Što je ključni uzrok iseljavanju i jesu li države poput Hrvatske tome uopće mogle parirati?

U ponedjeljak 4. travnja, održana je sjednica GSV-a, na kojoj je bio predsjednik Vlade Andrej Plenković i demograf Anđelko Akrap. Tema je bila demografija i iseljavanje.

Vilim Ribić, kao predsjednik Matice hrvatskih sindikata, izlagao je na tu temu. Dostavljamo Vam njegovo izlaganje, koje je naišlo na eksplicitnu podršku ne samo kod sindikata, već i kod poslodavaca. Predsjednik Vlade nije se upuštao u polemiku, ali je slušao s odgovarajućom pažnjom.

Gospodin Ribić odgovara na pitanje što je ključni uzrok iseljavanju i jesu li Hrvatska i njoj slične zemlje uopće mogle tome parirati u uvjetima slobodnog kretanja radne snage. Zašto je izostala njihova aktivna ekonomska i industrijska politika, kao jedini način kojim se moglo parirati egzodusu stanovništva iz tih zemalja?

GOSPODARSKO SOCIJALNO VIJEĆE – 245. sjednica – 4. travnja 2022. godine

NAZOČNI: 

Vlada: Predsjednik Vlade Andrej Plenković, ministri Josip Aladrović, Vili Beroš, Radovan Fuchs i drugi

HUP: Ivan Mišetić, Damir Zorić, Iva Tomić i drugi

Sindikati: Krešimir Sever, Ana Pezelj, Vilim Ribić i drugi

Drugi: Anđelko Akrap, demograf

TEMA: Demografska politika i iseljavanje

Izlaganje Vilima Ribića, predsjednika Matice hrvatskih sindikata

Htio bi prvo čestitati predsjedniku Vlade na njegovom osobnom doprinosu demografskoj obnovi (povodom prinove u obitelji).

Fokusirao bih se na jedan segment koji se zove iseljavanje. Dakle, ne bih govorio o natalitetu, mortalitetu i o demografskom kretanju, već prvenstveno o iseljavanju, jer meni se čini da je to daleko najozbiljniji problem. I ovako smo u jednoj demografskoj depresiji, a onda se još na to nadovezuje odlazak gotovih ljudi. Odlaze nam ljudi u koje smo svi mi ulagali jako puno. Znači, siromašna zemlja obrazuje te ljude koji onda kao gotovi proizvodi dolaze bogatim zemljama, bez njihovog ulaganja, na korist. To su naši dragulji, izbrušeni u našem obrazovnom sustavu, koje mi razbacujemo na sve strane.

Pravo je pitanje što je uzrok toga. Slušajući sva izlaganja, doista ljudi dosta dobro to vide, a vidim i Vlada se trudi. Neću ulaziti u neku analizu toga što je tu učinkovito, a što je ipak možda trošenje novca bez učinka. Niti sam tu ekspert pa ću to ostaviti nekim drugima, ali mislim da se Vlada doista trudi. Dobro je da se trudi i tu je sada korpus mjera koje valja primjetiti i podržati.

Međutim, nitko ne daje odgovor na pitanje što je uzrok iseljavanja u proteklom desetljeću. Čujemo raznorazne odgovore – korupcija u zemlji, slabost institucija, niske plaće, nezaposlenost itd. Ja mislim da je to sve točno. U društvenim zbivanjima ne postoji samo jedan uzrok. Ima puno uzroka, ali da biste primjenili dobru terapiju važno je prepoznati koji je to ključni uzrok, kao uzrok svih drugih simptoma. I u tom kontekstu ponekad čujemo i onako, gotovo, da krivimo samo sami sebe, krivimo Hrvatsku. Onako, mazohističke eskapade o tome kako smo mi ulagali u rukometne dvorane, kako smo bili rastrošni kao društvo, kako imamo veliki deficit i javni dug. Ta opsesivna fiksacija na deficit i javni dugom, je fiksacija na sporedno. Uglavnom zahvaćamo ono što je na marginaliji, po mom mišljenju, što je na marginaliji raznih uzroka.

