Reakcija na priopćenje predsjednice Ustavnog suda
Da je bilo pravedne i poštene presude Ustavnog suda, štrajka u prosvjeti ne bi bilo.
REAKCIJA NA PRIOPĆENJE PREDSJEDNICE USTAVNOG SUDA
Da je bilo pravedne i poštene presude Ustavnog suda, štrajka u prosvjeti ne bi bilo.
Krajnje je cinično jučerašnje priopćenje predsjednice Ustavnog suda. „Pokušaji politizacije i instrumentalizacije Ustavnog suda su apsolutno zabranjeni“. Dodajemo: za sve osim za same ustavne suce. Također, doista „nitko nije iznad zakona i Ustava“ osim samog Ustavnog suda i onih subjekata u društvu kojima će to omogućiti Ustavni sud. Odavno smo od stručnih krugova čuli krilaticu da je Ustavni sud „krojačnica po mjeri“.
Naše deprimirajuće iskustvo s tom institucijom poklapa se s kritičnošću koju su iskazali dužnosnici vladajuće stranke, ali i mnogi pravnici i mnogi odvjetnici. Iako sindikati iz potpuno suprotnog interesnog rakursa od vladajuće garniture gledaju na ishod odluka Ustavnog suda, i jedni i drugi primjećujemo da su te odluke često proizvoljne, iznenađujuće nekompetentne, politički i interesno motivirane i nedopustivo ekstenzivne u odnosu na tekst Ustava.
Ustavni sud daje sebi za pravo oblikovati društvene, ekonomske, političke i socijalne odnose u Republici Hrvatskoj, na način da za svoja viđenja po tim pitanjima instrumentalizira tekst Ustava i proširuje interpretacije njegova teksta iznad dopustivih granica, što je vidljivo ne samo prosječnom pravniku, već i laicima.
Načelo oportuniteta postalo je dominantno načelo u radu Ustavnog suda. Predsjednica Ustavnog suda prije dvije godine u razgovoru sa sindikalnim predstavnicima rekla je da je bolje da odluke Suda koje zanimaju sindikate dočekaju bolji ekonomski trenutak jer da imaju veće šanse riješiti se u sindikalnu korist. Ostali smo šokirani. Kakve veze ima ustavno-pravna prosudba s aktualnim ekonomskim trenutkom? Kome služi Ustavni sud? Građanima, njihovom pravu na pravnost i pravednost ili jednoj ekonomskoj politici?
Uloga Ustavnog suda odavno je postala društveno destruktivna i zaustavlja napredak hrvatskog društva.
Nikada nećemo zaboraviti kada su dali svoju, u svijetu originalnu, nigdje viđenu interpretaciju autonomije sveučilišta. Prema njima pojam autonomije sveučilišta pretpostavlja autonomiju sastavnice u odnosu na upravu sveučilišta, odnosno autonomiju dijela u odnosu na cjelinu. To je već na logičnoj razini proturječje, jer tada nema cjeline. Tako je Ustavni sud u ovoj zemlji zaustavio razvoj modernog sveučilišta u Hrvata.
Krajnje je licemjerje izjava da „građani trebaju biti mirni jer ako je neki zakon neustavan bit će uklonjen iz ustavnog poretka“.
U to se nije moglo osvjedočiti 250 tisuća ljudi kada je ove godine krajnje nekompetentnom i kontradiktornom odlukom, do granice bezobzirnosti, povodom Zakona o uskrati prava taj zakon potvrđen. Time je Ustavni sud donio odluku suprotnu Ustavu RH, međunarodnim konvencijama i logici radnoga prava. Da je doista to tako, kaže i sam Ustavni sud u istoj samoj odluci, ali dalje tvrdi kako to treba Vladi tolerirati privremeno dok traje kriza. Odakle Ustavnom sudu ekonomska znanja da prosuđuje ispravnost neke ekonomske politike? Ne bi li se Ustavni sud trebao držati slova Ustava i protumačiti teleološki s obzirom na intencije ustavotvorca ono što iz teksta ostaje nejasno. I ni koraka dalje.
Građani su nakon takvih odluka toliko mirni da im ne ostaje ništa drugo nego ulica ili štrajk kao radnicima u prosvjeti. Da je Ustavni sud donio pravednu odluku po pitanju Zakona o uskrati i vratio dodatak za vjernost službi, štrajka u prosvjeti ne bi bilo. Nema ničega opasnijeg za društvenu stabilnost i demokraciju nego kada građani izgube vjeru u institucije, kada izgube oslonac koji treba štititi njihova prava.
Kao što to sugeriraju novinski tekstovi ovih dana, doista je vrijeme za raspuštanje te institucije, jer je napustila svoju misiju, nesposobna očuvati i obnoviti respekt koji takve institucije moraju imati da bi funkcionirale.
I za kraj, ne valja misliti da se ovdje radi o ljutnji onih kojima Ustavni sud nije ispunio očekivanja. Sindikati su često ti kojima nisu ispunjena očekivanja, međutim, radi se o tome da kada neka odluka nije po nečijoj volji taj ipak mora biti siguran da je ona donesena u skladu s pravilima struke i da za nju sud ima ozbiljne argumente.
Primjer koji puno toga objašnjava i koji nas doista mora plašiti je upravo odluka povodom Zakona o uskrati. U obrazloženju odbijanja sindikalnog zahtjeva napisali su da je potrebno ukinuti dodatak za vjernost službi zato što je on ugovoren još 2004. godine. Istina je da je on ugovoren 2004. godine, ali ga je Vlada ugovorila i 2013. u prosincu da bi ga zatim Zakonom poništila 2014. godine u travnju. Navođenje ugovora iz 2004. godine krajnje je besmisleno pa i bezobzirno prema dignitetu teksta Ustava i zdravoj pameti svih građana. Naveli su 2004. godinu da bi pokazali da su se gospodarske okolnosti od tada promijenile. To je točno, ali je potpuno nevažno jer su isti dodatak ugovorili 2013., a nisu morali. Od prosinca 2013. do travnja 2014. gospodarske se okolnosti nisu promijenile da bi prema Ustavu i konvencijama imali pravo anulirati kolektivni ugovor.
Pola ustavnih sudaca je SDP-ovo, a pola HDZ-ovo. I jednoj i drugoj stranci je odgovaralo da se odbije sindikalni zahtjev, kako bi imali lakšu situaciju u idućem proračunu. I samo je to bio motiv sudaca Ustavnog suda. Kada se radi o građanima iz ovoga vidimo da onda podilaze političkim elitama. To je naše iskustvo.
Ustavni sud treba privremeno ukinuti, zatim, potpuno obnoviti njegov sastav i radikalno promijeniti način izbora sudaca. U izboru sudaca ne smiju biti samo političke stranke i parlament, kao do sada, već i drugi dionici društvenog i političkog života jer se njih tiču odluke Ustavnog suda. Na taj način će se izbjeći da u njega ulaze nekompetentni ljudi, politički odredivi i moralno upitni.
Vilim Ribić,
predsjednik Velikog vijeća
