Reakcija na izjave gospođe Deranje – predsjednice HUP-a
Mnogi u uvjetima krize love u mutnome. Gospođa Deranja htjela bi prikazati sebe kao boljeg zaštitnika radnika nego što to rade sindikati. Stara je to floskula na koju rijetko tko nasjeda.
Neki dan su neki portali prenijeli poruku Vilimu Ribiću od gospođe Gordane Deranje u kojoj navodi da se meni „živo fućkalo“ za 150 tisuća radnih mjesta i da neće dozvoliti da opet nestane toliko radnih mjesta, uskliknuvši: Dosta je!
Prvo, gruba je i simplificirana neistina da se mene u prošloj krizi nije ticao nestanak 150 tisuća radnih mjesta. Upravo obrnuto. Sve sam svoje napore nekoliko godina, kao čelnik sindikata, ali i kao pristojno obrazovani ekonomist (najteži poslijediplomski studij iz makroekonomije u bivšoj državi), putem javnih istupa, tripartitnih konzultacija, pisama i razgovora uložio u to da tadašnja Vlada, u duetu Milanović-Linić, ne vodi politiku smanjenja javne potrošnje u uvjetima krize, jer će to produbiti krizu i dovesti do gubitaka stotinjak tisuća radnih mjesta. Na žalost bio sam u pravu, ali mi to nije bilo teško jer sam svoja znanja crpio na svjetski kompetentnim izvorima. Desetine su mojih javnih izjava i konferencija za tisak, nastupa na televizijskim emisijama s tim porukama, zbog čega sam bio razapinjan kao državni neprijatelj od strane privatnih medija (koji su također poduzetnici par excellence). Nisam uspio uvjeriti vlasti jer je utjecaj briselskih zabluda i neoliberalnog pomodarstva u hrvatskoj ekonomskoj struci doveo do općeg nerazumijevanja ekonomskih procesa u uvjetima krize. Doduše, niti ja nisam slutio niti u najcrnjim mislima, a trebao sam, da će zbog toga, tj. zbog četiri pune godine pada BDP-a, doći do masovnog iseljavanja.
Dakle, gospođa Deranja sve to ili ne zna, ili ne razumije, ili svjesno laže. Nema četvrtoga. A pri svemu tome ima problem s logikom. Na jednom mjestu mene napada zašto što mi se „fućka“ za radnike u privatnom sektoru, a na drugom mjestu me napada zašto se petljam u pitanja gospodarskog sektora (jer mene vidi kao nekoga iz druge ladice, one prezrene). Kao bivši student filozofije poručujem joj da se logičko mišljenje može učenjem poboljšati.
Ja i sada govorim isto što sam i onda govorio, i sada tvrdim da bi udar na plaće slomio i ovako reduciranu potražnju i imao katastrofalne posljedice upravo za radna mjesta u industriji, ali i za čestite poduzetnike, koji ne mogu proizvoditi bez toga da netko kupuje njihove proizvode. I sada kao i onda govorim da u uvjetima kada se vanjski i unutarnji izvori sredstava toliko iscrpe tek onda mogu slijediti odricanja svih za sve.
Mnogi u ovakvim uvjetima love u mutnome. Gospođa Deranja htjela bi prikazati sebe kao boljeg zaštitnika radnika nego što to rade sindikati. Stara je to floskula na koju rijetko tko nasjeda. A kada je riječ o podjeli radne snage na radnike javnog i privatnog sektora, onda samo još jedna napomena. To uporno rade glasnogovornici poduzetničkog sloja u medijskoj industriji, i naravno bezuspješno, jer je to iskrivljena svijest. Možda ne znate, ali međunarodne sindikalne središnjice upozoravaju sindikate širom svijeta da na takvu propagandu ne nasjedaju. Nisu nasjeli niti hrvatski sindikati. Mi imamo dobre odnose, jer znamo da radniku u industriji nije protivnik medicinska sestra, već je i jednima i drugima protivnik sebična i moćna klasa koja nije sposobna naći kompromis i optimum svih interesa u društvu, koja je zemlju dovela ovdje gdje se nalazi sada.
Ja bih zaključio vašim usklikom: Dosta je! Dosta je vašeg egoizma i uskogrudnog pristupa problemima ove zemlje.
Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata
P.S. Svojevremeno me najviše začudilo neznanje HUP-a, kojemu danas predsjeda gospođa Deranja. Ne mogu zaboraviti 2014. godinu, kada sam u Briselu na aerodromu susreo cijelu delegaciju HUP-a (Mudrinić, Kuštrak, Šonje, Majetić…) koji su se vraćali sa sastanka kod Oli Rehna, kod kojega su tražili pritisak na hrvatsku vladu da smanji plaće u javnom sektoru za 10 %, i to nakon već nekoliko rezanja u tom sektoru. Plaće nisu tada smanjivane samo u javnom sektoru, već je cijena rada rušena u cijeloj zemlji svim radnicima, na što smo u sindikatima, također, upozoravali. To je bio najveći „uspjeh“ Slavka Linića i Zorana Milanovića. Danas su nam plaće gotovo na dnu zemalja Europske unije, zbog svega je proizvedena nevjerojatna količina ljudske patnje, i nebrojeno mnogo ljudi poslano u inozemstvo. Takvu politiku je podupirao HUP okružen neoliberalnim talibanima.
