod privatnih osoba, zatim kod dobrih ljudi, a na koncu u kadrovskom stanu Sindikata, sve do ljeta 2016. godine.

Čovjek koji ima nešto skrivati ne ulazi u konflikte s moćnicima, imperijom za koju zna unaprijed da će uzvratiti udarac. Takav se čovjek ne usudi zucnuti, skriva se u mišju rupu.

Od povoda je naravno važniji razlog, pa vas upućujem na moje izjave ovih dana o HGK-u, a osobito na Otvoreno pismo predsjedniku Milanoviću. U tom pismu dodirnuo sam osinje gnijezdo, a to je povezanost dijela agresivnih i neobrazovanih poduzetnika, politike i privatnih medija (koji su, nemojte nikada zaboraviti, isto tako poduzetnici). Ta simbioza ima za cilj razaranje javnih institucija, smanjivanje javne potrošnje i privatizaciju javnog sektora, a sve to radi smanjenja poreza, a to znači troškova poduzetnicima. Kako sam jedan od istaknutijih branitelja interesa ljudi u javnim službama i dostupnosti javnih dobara svim građanima i kako sam utjecajniji sindikalist, mnogima sam trn u oku.

Čovjek koji ima nešto skrivati ne ulazi u konflikte s moćnicima, imperijom za koju zna unaprijed da će uzvratiti udarac. Takav se čovjek ne usudi zucnuti, skriva se u mišju rupu.  Ako se uživite u moju situaciju vidjet ćete da bih ja sasvim ugodno mogao proživjeti preostalo vrijeme do mirovine s pristojnom plaćom, bez konflikata i bez stresova. Vjerujte, tada me ne bi nitko napadao niti izmišljao laži. Kao mlađi čovjek osnivao sam prvi proturežimski sindikat u RH, Sindikat znanosti, kada je to bilo veoma rizično, davne 1989. godine. Tada sam imao smjelosti i, kao što vidite, nisam ju niti danas izgubio. I dalje sam glas ne samo ljudi koji žive od svoga uma i rada, već i našeg sustava pa i naše zemlje. I tako će biti do zadnjeg radnog dana.

Netko će se pitati, kakve veze ima obavezna članarina za HGK s našim interesima u znanosti, obrazovanju i ostalim javnim službama? Članstvo u Gospodarsko-socijalnom vijeću omogućuje nam otvaranje naših tema, a pogotovo je to lakše ako ste predsjedavajući. Međutim, GSV se bavi i mnogim drugim pitanjima pa ja kao predsjednik moram uvažavati i ona koja su od važnosti za poslodavce i Vladu. Tako je ovih dana jedna od tema bila i obavezna članarina HGK-u. Sva tri partnera: HUP, Vlada i sve tri sindikalne središnjice suprotstavili su se prijedlogu Mosta o uništavanju HGK-a. Kao predsjedniku, dužnost mi je javno iznijeti gledište GSV-a pa iako sam govorio ispred institucije, doživio sam bjesomučni val osobnih napada jer se to nije svidjelo Glasu, ili bolje reći Urliku poduzetnika  i medijima-poduzetnicima kao što je Index.hr. Napali su mene kao osobu, zbog 42 kune članarine, unatoč tome što sam proljetos na sjednicama u Vladi i u javnosti zagovarao zaduživanje države radi pomaganja poduzetnicima u ekstremnim uvjetima pandemije u iznosima od nekoliko milijardi.

Moj je grijeh to što zastupam radne ljude u javnim službama, grijeh je sindikata to što je on njihova organizacija, ali niste ni vi bez grijeha. Vaš je grijeh što postojite, što radite i što primate plaće iz poreza koji navodno samo poduzetnici plaćaju.

S tim motivima Index.hr je izvor svih napada. Nakon što Index.hr senzaciju proizvede i zavrti onda se priključuju i ostali mediji, da ne bi njihovi čitatelji ostali bez njihove vijesti. Tada počinje trka svih da se bude aktualan, trka za gledanošću, klikovima, tiražom, u biti za novcem i zaradom. Tako funkcioniraju. Istinito informiranje je zadnja stvar koja ih zanima.

Potakli su novi val govora mržnje koji se najbolje vidio u komentarima ispod tekstova u Index-u. U njima se psuje, pljuje i traži npr. moje javno smaknuće. Sve te komentare poslao sam na odgovarajuće adrese, a neki idu policiji. Ovdje u prilogu dostavljam ih i Vama. Ne savjetujem ljudima slabog želuca da to čitaju.

Sve je to bilo prije „otkrića“ moje kuće. Zanimljivo, moju skrivenu kuću otkrili su baš sada. Gdje su bili do sada? Nisam ju bio zakopao. Ne vjerujem da to nisu znali i ranije. Ili to nisu vidjeli dovoljno spornim ili su čekali pravi trenutak. Sada su se odlučili za obračun, a to znači za laži i konstrukcije oko nečega što ne može biti sporno. Imam valjda pravo kupiti kuću za ušteđeni novac.