Rijetko kada ćemo čuti razgovor o makroekonomskim i politekonomskim  propustima  koji su doveli do ovakovog stanja. Stoga, dopustite da naglasim: ključni uzrok svih uzroka je nepripremljenost za liberalizaciju tržišta rada. Kako to da nam se to dogodilo? Mi smo znali da ulazimo u Europsku uniju i jesmo li išta poduzeli kao društvo? Ne govorim ovdje samo o jednoj ili drugoj politici, već su sve politike djelovale na isti način. Jesmo li kao društvo prepoznali kakva nam katastrofa slijedi? Čujemo vrlo često, sa svrhom opravdavanja neaktivnosti i ublažavanja ovog nepovoljnog trenda: uzrok je sloboda kretanja radne snage, a to je uz slobodu kretanja kapitala i roba, jedna od tri temeljne ekonomske slobode Europske unije. Sloboda kretanja radne snage je, naravno, imperativ, nešto što je nužno, ali sloboda kretanja radne snage je određena nekim brojevima. To je ono što bi rekao Hegel: kvantitet prelazi u kvalitet. To je ono kada se sloboda kretanja radne snage pretvara u iseljavanje, a kada se iseljavanje pretvara u egzodus. To ovisi o brojevima. Sada se otvara pitanje, sloboda kretanja radne snage je nužnost, ali ako postoji egzodus, iseljavanje, onda to nije nužnost, onda tu nešto nije u redu.

Gdje, i na kojoj razini nije u redu? Je li to samo naša, hrvatska razina? Malo sam se pripremio, pročitat ću neke brojke, neću vas umoriti. Za tu slobodu kretanja radne snage, za liberalizaciju tržišta rada u Europskoj uniji, nismo se samo mi NE pripremili. Pogledajte ovo, Poljska od 2013. do 2021., a ima odlične ekonomske perfomanse, 222 tisuće iseljenih, Italija 427 tisuća, Mađarska 180 tisuća, Portugal 190 tisuća, Grčka 320 tisuća, Rumunjska 833 tisuće, a ukupno od početka stoljeća 3 milijuna ljudi u Rumunjskoj, Bugarska 368 tisuća, Litva i Latvija 20% vlastitog stanovništva. Sad se otvara pitanje kako to da se niti te zemlje nisu pripremile za tu situaciju, kako to da one nisu stvorile branu iseljavanju, kako da nisu parirale ekonomskoj krizi u uvjetima liberaliziranog tržišta rada, o čemu se tu radi?

Jesmo li se mi kao društvo mogli pripremiti, a oni ne? Kako to da su Češka i Slovenija izbjegle iseljavanje?

Da bismo se pripremili, i mi i oni, morali smo imati, kako ja vidim temeljem onog što razgovaram, čitam i sam razmišljam, potpuno drugi korpus ekonomskih politika, koje uključuju industrijske politike. Mi smo potpuno zanemarili onaj razvojni aspekt koji je spomenuo gospodin Akrap.

Trebali smo, i mi i oni, imati vlastitu inicijativu države, razvijanje industrijskih, javnih i drugih ekonomskih politika. Zašto to sve nismo imali? Je li zato što nam je falila strategija, napisana knjiga, koja će na nekim policama skupljati prašinu?

Zašto to nismo radili? Ni SDP-ova, ni HDZ-ova vlada, zašto nismo stvarali industrijske politike? Zašto to nisu radile i druge zemlje?

Zato što državama za industrijske politike treba kapital i poticajna kreditna politika! A da bismo imali kapital, mi smo morali imati slobodne ruke bez ograničenja u smislu deficita i javnog duga, koji su, zahvaljujući nesuvislim Maastrichtskim kriterijima, od sredstva ekonomske politike pretvoreni u njene ciljeve, jer je tako diktirala ekonomska ideologija, skup ekonomskih zabluda u srcu Europske unije.[1]

Sad bih se vratio na ono primarno, država je bila izopćenik u zadnjih 20, 30 godina. To zovemo neoliberalni duh vremena (zeitgeist). Država je problem, a ne rješenje. To je bila parola. A tko je mogao pripremiti društvo na liberalizaciju tržišta radne snage nego organizirana snaga koja može gledati dugoročno za razliku od kratkoročnih perspektiva koje ima privatni sektor, pojedini partikularni segmenti društva, bankarski sektor, osobito financijski sektor, koji ne gledaju dalje od profita do profita. Tko je jedini mogao to napraviti? Dakle, rekao bih, sve ove zemlje istočne Europe, bile su  progutane u neoliberalnom zeitgeistu. Nisu omogućile same sebi vlastitu inicijativu koju su imale sve one druge države koje su napravile catch up (dosezanje do razine razvijenih zemalja), koje rade danas catch up u svijetu. To su Kina, Indija, Južna Afrika, itd, koje rastu nevjerojatno brzo.

