Smanjivanje plaća javnom sektoru neće osigurati opstanak radnih mjesta

“U ovom vremenu nesigurnosti i tjeskobe očekuju se žrtve, odricanja i obzirnost svih prema svima. Međutim, neke žrtve ne moraju biti korisne, već štoviše mogu biti štetne za gospodarske i nacionalne interese Republike Hrvatske. Ovih dana višekratno je ministar gospodarstva izrekao da treba smanjiti plaće u javnom sektoru. To su isto tražili i neki oporbeni političari, predstavnici HUP-a i neki neoliberalni analitičari.

Kao sindikalist, koji solidarnost među ljudima smatra najvećom vrijednošću, podržavam svako odricanje pa i smanjivanje plaća javnih i državnih službi ako bi to doista osiguralo opstanak radnih mjesta. Međutim, smanjivanje plaća to ne može osigurati, naprotiv samo će dramatično pogoršati stanje gospodarstva, poduzetnika i ugroziti radna mjesta.

Svaku krizu obilježava njen najveći problem, a to je pad ukupne potražnje. Zato što radnici gube radna mjesta, a firme se zatvaraju, država ima veće troškove za socijalne potrebe, dok istovremeno se proračun slabo puni (zato što mnogi ne mogu kupovati i time plaćati poreze jer su izgubili plaće). Ako ljudi ne kupuju onda poduzetnici nemaju kome prodati svoje proizvode, a u takvoj negativnoj klimi ne pada im na pamet investirati. Stara radna mjesta se gase, novih radnih mjesta nema, prihodi proračuna padaju…

I što onda raditi? Samo su dva odgovora.

Prvi daju proroci neoliberalizma i tržišnog fundamentalizma traže smanjivanje javne potrošnje i plaća u javnom sektoru, jer po njima treba osigurati financijsku stabilnost pa će onda tržište samo proraditi. Kao da država ima kasicu prasicu pa ako iz nje daje jednima ne može dati i drugima.

Takve su ideje prevladavale tijekom zadnje krize od 2009. do 2015. godine, čak i u Europskoj komisiji pa su primjenjivane širom Europe (ali, nota bene, ne i u SAD-u!). U Europi je rezultat bio katastrofalan, produbio je i produljio krizu do 2014. godine, dok su SAD iz krize izašle već 2010. godine. Takve politike u istočnoj i južnoj Europi, uključujući i Hrvatsku imale su dramatične konzekvence po budućnost nacije jer zagušeno gospodarstvo nije pet godina otvaralo nova radna mjesta, što je dovelo do masovnog iseljavanja.

Drugi odgovor je spašavanje potražnje pod svaku cijenu, jer spašavanjem potražnje spašavamo kupnju koja održava proizvodnju i radna mjesta. U Europi su naučili lekciju pa više nikome ne pada na pamet savjetovati smanjivanje plaća (tzv. “austerity” politike, ili kako su to kod nas krivo preveli, “mjere štednje”). Naprotiv, sada EU savjetuje maksimalne fiskalne injekcije iz državnih izvora. Sama Europska centralna banka tiska 750 milijardi eura, a Bijela kuća je upravo objavila da će plasirati najveće stimulanse u povijesti u iznosu od 2 bilijuna dolara građanima i poduzetnicima radi spašavanja potražnje, tj. radnih mjesta.

Običan građanin se može pitati: a kako će naša Država te novce naći, kako će pokriti jaz između slabih prihoda i većih rashoda? Odgovor je jednostavan: onako kako to rade baš sve države na ovom svijetu i onako kako to domaćinstva i firme nikada ne mogu – tiskanjem novca i zaduživanjem. Centralne banke, pa i naša HNB, stvorile su velike količine novog novca i Država se još uvijek može jeftino zadužiti i transferirati novac tamo gdje je najpotrebnije kako ne bi došlo do potpune paralize.

Uostalom, zbog toga Europska komisija upravo donosi odluke o suspenziji ograničenja vezanih za javni dug i deficit za sve zemlje Europske unije. Ne može deficit i javni dug biti prioritetniji od spašavanja potražnje, proizvodnje i očuvanja radnih mjesta u uvjetima ograničenog kretanja stanovništva i smanjenja kupoprodajnih transakcija. Na pitanje tko će vratiti dugove, odgovor glasi: bit će isto kao i u svim drugim zemljama. Državni dug se uvijek vraća iz buduće proizvodnje.

Prijedlog o smanjenju plaća podsjetio me je na čuvenu izreku Warrena Buffeta, jednoga od najbogatijih ljudi svijeta (koji to razumije za razliku od naših ministara): Ako ste u rupi i želite iz nje izaći morate prestati dalje kopati. U ovako zlokobnim okolnostima baca nas u depresiju činjenica da ovo sve nije poznato ljudima koji bi to trebali imati u malom prstu, jer sjede u Vladi (Horvat), u oporbi (Mrak-Taritaš, Škoro, Maras), kao i nekima koji se predstavljaju se kao neovisni analitičari.

Smanje li se plaće za 250 tisuća radnika, a to znači primanja za oko 700 000 naših građana, posljedica će biti još pogubnija na i ovako ugroženu proizvodnju, a to će neminovno utjecati na daljnji val iseljavanja odmah po prestanku teškoća s virusom. Ljudi koji nude maloumna rješenja o smanjivanju plaća u javnom sektoru ili su temeljito
nekompetentni ili su dogmati zastali u vremenu kao zatočenici svojih anakronih zabluda. To nisu zagovornici poduzetničke klase, već obrnuto, njeni najveći štetočine.

Na moje iznenađenje, predsjednik Milanović neki je dan pokazao da ovaj puta jako dobro razumije što treba raditi ekonomska politika. Kao njegov kritičar dosadašnjih promašaja, ovim putem mu čestitam na sposobnosti da se nosi s činjenicama.

I na koncu dvije riječi s aspekta racionalnoga i ljudskoga. Otvara se pitanje, kome bi to zeloti poduzetničkog sektora u javnom sektoru smanjiti plaće? Kome? Zdravstvenim radnicima, kojima čestitam na svemu što za nas ovih dana rade. Policajcima? Vojsci koja raščišćava ulice nakon potresa? Ili možda opet obrazovanju, jer naša djeca nisu tako važna, zar ne? Takvi zahtjevi odraz su egoizma, neznanja i bezobzirnosti cijelog jednog segmenta društva, i oni unose nemir i razbijaju koheziju među ljudima u ovako teškim vremenima. Zbog toga bi u razumnoj državi bilo nužno postaviti pitanje kompetentnosti ministra gospodarstva. Takvi zahtjevi na tragu su shvaćanja o državi kao problemu, a ne rješenju. Treba li ikome u ovim okolnostima dokazivati da bez države nema rješenja.”

U Zagrebu, 25. ožujka 2020. godine

Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata

Ključne riječi:

Austerity, ekonomska kriza, mjere štednje, smanjenje plaća