Doduše, postoji mali problem za mene, jer sam poranio pa sam ju kupio kada mi je bilo tek 60 godina.

Pri svakoj našoj sindikalnoj akciji do sada, temeljem dugogodišnjeg iskustva, očekivao sam da će to iskoristiti kao neki moj grijeh, i da vam pravo kažem, sada sam napokon doživio olakšanje, riješivši se zlokobnog iščekivanja.

Mimo moje ambicije, kao nusproizvod moga rada, postao sam simbol, koji treba satrti, vođa kojeg treba smaknuti, postao sam prepreka uređenju Hrvatske na način kako to diletanti u medijima i među anarhoidnim dijelom poduzetnika sebi zamišljaju. Naravno, to je njihova slika stvari, a istina je da ja javno zastupam stajališta kolektivnih odluka i organizacija, a tek rijetko svoja.

Sve odgovore ću dati isključivo vama, članovima i zaposlenicima, jer ste vi mjesto o kojem Sindikat ovisi, kao što i vaši interesi i prava u dobrom dijelu ovise o Sindikatu.

Dakle, moj je grijeh to što zastupam radne ljude u javnim službama, grijeh je sindikata to što je on njihova organizacija, ali niste ni vi bez grijeha. Vaš je grijeh što postojite, što radite i što primate plaće iz poreza koji navodno samo poduzetnici plaćaju. Zato smo svi mi uhljebi. Kada idemo u pregovore za plaće za 180 tisuća ljudi, znanstvenike, sestre, liječnike, onda Index.hr objavljuje naslov: „Uhljebi traže veće plaće“.

Kada je riječ o ovom napadu za moju kuću, vjerojatno se pitate zašto ne dajem izjave za medije i zašto sve lijepo ne demantiram? Dragi ljudi, dovoljno sam iskusan da znam kako funkcioniraju. Svaku izjavu izokreću ili pogrešno interpretiraju, a demantije ili ne objavljuju ili tako skrate da unakaze smisao ili vam stave u usta ono što vi niste rekli, što vam svakako šteti pa ili govorite protiv sebe ili ispadnete glupi.

Odlučio sam ovlastiti odvjetnika da on to učini, jer im je on najava da će biti tuženi. Osim toga ja bih mogao izgubiti živce i reći sve što mi je na srcu, a to baš i nije pametno. Dao sam samo izjavu za Jutarnji, jer s tom novinarkom nemam loših iskustava. Drugi su portali to prenijeli, ali već na ovom primjeru možete vidjeti kako to funkcionira. Unatoč mojoj izjavi neki portali (npr. Pavićev Telegram) nastavljaju napadajući me zašto nisam objasnio ovo ili ono. To što bi oni htjeli, novinarka jednostavno nije pitala. Ja sam odgovarao na njena pitanja.

Međutim, sve odgovore dajem vama, članovima i zaposlenicima, jer ste vi mjesto o kojem Sindikat ovisi, kao što i vaši interesi i prava u dobrom dijelu ovise o Sindikatu. Za naše ljude, i članove i nečlanove, sam radio punih 30 godina i samo su oni kriterij moga djelovanja.

II

O URBANOJ VILI U ELITNOM DIJELU ZAGREBA

U prvom dijelu opisao sam vam okolnosti u kojima se sve događa. Prvo su uslijedili bjesomučni napadi zbog izjava o HGK, a onda napadi zbog kuće. Dužnost mi je pred Vama odgovoriti barem na najvažnije laži koje su dovele u pitanje moje poštenje i poštenje ljudi s kojima surađujemo, a sve s namjerom da potkopaju vjerodostojnost Sindikata. Krenimo redom.

URBANA VILA. Vidim da ljudi ismijavaju tu tvrdnju. Citirao bih čitateljicu jednog portala koja piše „ako je to urbana vila onda sam ja kraljica Elizabeta“.

CIJENA KUPLJENE KUĆE. Centralno mjesto svih napada vrti se oko toga jesam li kuću kupio ispod tržišne cijene? Ako je to istina, onda je doista legitimno otvarati mnoga pitanja pa i ona o mome poštenju. Ako to, međutim, nije istina, padaju u vodu svi drugi navodi i insinuacije.

Neki su se mediji odmah usudili ustvrditi kako je kuća kupljena čak dvostruko ispod cijene. To je lajtmotiv njihovog napora, potvrditi da je na čelu Sindikata loš čovjek i sumnjiva osoba kojem je netko pogodovao za kuću. U tu svrhu su našli „stručnjake“. Njihovi stručnjaci su njihovi, za jednokratnu upotrebu.