Dakle, nije to samo problem naših propusta ili internih napora, evo, Vlada se trudi, ali ja bih volio kao član ovoga tijela, ovo što je govorio g. Akrap, da  podignemo razinu svijesti. Volio bih da ovaj segment, koji se čini najvažnijim, ni na koji način ne zaboravi naša Vlada, naša javnost, naši poslodavci. Promijenila se Europska unija, oni su shvatili svoje teške zablude o tome kako je tržište samo po sebi dovoljan optimalni alokator resursa. Ne treba nikakav napor države, sve će to regulirati tržište.

Nobelove nagrade su podijeljene u zadnjih 20 godina za dokaze o relevantnoj asimetriji i distorziji informacija na tržištu i o tome da tržište samo po sebi bez regulatora ne može biti optimalni alokator resursa, a baš suprotno je bila službena politika Europska unije! Politika uvijek kasni za znanošću. Europska komisija tek danas ima punu svijest o tome što je problem. Znate tko još uvijek nema svijest? Nema njemačka, francuska, nizozemska vlada. Zašto? Jer imaju interese da ta kuća ostane poludovršena, kuća se zove Europska unija i eurozona. Jer oni dobivaju. Kakve rude, kakve sirovine?! Dobiti gotovu radnu snagu, vrhunski obrazovanu! Pa to je najveće bogatstvo! Tu je problem.

Zato našem predsjedniku Vlade, ja stalno šaljem poruku, možda sam već i dosadan. Mi ta pitanja kao nacija, društvo i država moramo otvarati u Briselu. Ne vjerujem da je takvo stanje stvoreno intencionalno, s idejom da se te zemlje okoriste Europskom unijom i drugim zemljama. Ne, te zemlje su imale plemenite pobude, da Europska unija funkcionira na najbolji način i da se razlike između zemalja smanje. Nema nekog zločinačkog pothvata u tome, ali ima nešto drugo. Nema dovoljno poticaja da mijenjaju svoja stajališta jer ne vide to kao najurgentniji problem, a za nas je to problem opstanka, egzistencije, preživljavanja kao nacije.

Na tome valja inzistirati i to je moja poruka. To je važnije nego sav ovaj korpus mjera koje mi sada kao društvo razvijamo. Možemo mi popravljati demografiju, i proizvoditi nove generacije, ali zašto to radimo i za koga, ako će nam ti ljudi za 20 godina otići.

Mi bi trebali imati vlastitu inicijativu u vlastitoj ekonomskoj politici, izgraditi industrijske politike, što ne ide bez države. Moja je sugestija nacionalni konsenzus, razgovor sa svima. Na žalost, napetost između vlasti i oporbe je uvijek takva da nekako bez nekog trećeg medijatora, bez akademske zajednice kao posrednika ili sindikata i poslodavaca neće se postići ni inicijativa niti neki sporazum o nacionalnim prioritetima i o tome kakvu makroekonomsku politiku voditi. Kakva je pozicija države u tome? To je jedan put, u zemlji stvoriti nacionalni konsenzus, podići razinu svijesti gdje se nalazimo i gdje su greške, gdje su promašaji. I na razini Europske unije i kod nas, a nakon toga ići prema Europskoj uniji, komunicirati sa zemljama koje su u sličnom položaju. Jer, meni se čini, ključni uzrok je u ideologijama, ekonomskim politikama, shvaćanjima, a to je krajnje rizično i opasno jer vodi ne samo u ekonomske probleme i napetosti između dužnika i vjerovnika u Europskoj uniji, što je temeljni konflikt danas u EU, već i u političke radikalizacije.

Oni koji imaju suficite, a stalno optužuju zemlje koje imaju deficite, oni putem suficita ostvaruju i višak kapitala. Oni su kreditori, a zemlje koje su u deficitu moraju dizati kamatne stope da bi kapital privukle i time su vječno u začaranom krugu i ne mogu financirati malo i srednje poduzetništvo koje je nositelj razvoja. Time su i nekonkurentne. Kome? Onim zemljama koje su u suficitu. Suficit navodno nije problem, a deficit je navodno problem. A istina je obrnuta: deficit nije problem, suficit je problem i na tom planu treba raditi pritisak[2]. Tu ništa ja ne kažem pametno što se već ne zna. Znači, govori MMF, FED, govori OECD, govore najrespektabilnija imena današnje ekonomske misli, Olivier Blanchard, Stiglitz, itd. Govore institucije.

