Prva godina mandata ove Vlade! Iščeznuće nove Hrvatske u raljama stare politike
Točno prije godinu dana stvorena su široka nadanja od formiranja nove Vlade i novog uljuđenog mandatara. Danas, međutim, možemo reći da smo, umjesto politike u službi naroda, dobili Vladu u službi povlaštenih, Vladu imućne manjine na temelju glasova osiromašene većine.
PRIOPĆENJE ZA JAVNOST
Prva godina mandata ove Vlade! Iščeznuće nove Hrvatske u raljama stare politike
Točno prije godinu dana stvorena su široka nadanja od formiranja nove Vlade i novog uljuđenog mandatara. Vlada se formirala usred dugogodišnjeg besperspektivnog stanja stvorenog zahvaljujući teškim ekonomskim i socijalnim promašajima Milanovićeve garniture, čije posljedice u vidu stagnacije zapošljavanja, masovnog iseljavanja, demografske depresije te hrvatskog nazadovanja traju i danas.
Govorilo se o novoj paradigmi u novoj Hrvatskoj, društvenoj inkluzivnosti, jačanju društvenih institucija i novoj gospodarskoj politici. Navodno „nenarodnu vlast“ trebala je zamijeniti, pretpostavljamo, narodna politika.
Indikativno, niti jedna rasprava o godini dana rada Vlade, niti u Saboru niti u medijima, nije polazila od materijalnih interesa građana i socijalno-ekonomskih orijentacija ove vlasti.
Danas, međutim, možemo reći da smo, umjesto politike u službi naroda, dobili Vladu u službi povlaštenih, Vladu imućne manjine na temelju glasova osiromašene većine.
Porezna politika pogodovala je bankama smanjujući im porez na dobit. Povećala je i neto plaće običnim ljudima, primjerice, učiteljima za stotinu kuna, a menadžerskom sloju ljudi iz društvenog miljea ministrice Dalić i ministra Marića za 5 tisuća kuna. Vlada je proširila zapošljavanje tzv. sorovaca na temelju sredstava poreznih obveznika financirajući besplatnu radnu snagu bankama i poduzetnicima.
Plenkovićeva Vlada odlučila je više stotina tisuća građana, svojih zaposlenika i njihovih obitelji brutalno izigrati. Dogovor i ugovor sindikata s prethodnim Vladama o povećanju osnovice kada zemlja izađe iz krize kao da za Vladu ne postoji i kao da se svodi samo na pravno pitanje. Vlada šalje poruku: država vara svoje građane i pri tome je u stanju koristiti pravne smicalice i utjecaj na pravosuđe.
Sva je sreća da se ova vlast ne usudi provesti porez na nekretnine jer ga ne bi iskoristila za stvaranje socijalne pravde, što je njegov izvorni smisao, već za terećenje većine građana radi financiranja svojih političkih i izbornih prioriteta.
Očajno stanje u kojem žive stotine tisuća građana Vlada umiva lažnim statistikama o rastu zaposlenosti.
Pitanje rastuće i destruktivne nejednakosti u društvu nije Vladina preokupacija, iako je to dominantna tema u Europi i u svijetu. U tom smislu sindikati nisu poželjni kao socijalni partner, jer otvaraju i postavljaju nepoželjna pitanja pa se socijalni dijalog opet svodi na formalnu priču o manje relevantnim temama s manje relevantnim dužnosnicima. Ilustrira to premijerov odlazak pred 1. svibanj na gala ručak s poslodavcima, ali ne i poziv sindikatima na radni sastanak o siromaštvu i bijedi svojih podanika.
Identično tome je postupao i Milanović, što je posljedica iste metode mišljenja, diplomatskog vanrealnog životnog prostora, u kojemu prioritet nisu tegobe građana i običnih ljudi. Postoje samo financijske, političke i poslovne elite, nadmetanje među njima, i visoka politika. U diplomatskom miljeu se nauči „kako“, ali ne i „što“. Važnije je kako nekoga zaobići, pridobiti, izigrati ili pobijediti, kao balansirati, ali ne i što je cilj, i kamo voditi.
Od ekonomskog rasta, koji je Plenkovićevoj Vladi ničim izazvan, stjecajem vanjskih okolnosti doslovce pao u krilo, stvarne koristi nema narodna većina, već samo privilegirane skupine u društvu i imućna manjina.
Ako se građani zbog toga iseljavaju, sretan im put, baš kao što je to premijer poželio hrvatskom dragulju, gospodinu Đikiću, potkopavajući time najvažnije vrijednosti cijeloga društva, a osobito mladih ambicioznih ljudi. Plenkoviću su važniji smutljivci na mjestu ministara nego ljudi koji su teškim radom postigli vrh svoje profesije, afirmirajući i sebe i zemlju u inozemstvu.
Takvim moralnim nehajem spram imitativnoga i lažnoga na štetu kreativnoga, ova Vlada urušila je svaku vjeru u njen potencijal za stvaranje nove Hrvatske.
Ne! Ovo je vlada stare Hrvatske, koja unapređuje povlastice već od ranije privilegiranih slojeva na štetu radne i produktivne populacije. Ne može biti većega grijeha s težim dugoročnim posljedicama u politici.
Ovo je Vlada koja lokalnim zajednicama prenamjenjuje sredstva za vrtiće u financiranje braniteljskih udruga (novih hrvatskih šatora). Ali zato povećava novčane naknade u svrhu demografske obnove što se odavno pokazalo kao neučinkovita mjera.
Politika ove Vlade svodi se na očuvanje društvenog, moralnog i mentalnog statusa quo. Stvaranje klase nad svim slojevima, klase zaslužnih nad klasom produktivnih, što je najrazornija poruka koju možemo poslati mladim generacijama, poruka koja oduzima optimizam najboljim dijelovima hrvatskog društva.
Ovo je vlast koja je odlučila izbornu potporu tražiti od neproduktivnih dijelova društva. Što ostaje produktivnima?
Bez socijalnog i političko-ekonomskog senzibiliteta, i na tom planu izrazito slabih kompetencija, izvan modernih saznanja i uvida ključnih vladinih ljudi, preostaje im samo slijediti strane upute, počesto s onu stranu nacionalnih interesa. Primjer je nametanje eura, u konfuznim europskim okolnostima. U vrijeme kada većina zemalja u čekaonici za euro namjerno odgađa njegovu primjenu, Hrvatska srlja u nešto što ju definitivno pretvara u europsku periferiju.
Hrvatska je primjer u kojoj socijalno-ekonomske prilike izviru iz pogrešne vanjske politike i vanjskih imperativa. Kod ozbiljnih država vanjska politika je posljedica socijalno-ekonomskih okolnosti u zemlji.
Iako znamo da je ovo politika prolongiranja svih hrvatskih nevolja, politika bez jasnih vrijednosti, vizije i identiteta, ipak nas iznenađuje izostanak potpore katalonskoj i kurdskoj neovisnosti. Politika bez principa jednostavno nije politika, već besciljno plutanje olupine od vala do vala.
Hrvatskoj ne treba namjesnik raštimane Europske unije, već predsjednik naše Vlade koji brine o interesima narodne većine pa se za njih bori i u zemlji i u Europskoj uniji.
U Zagrebu, 19. listopada 2017. godine
Na tragu zaključaka Velikog vijeća Sindikata znanosti
Vilim Ribić, predsjednik Velikog vijeća