Sadašnju vrijednost kuće isti su ti medijski stručnjaci procijenili na 400 tisuća € ili 3 milijuna kuna. Molim nekoga iz medija ili njihove procjenitelje za prodaju nekretnina da mi nađu kupca za 3 milijuna kuna. Provizija zagarantirana. Odmah ću je prodati. To bi bio posao.

Međutim, ja sam sretan, jer imam elaborat nepristranog i pravog stručnjaka, vještaka Zagrebačke banke, od 3. lipnja 2015. godine koja mi je dala kredit. Fotografiju prve stranice elaborata tvrtke Desidia vam dostavljam ovdje. Kredit u banci za izgradnju kuće nije moguće dobiti bez elaborata o vrijednosti nekretnine i zemljišta na toj lokaciji. Taj je vještak u „Procjembenom elaboratu“, napisao da je kuća roh-bau vrijedna 92.460 €. Ja sam kuću platio mjesec dana prije nego što sam dobio elaborat po cijeni od 90.000 €. Dakle, prodavatelj je dobro procijenio cijenu, a nisam niti ja prošao lošije u odnosu na tržišnu vrijednost. Danas to sve sigurno vrijedi nešto više, ali u vrijeme kupnje tržište nekretnina još je bilo pod snažnim utjecajem financijske krize. Nekretnine se nisu prodavale, posebno kuće. Sva sreća da sam morao uzeti kredit, jer kome bih danas dokazao da je kuća kupljena po realnoj cijeni.

Što sada? Hoće li se netko ispričati? Neće! Budite uvjereni. Najvjerojatnije će sve u medijskom prostoru zamrijeti ili će se neupućenim „copy-paste ljudima“ proturati neka nova nemušta obrazloženja tipa: imao je vezu u banci, potplatio je vještaka… što li sve dijabolični (ne)ljudski umovi mogu smisliti? Štetu su napravili neprocjenjivu. Obmanuli su, ponizili i dezinformirali svoje čitatelje i gledatelje. Kako reče Andre Malraux, to je kao da su prorezali jastuk s perjem koje je odletjelo i više ga nitko ne može vratiti nazad. Oni su zadatak obavili, mene su oblatili, kod članstva sindikata izazvali podozrenje i sada ih više istina ne zanima. Well done.

SADAŠNJA VRIJEDNOST KUĆE. Sadašnju vrijednost kuće isti su ti medijski stručnjaci procijenili na 400 tisuća € ili 3 milijuna kuna. Iz njihovih ustiju u Božje uši. Međutim, na moju žalost, moja kuća prema ozbiljnim procjenama vrijedi danas između 200 do 220 tisuća € na toj lokaciji. Ja sam u nju uložio uz cijenu kuće još toliko do današnjeg dana za  dovršenje objekta, unutarnje uređenje te uređenje dvorišta i okućnice. Molim nekoga iz medija ili njihove procjenitelje za prodaju nekretnina da mi nađu kupca za 3 milijuna kuna. Provizija zagarantirana. Odmah ću je prodati. To bi bio posao.

SINDIKALNI STAN. Na portalima, više ne znam niti na kojima, napisali su da sam i dalje koristio sindikalni stan i nakon što sam se preselio. Istina je da nisam niti jednom bio u tom stanu nakon što sam ugovor o najmu razvrgnuo sa Sindikatom  na dan 30. rujna 2016. godine. Koristio ga je bivši predsjednik Velikog vijeća koji živi i radi u Zadru, i to kada bi dolazio na sindikalne sastanke. Svojevremeno su mediji pisali da je to stan od 100 kvadrata s luksuznim uređenjem. Stan je toliko luksuzan da nitko od mladih ljudi u profesionalnom pogonu Sindikata nije bio zainteresiran u njemu živjeti, unatoč našoj ponudi. Zato smo ga htjeli prodati, ali to nam je uspjelo tek prošle godine. Bili smo ga kupili za 50 tisuća eura, a prodali smo ga za 68 tisuća. Još jedan dobar posao Sindikata. Laž je Index-ova da sam još uvijek prijavljen na toj adresi. Odjavio sam se vrlo brzo čim sam uselio u kuću.

Pišu da je Gornje Vrapče elitni dio Zagreba. Iako se mnogi tome čude, stanovnici Gornjeg Vrapča su ponosni jer prvi puta čuju da je njihov kvart postao ravan Cmroku. Raduje me da sam ja tome dao doprinos.

VELIKO VIJEĆE. Viša tijela Sindikata upoznao sam s mojom kupnjom kuće odmah po useljenju, radi razvrgnuća ugovora o najmu sindikalnog stana.