Ispričavam se ako sam bio malo dulji, ako sam malo emotivan, ali tu smo da se čujemo i jedni drugima kažemo doista što mi vidimo da je ključni uzrok i ključni problem. Apeliram da se na svim frontovima vode bitke pa i u Europskom vijeću, pa i u Europskom parlamentu, itd.

 

[1] NAKNADNA NAPOMENA ZA OVAJ TEKST (Vilim Ribić): Umjesto njemačke parole da Europska unija nije transfer-unija, ona je trebala da kapital fluktuira od bogatih prema siromašnim državama (naravno, ne kao bespovratni transfer), a ne obrnuto: kapital je ostajao ili išao u obrnutom smjeru od prognoza ECB-a, išao je tamo gdje je bio sigurniji, gdje je imao snažnu državu kao jamca i gdje se brže mogao oploditi, u tzv. gravitacijska središta ekonomskog života EU-a. Nesigurnost i nedostatak kapitala su periferne zemlje mogle kompenzirati samo visokim kamatnim stopama, što ih je činilo nekonkurentnima, a padajuća spirala zaostajanja samo se povećavala. Financijska kriza je ova kretanja zaoštrila, kreditne linije su se stisnule (tzv. bankarski austerity), rast je izostao, a nezaposlenost povećana što je pokrenulo iseljavanje na masovnoj skali. Tvrdilo se da je uzrok nesigurnosti i oskudice kapitala u neuravnoteženim budžetima, a zapravo su neuravnoteženi budžeti bili posljedica izostanka jednakih uvjeta za kreditiranje malih i srednjih poduzeća u razvijenim i kriznim zemljama. Posebno su tu stradale slabije zemlje eurozone, unatoč istoj valuti morale su imati nepovoljnije kamatne stope.

[2] NAKNADNA NAPOMENA ZA OVAJ TEKST (Vilim Ribić): Zemlje koje teže dosezanju razine razvijenih zemalja, ili zemlje koje su pogođene asimetričnim krizama (neizbježni dio tržišne ekonomije), ne mogu svoje ciljeve realizirati bez deficitarnog financiranja, pri čemu je deficit državnog proračuna daleko manje važan, od deficita platne i trgovinske bilance. Zemlje koje ostvaruju suficite (Njemačka, Nizozemska…) stvaraju prepreku rastu deficitarnih zemalja, jer imaju veći izvoz od uvoza, što znači da ne potiču potražnju u svojim zemljama za proizvodima zemalja koje su iz objektivnih razloga u deficitu i time prisiljavaju iste te zemlje da ulaze u dužnički odnos sa suficitarnim zemljama. Zemlje u suficitu postaju kreditori, a zemlje u deficitu dužnici, što je temeljna napetost unutar Europske unije. Notorno je, da ako netko ostvaruje suficit, netko drugi mora biti u deficitu u okviru bilance nekog područja. Time zemlje sa suficitom predstavljaju stvarnu prepreku konvergenciji među zemljama u EU – u kontekstu ekonomskog razvoja. I stoga je zahtijevanje da deficitarne zemlje smanje svoje deficite i optuživanje istih zapravo besmisleno, a pogotovo je ekonomski promašaj tvrditi da uravnoteženi proračun predstavlja preduvjet za oporavak i rast. To je praksa tako rječito pobila. Primjerice, od četiri zemlje PIGS-a, samo je Grčka upala u krizu zbog neuravnoteženog proračuna, dok su Portugal, Španjolska i Irska upale u krizu unatoč stabilnim javnim financijama i uravnoteženog proračuna. U krizu su upale zbog neobuzdanog privatnog sektora u nekontroliranoj trci za profitima, koji je zajedno, osobito s financijskim kapitalom, podcijenio druge rizike. Ulaskom u euro te su zemlje pomislile da eliminiranjem valutnog rizika, nestaju svi drugi rizici, pod uvjetom da je proračun uravnotežen. Kakva euro-zabluda.

Ključne riječi:

demografska politika, GSV, iseljavanje