UPORABNA DOZVOLA. Nisam stigao to napraviti. Napravit ću što prije mogu. To je doista moja krivica za koju sam spreman odgovarati. Imao sam namjeru, ali jednostavno radim posao koji mi ne ostavlja dovoljno vremena čak ni za važne privatne stvari. S mojim liječničkim kontrolama još je i gore. Time što nemam uporabnu dozvolu ne ostvarujem nikakvu korist, niti je u tome išta sumnjivo, suprotno onome što mediji insinuiraju.   

ODAKLE MI NOVAC. Do 48. godine života imao sam asistentsku plaću, a od tada imam više nego pristojnu plaću (na razini državnog tajnika). Ako cijele dane radite i živite u sindikatu, ako nemate djece, ako ste štedljivi i odgovorni prema novcu, onda možete uštedjeti toliko da za petnaestak godina možete kupiti stan ili kuću. Nešto donesu i kamate, oko deset tisuća eura mi je ostavio po oporuci moj stric iz Australije, nešto je doprinijela i supruga, a podigao sam kredit za dovršenje kuće u iznosu od 30 tisuća eura.

VELIČINA KUĆE. Moja „urbana vila“ zapravo prema elaboratu ima 209 kvadrata neto korisne površine, od toga je u prizemlju 19 kvadrata stubište i balkon, 90 kvadrata čine veliki dnevni boravak, mala radna soba, spavaća soba, kupatilo i lijepa i velika terasa. Ostala kvadratura pripada podrumu, veličine 100,8 m2 i tako se vodi u svim službenim papirima. Iako se javno zalažem za porez na nekretnine, kao najpravedniji porez, nadam se da mi nakon njegovog uvođenja neće podrum procijeniti kao stambeni prostor jer on to nije. On sa sjeverne i istočne strane nema nikakvog prozora, sa zapadne strane ima dva uska prozora, a samo su na južnoj strani dvoja velika francuska vrata za ulaz u podrum. U nuždi ljudi mogu živjeti i u podrumu, ali koliko je meni poznato ljudi to ne vole pa tamo ne živimo niti supruga i ja, već ga koristimo za smočnicu, spremište, cvijeće i biljke te za stolni tenis. Kuća se nalazi na terenu koji bi se mogao pretvoriti u klizište pa su graditelji promijenili plan. Umjesto garaže, izgradili su u donjem dijelu veliki podrum koji jamči, kažu, sigurnost protiv otklizavanja. Tako veliki podrum nije najsvrhovitiji.

LOKACIJA. Pišu da je Gornje Vrapče elitni dio Zagreba. Iako se mnogi tome čude, stanovnici Gornjeg Vrapča su ponosni jer prvi puta čuju da je njihov kvart postao ravan Cmroku. Raduje me da sam ja tome dao doprinos. Meni koji sam 16 godina živio u skučenom, hladnom i mračnom stanu ovo doista jeste elitni dio. Sunca imam napretek i doista sam prezadovoljan.

JE LI MOJU KUĆU GRADILA ISTA FIRMA KOJA JE GRADILA I SINDIKALNI DOM?  Na takve laži stvarno čovjek ostane bez riječi. Dom je građen od 2009. a zgrada je preuzeta 2013. godine, useljena početkom 2014. godine. Dom je gradilo veliko građevinsko poduzeće Tehnika, d. d. Tko je gradio moju kuću, prije nego li sam ju ja kupio, danas više ne znam, ali sam siguran da to nije bila Tehnika. Niti je to bitno. Nakon što smo vidjeli da je kuća kupljena po tržišnoj cijeni više nije bitno niti to je li gospodin Zoran Kovač, kojeg spominju mediji, meni nekako pogodovao i ako jeste kako? Ipak ćemo radi nevjernih toma o tome nešto reći u idućem nastavku.

III

INSINUACIJE O POGODOVANJU I FINANCIRANJU SINDIKATA

KOME SE ZAPRAVO POGODOVALO? Mediji insinuiraju i spominju gospodina Zorana Kovača kao osobu koja mi je navodno pogodovala oko cijene kuće. Vidjeli smo prema bančinom elaboratu o cijeni da mi nitko nije pogodovao. Zoran Kovač je dugogodišnji partner većine sindikata javnih službi, skoro pa već jednu deceniju. On je još od 14.3.2012. direktor Matice stanogradnje koju je osnovalo osam sindikata. Radi se o uspješnom poduzetniku, koji nema vremena sjediti na facebooku i napadati cijeli svijet, koji i u pandemiji posluje uspješno, koji je u suradnji sa sindikatima izgradio stanove za oko 600 članova sindikata u Zagrebu i Zadru, stanove kojima su svi naši članovi koji su ih kupili više nego zadovoljni. Stanovi su vrhunske kvalitete, a svaki naš član je dobio 200 do 300 eura nižu cijenu po kvadratu od tržišne. To znači da je za stan od 50 kvadrata naš član profitirao za 10 do 15 tisuća eura. Dakle, pogoduje se članovima. Nitko drugi se ne otima za takvu vrstu posla jer pod takvim uvjetima teško je ostvariti visoku zaradu. Njegova je poslovna logika drugačija: dugoročna stabilnost poslovanja koja omogućuje povećanje obujma posla.

Gospodin Kovač vodi poduzeće Sindikat gradnja d.o.o, koje brine o najmu i investicijama u sindikalnom domu, tek od 1.1.2014. godine. Dom je tada već bio izgrađen i preuzet. Dakle, nije istina da je on vodio izgradnju doma. Kao što se može vidjeti, prije je postao direktor nego što sam ja kupio kuću pa je teza kako je meni pogodovao da bi postao direktor još jedna neistina u nizu.

Surađujemo 10 godina bez propasti i afera, osim ako ne računamo ovakve izmišljene. Takva suradnja s poduzetnicima koji su skloni sindikatima, koji nastoje ne samo zaraditi, već i napraviti nešto dobro za ljude je uobičajena u sindikalnom svijetu. Švedski sindikati imaju 18 zgrada usred Stockholma.

Pri gradnji kuće nema niti jedne operacije, niti jednog troška, a da to nisam platio putem računa. Na tome sam inzistirao radi plaćanja PDV-a. Kakav bih ja bio čelnik sindikata koji se bori za nastavnike, znanstvenike i zdravstvene radnike kada bih izbjegavao plaćati porez iz kojeg se alimentira njihova plaća?

KUPNJA KUĆE I SUKOB INTERESA. Da bih izbjegao prigovore da sam se okoristio kupnjom povoljnog stana, iako sam i ja član Sindikata (sic), iz opreza nisam kupio takav stan. Odlučio sam se tragati za kućom. To sam radio prilično traljavo zbog manjka vremena i znanja, o čemu se na margini jednog sastanka pred više ljudi poveo razgovor. Kovač je tada rekao da se njemu poznate bliske osobe nalaze usred projekta izgradnje kuće, ali da bi od toga zbog nekih teškoća odustali. Ja sam se zainteresirao i nakon nekoliko odlazaka na mjesto gradnje odlučio to kupiti. Kao što ste vidjeli, nitko mi nije ništa prodao ispod cijene.

Nema niti sukoba interesa. Odvjetnik nam je objasnio da bi sukob interesa bio kada bih ja zahvaljujući odnosu sa Zoranom Kovačem ostvario osobne koristi uslijed kojih bi nastupila šteta članovima Sindikata. Kao što vidimo, moje osobne materijalne koristi nema, štete nema, ali ima koristi za članove.

Meni je gospodin Kovač pomogao u nizu praktičnih pitanja. Kao neznalica u pitanjima građevine bojao sam se da bi me svatko mogao izigrati, a ušteđevina za tu namjenu bila je jedina imovina koju sam imao. Stoga mi je Kovač omogućio savjete svoga inženjera, kao i savjete kod drugih teškoća koje su neizbježne kod gradnje, a koje ja sigurno sam ne bih znao riješiti. To je meni ogromna pomoć, jedina koja mi je trebala.

I na koncu, vidim još jednu nelogičnost u svim medijskim konstrukcijama. Zašto bi pogodovanje moralo ići preko gradnje kuće? Ne rade li to meštri korupcije tako da donesu gotov novac na stol? Oni koji izmišljaju ovakve stvari ne brinu o logici, već kako uništiti čovjeka i stvoriti fabulu koja djeluje dijabolično.

NITI JEDAN TROŠAK BEZ RAČUNA. Pri gradnji kuće nema niti jedne operacije, niti jednog troška, a da to nisam platio putem računa. Na tome sam inzistirao radi plaćanja PDV-a, što neke baš i nije obradovalo (ako je po računu onda im to ulazi u prihod i moraju plaćati porez na dobit). Kakav bih ja bio čelnik sindikata koji se bori za nastavnike, znanstvenike i zdravstvene radnike kada bih izbjegavao plaćati porez iz kojeg se alimentira njihova plaća? Uvijek ću sve račune podastrijeti svima u Sindikatu, koji to zatraže. Čuvam ih i za moguće inspekcije iz vlasti, ako i kada odluče doći.

KAKO JE SINDIKAT FINANCIRAN? Index.hr je napisao da se Sindikat djelomično financira iz državnih sredstava. To je sada napisao treći put kao da nismo slali dva demantija 2019. i 2020. godine koji pobijaju tu neistinu. Sindikat se ne financira iz državnih izvora, već su sredstva za naše projekte iz europskih fondova transferirana posredstvom državnih računa.

BOGAĆENJE NA PROIZVODNJI LAŽI. Mene staviti u kontekst nepoštenja pred kraj radnog vijeka, nakon godina rada bez mrlja, a u to uvući još i drugog čovjeka bez dokaza doista je bezobzirni čin. To nije sloboda medija, već nasilje nad istinom i ljudima. Pitam se gdje to medijski vlasnici obitavaju, kakvim se oni makinacijama bave, kakve oni imaju kuće i na čemu ostvaruju zarade? Svaki neradnik, oni kažu uhljeb, u javnim službama manje je štetan za društveno zdravlje, nego oni koji na lažima ostvaruju bogatstva.

Naravno, nije prvi put da se ovakva kampanja vodi protiv mene osobno.

IV

NIJE PRVI PUT

Napadi na sindikate i sindikalne čelnike intenzivirali su se s financijskom krizom 2008-2015. Napada se sve i svakog tko se financira iz javne potrošnje. Postao sam prepreka smanjivanju javnih plaća, simbol i crvena krpa za kapital i medije, koji traže niže poreze i niže troškove. Ovdje navodim neke od načina na kojima grade taktiku za razbijanje sindikata po receptima američkog kapitalizma.

PLAĆE ČELNIKA. Svi kojima su sindikati trn u oku obožavaju otvarati temu sindikalnih plaća, bilo da su to vlade, poduzetnici i mediji. Za plaće nas pitaju kada je neki štrajk ili pritisak na pomolu. Predobro znaju da dio ljudi teško živi i da im bodu oči plaće svih onih koji mogu živjeti bolje od njih. To je taktika kako bi se podijelili ljudi, potkopalo povjerenje članova u sindikate, potakao izlazak iz Sindikata. Neki nasjedaju na takvu propagandu. Također, time vrše pritisak na smanjenje plaća u sindikatima, kako bi sindikati izgubili najbolje ljude. Bez kvalitetnog profesionalnog pogona nije moguće uspješno raditi tako složen posao; ne bi bilo kompetentne pripreme za pregovore, uspješnih pregovora, praćenja i obrane prava ljudi na sudu. Sindikat je također i firma te mora imati dobro računovodstvo i pravnike… Slabi sindikati znače slaba prava radnih ljudi. Kada to ne bi bilo tako, sindikati im ne bi toliko smetali. Sindikati su se prije dvije, tri godine napokon dogovorili da više nitko medijima ne daje podatke o plaćama, jer su stvar doveli do apsurda. Ljudi su krivi što primaju plaću u visini koju nisu sami sebi odredili. Zanimljivo bi bilo znati što mediji misle kolika bi trebala biti plaća sindikalnog čelnika? Sindikati u svijetu imaju princip da čelnik mora imati plaću približno na razini one koju imaju oni koji sjede sa suprotne strane, kako čelne i kvalitetne  ljude u sindikatu ne bi plaćom privukla suprotna strana.

Prije nekog vremena sam novinarima rekao da ćemo im dati podatke u lipu o našim plaćama, ako objave plaće svojih urednika. Nisu ih objavili.

MOJA PLAĆA. Napadi na sindikalne plaće počeli su na početku Sanaderovog mandata. Sanader nas je u štrajku napao da čelnici sindikata imaju ogromne plaće. Ja sam tada, u 48. godini života, imao asistentsku plaću pa sam poslao odrezak svoje plaće i Sanaderu i medijima. Nakon toga su se ljudi u višim tijelima našeg Sindikata začudili koliko je niska moja plaća i usporedili ju s mojim odgovornostima. Odredili su koeficijent plaće na razinu pomoćnika ministra. Upozorio sam da bi to mogao biti problem jer će se time manipulirati u javnosti. Ja nikada nisam postavio pitanje moje plaće pa niti tada. Dostavljam ovdje izvod iz zapisnika i moju pisanu izjavu članovima Upravnog vijeća.

Sjećam se, kolege su rekli da oni ne određuju plaću za mene, već za radno mjesto. I u drugim sindikatima javnih službi većina čelnika ima takve plaće.

Zanimljivo, prije nekog vremena sam novinarima rekao da ćemo im dati podatke u lipu o našim plaćama, ako objave plaće svojih urednika. Nisu ih objavili. Mediji nisu nikada pitali ništa o plaći direktora HUP-a, a kada je smijenjen pokazalo se da je ta plaća bila višestruko veća od ministarskih plaća.

BIZNIS ILI LUKSUZ KLASA. Mediji su „otkrili“ (kao da sam ja skrivao) da se vozim biznis klasom kada putujem u Brisel na sjednice Europskog gospodarsko-socijalnog vijeća. Meni biznis klasu plaća EU, kao i za još 350 delegata iz 27 europskih zemalja i baš kao svim našim drugim zastupnicima (europarlamentarcima, članovima Odbora regija i članovima EGSO-a). Zanimljivo, sa mnom je putovao i direktor HUP-a. Svi ti ljudi putuju godinama biznis klasom, i nitko od njih nikada nije bio predmet medijskog iživljavanja na tu temu. U čudu ćete se pitati: zašto baš Ribić? Kod malog čovjeka koji ne zna kako se putuje avionom treba stvoriti sliku o raskalašenosti sindikalista.

EU ne plaća biznis karte zato što je rastrošna, već zato što s takvom kartom čovjek brže prolazi kontrole i tako može dulje ostati na popodnevnim sastancima, jer se putuje rano u jutro, a vraća predvečer. Osim toga, u biznis klasi uvijek ima još jedno mjesto slobodno pored pa možete držati dokumente i provesti vrijeme u radu, što uvijek činim. To nije luksuz klasa, već biznis klasa.

KRIV SAM ŠTO SMO BANKROTIRALI. Najteže sam proživio napad Globusa iz 2012. godine. Na naslovnoj stranici je objavljen veliki naslov: „Sindikalni mogul bankrotirao“, a u tekstu su objavljene fotografije sindikalnog doma u izgradnji. Iako su sve odluke o izgradnji donijela kolektivna tijela Sindikata, Globus je cijeli pothvat prikazao kao moj osobni debakl. Naravno, mi nismo bankrotirali i nismo dirali štrajkaški fond, ali izdavač Globusa jeste bankrotirao. Ta je laž na kioscima visjela sedam dana, a bili smo usred gradnje doma. Da su članovi u to povjerovali, Sindikat bi se raspao. Hodao sam i vozio kao pijan tih dana po gradu.

KRIV SAM ŠTO NISMO BANKROTIRALI. U vrijeme štrajka 2015. godine bilo je sasvim obrnuto. Marko Rakar, SDP-ov član za vrijeme SDP-ove Vlade dobio je iz Ministarstva financija podatke o našim financijama, što je eklatantno protuzakonito. Prvo je manipulirao s podacima o velikom iznosu sredstava s kojima raspolažemo, uračunavajući u to i vrijednost fizičke imovine, tj. zgrade, a onda je ustvrdio da dajemo beskamatne kredite privatnim firmama. Mi smo dali beskamatne kredite samo jednoj firmi, i to vlastitoj firmi, jer smo putem tih kredita financirali izgradnju zgrade. To smo uspjeli demantirati u javnosti.

Poseban trik kojim se obračunava sa sindikatima je personalizacija organizacije. Prema medijima ne pregovaraju sindikati, već pregovara Ribić, nije zgrada posljedica kolektivnih odluka svih tijela Sindikata, već Ribićeva stvar. Ne napada se sindikat, već Ribić. Smisao toga je poljuljati vjeru ljudi u čelnika koji nije prikladan njihovim kriterijima.

KRIV SAM ZA SINDIKALNI DOM. Kao iz noćne more su izgledali orkestrirani napadi na mene zbog izgradnje sindikalnog doma. Sredstva smo skupili kroz 20 godina rada, odricanjem, štednjom, malim plaćama i odljevom kadrova. Poslovni prostor nam je bio nasušna potreba. Dakle, štedjeli smo, oplodili sredstva i investirali. Postupali smo u najboljem poduzetničkom duhu. Samo što me nisu razapeli, kao da sam to radio za sebe, kao da ću zgradu odnijeti sa sobom u mirovinu. Unatoč tome, mediji su se uplašili sindikalne moći. Svi koji su u bili u zgradi uvjerili su se da je zgrada odmjerena u svemu, bez ikakvog luksuza.

PERSONALIZACIJA. Poseban trik kojim se obračunava sa sindikatima je personalizacija organizacije. Prema medijima ne pregovaraju sindikati, već pregovara Ribić, nije zgrada posljedica kolektivnih odluka svih tijela Sindikata, već Ribićeva stvar. Ne napada se sindikat, već Ribić. Smisao toga je poljuljati vjeru ljudi u čelnika koji nije prikladan njihovim kriterijima. Drugi smisao vidim u tome da proizvedu kontroverznu osobu o kojoj vijesti donose zaradu.    

DUGOVJEČNOST. U nedostatku kompromitirajućih sadržaja prozivaju me i zbog dugovječnosti, iako sam se 2018. godine odbio kandidirati za predsjednika Velikog vijeća te je izabran novi čelnik Sindikata. Mandat na mjestu predsjednika Matice istječe mi iduće godine.

Nisam se ja sam instalirao, već sam dobivao najviše glasova između šezdesetak kandidata za Veliko vijeće u tajnom glasovanju na svakom Saboru Sindikata svake četvrte godine pa i na ovom iz 2018. godine.  To kod svakog čovjeka jača motive. Razlog takve podrške vidim prije svega u opipljivim rezultatima, a zatim u nesebičnom razdavanju, štedljivosti, iskrenosti i poštenju te u idealnoj vrsti obrazovanja za ovakav posao (filozofija politike, književnost i makroekonomija te prethodni rad u novinarstvu i povijesnom institutu), što mi pomaže u razumijevanju i artikulaciji okolnosti. Sindikatima je problem što nema jagme za sindikalnim funkcijama, jer je to stresan i naporan posao. Međutim, napad na mene i kolegu Severa upućuje na nešto drugo. Mi smo ostali vjerni sindikatu sve te godine.  Nismo iz njega otišli, usprkos svemu. Neki su otišli, ali njih su jednako tako napadali zato što su otišli.

U svakoj civiliziranoj zajednici mudrost starijih je na cijeni. Samo su sindikalni članovi ti koji trebaju odlučivati je li sindikatu važnije iskustvo, socijalno pamćenje i poznavanje ljudi i okolnosti, ili mladost, nove ideje i agilnost.

Pionir demokratskog sindikalizma, osam dobivenih izbora, rad bez mrlja i afera, obrazovanost, predanost ljudima, čvrstina uvjerenja, doživjela je metamorfozu u osobu sumnjivog poštenja u tvornici medijskih halucinacija.

TKO JE WALTER REUTHER? U ovom kontekstu zanimljivo je čuti priču koju opisuje nobelovac Paul Krugman u knjizi Savjest liberala o šefu američkog sindikata automobilske industrije Walteru Reutheru, kojeg su razapinjali američki konzervativni mediji. Međutim, časopis Time ga je 1998. godine uvrstio među najutjecajnije ljude 20. stoljeća u Americi. Krugman piše da je bio šef sindikata od 1946. do smrti 1970. godine, da su ga konzervativci i neoliberali smatrali „opasnijom prijetnjom od onog što bi sovjetska Rusija mogla učiniti Americi“, dok su ga u Sovjetskom Savezu tretirali kao izdajnika i štrajkbrehera jer je izbacio komuniste iz vodstva sindikata. Tijekom lažirane senatske istrage o sindikalnoj korumpiranosti, usprkos silnom trudu revizori nisu Reutheru uspjeli prišiti nikakvo kršenje propisa, kaže Krugman. Bio je tako oprezan da je na poslovnim putovanjima sam sebi plaćao mnoge račune… Predsjednik Kennedy mu je predložio mjesto potpredsjednika. Na njemu su izvršena dva atentata. Njegova smrt, smrt njegove žene i njegovog tjelohranitelja u sumnjivoj avionskoj nesreći samo se uklapala u nastavak fizičkog obračuna s liderima lijeve američke javne scene: John Kennedy, Martin Luther King, Malcolm X i Robert Kennedy.

SLIČNOSTI. Na mene nisu pucali, ali su za sada na meni nacrtali metu. Niz prijetnji smrću, teških uvreda i pozivanja na moje smaknuće, koje dobivam otvoreno preko javnog prostora posljedica su kampanje medija koji su i sami poduzetnici. Slično Reutheru oprezan sam kod svih privatnih transakcija i skupljam račune. Nadmašio sam ga u dugovječnosti jer me nisu ubili. Kao i u Americi, agresivni dio srednjeg i malog kapitala se organizira kao pritisak na širokom prostoru u medijima, a kod nas baš kao i u Latinskoj Americi u agresivnim skupinama te na ulici. Mržnja s kojom istupaju prema onima koji misle drugačije, upozorava na opasnost za demokraciju ako se takve falange dokopaju vojne i političke moći. Privatni mediji poput Index.hr inspiratori su takvih tendencija. Stvorili su i krug pseudoznanstvenika propagatora interesa, a ne istine. U simbiozi su s radikaliziranom desnicom, koja pruža nekritičku potporu neodgovornom poduzetništvu. Danas u parlamentu ima ih puno. Polovica zastupnika je u istom filmu nekritičke potpore onima koji im financiraju kampanje (osim Možemo). Portali i facebook postaju brzi transmiteri zabluda, neznanja i mržnje, kojima odmjerena politika i razumna stajališta teško mogu parirati. Na drugoj strani ne postoje organizirane snage dovoljno svjesne opasnosti rastakanja socijalne i demokratske države. Volio bih da pretjerujem.

NOTA BENE. Svatko onaj tko će vam govoriti da se ja zalažem protiv poduzetništva, i slobodnih medija ili ništa ne razumije ili je zlonamjeran. Ja sam protiv društveno neodgovornog poduzetništva i neodgovornih medija.

Srdačan pozdrav, iskreno Vaš

Vilim Ribić,
glavni tajnik

Ključne riječi:

Hrvatska gospodarska komora, index.hr, medijske manipulacije, obiteljska kuća, Pismo članovima