Teško je nešto suvislo čuti od poreznog stručnjaka kada tumači makroekonomiju

Neki mediji su objavili tekst gospodina Zgombića u kojem se on trudi prikazati lažnima tvrdnje sindikata o tome da je štetno za gospodarstvo pa i same poduzetnike smanjivanje plaća u javnom sektoru u ovom vremenu. Budući da to izvorno uopće nisu tvrdnje sindikata, već gotovo cijele kompetentne svjetske javnosti moramo se zapitati nije li gospodin Zgombić domaći genije ili je on tek porezni stručnjak koji ne razumije makroekonomske zakonitosti u uvjetima krize.

Zašto nitko u svijetu ne smanjuje plaće javnom sektoru?

Čini se kao da je on prespavao 11 godina. Danas je Europa svjesna teških promašaja njenih ekonomskih politika u borbi s prošlom financijskom krizom. Amerika je postupala sasvim suprotno pa je izašla iz krize već u jesen 2010, dok je u Europi recesija postala depresija koja je trajala još pune četiri godina, a u Hrvatskoj i dulje. Nisam siguran niti da je on primijetio egzodus hrvatskog naroda, a još manje da je osvjestio uzrok toga, koji leži u nekoliko dugih godina ekonomskog zastoja i manjka radnih mjesta uslijed prokriznih ekonomskih mjera (austerity) tj. istovremenog smanjivanja javne potrošnje i povećanja poreza.

Zbog toga nikome danas u svijetu ne pada na pamet smanjivati javnu potrošnju i plaće u javnom sektoru. Danas čak i šefica MMF-a poručuje svima: „Trošite, trošite i samo trošite“. A to radi i Europska komisija i njena predsjednica. Lekciju su i u Hrvatskoj mnogi naučili osim Zgombića i svih onih zakovanih u neoliberalnim dogmama. Ne znam je li on to primijetio, ali protiv smanjenja javnih plaća govori čak i guverner HNB-a, zatim, Institut za javne financije te još predsjednik Republike i gotovo svi ozbiljni ekonomisti u zemlji kao što su Josip Tica, Boris Cota, Vladimir Čavrak, Ljubo Jurčić itd. Sve to Zgombiću nije važno pa povlači i drugi pištolj.

Ima li ikakve koristi da se dio od plaća u javnim službama preraspodjeli za plaće radnicima u privatnom sektoru?

On predlaže da se uzme od plaća javnih službi i plasira u neki drugi oblik potrošnje, npr. radnicima u privatnom sektoru, jer se time, kaže, neće smanjiti agregatna potražnja. Kaže, ako je dohodak neke godine 100, a 45 troši javni sektor, smanjimo mu potrošnju za 5 i to dajmo privatnom sektoru onda će agregatna potražnja ostati ista. Točno. Računski ili računovodstveno ispravno, ali danas nemamo problem preraspodjele. Nećemo preraspodjelom riješiti problem ove krize, već je problem da više nemamo 100 već 80 i da svim silama pa i zaduživanjem trebamo vratiti potražnju na 100. Dakle, ne treba smanjivati potražnju u javnom sektoru već povećati potražnju u privatnom, jer njegovim prijedlogom ostat ćemo i dalje na 80. O tome je danas u ekonomiji riječ.

A zašto onda porezni stručnjak zagovara preraspodjelu koja ne riješava krucijalni društveno-ekonomski problem. Zato jer je to egoistični interes klase u čije ime, a na čiju štetu u biti on govori. Naravno to je zapakirao u solidarnost i moralne razloge jer treba uzeti onima koji stoje bolje, a dati onima koji nemaju. Na prvi pogled zavodljivo i humano. Međutim, već na drugi pogled vidi se sva licemjernost takvog pristupa.

Uskrsnuće solidarnosti u poduzetničkoj režiji

Do jučer je riječ solidarnost u većini glava bila sinonim za socijalizam i marksizam, do mjere da se u javnosti nije niti čula. Naglo je postala poželjna, kada su profiti poduzetničke klase dovedeni u pitanje. Sada lažni poduzetnički proroci navodno brinu o radnicima, baš kao što su to poduzetnici masovno činili svih ovih godina pa su se ti radnici od pretjerane brige morali masovno iseliti. Osim toga dobro zvuči vlastitim radnicima prodavati tezu da za njihov položaj nisu krivi sami poduzetnici, već javni sektor koji ne želi biti solidaran.

Međutim, svi radnici u javnom sektoru dobro se sjećaju „poduzetničke solidarnosti“ u vrijeme borbe za pravedne plaće u javnom sektoru. Po poduzetničkim predstavnicima nikada za to nije bilo vrijeme. Bilo je to tako i jesenas u štrajku prosvjetara! Uvijek zastupaju tezu da javni sektor mora imati manje plaće jer nisu na tržištu pa nemaju rizika. Vidimo da sada, kada se javila loša sreća na tržištu, nisu spremni držati se iste logike o riziku, već trče u državne skute, kao u osiguravajuće društvo.

Iza poziva na solidarnost krije se najobičniji profani interes poduzetničkog sloja s ciljem da najbogatiji ostanu jednako bogati i u krizi, da se spašavaju prihodi iz rentne ekonomije i da se održi postojeća klijentelistička struktura gospodarstva u kojemu dio lošeg privatnog sektora preživljava osloncem na državu, koju toliko prezire. Nadalje, nije jasno zašto bi ljude koji gube posao u tržišnoj ekonomiji spašavali samo radnici koji rade u javnom sektoru, a ne i svi oni u gospodarstvu koji nisu u teškoćama. Čudno da porezni stručnjak o tome ništa ne govori.

Ekonomska nelogičnost prijedloga o preraspodjeli

Zgombićev prijedlog da se žrtvuju oni radnici koji sada rade, u korist radnika koji silom prilika ne rade, nije znak pravednosti, već je i ekonomski upitan. Svako smanjivanje plaća onima koji još imaju kapacitet za potrošnju, pa čak i sama najava, ima multiplikativno negativni ne samo ekonomski već i psihološki učinak (povećat će se granična sklonost štednji umjesto potrošnji) čak i kada se prebacuje drugim radnicima. Promijenit će se i struktura potrošnje od složenijih na jednostavnije proizvode pa će to naštetiti dijelu industrije koja proizvodi sofisticiranije proizvode.

Druge nelogičnosti prijedloga o preraspodjeli

Javni sektor je sada upravo jedini koji održava državu, društvo i gospodarstvo. U javnom sektoru rade ljudi koji daju sve od sebe u ovim okolnostima. Tko će se usuditi tim ljudima smanjivati plaće? Ako će se smanjivati samo jednima a ne i drugima koji će se kriterij uzeti? Ja ga ne vidim. Možda ga vidi porezni stručnjak (ali ne i makroekonomski).

Što on misli da o njegovom prijedlogu misle javni službenici kojima bi on smanjio plaću? Zar on misli da oni to jedva čekaju, ali im ne daju sindikalni čelnici?

Zna li on da u obiteljima nezaposlenih počesto jedan član radi u privatnom a drugi u javnom sektoru. Smanjenje plaće jednom od njih, ako je drugi nezaposlen znači dovesti mnoge obitelji u neodrživo stanje. Takvim postupkom smanjio bi se stupanj socijalne kohezije u društvu i povećala napetost u vrijeme kada su nam mir, pravednost i stabilnost presudni.

Samo ideologija kao lažna svijest ili socijalnopatološki egoizam može doći do zaključka da treba mrcvariti obitelji i ljude u uvjetima obilnih i jeftinih izvora za zaduživanje, i kada elementarna računica pokazuje da bi uštede uslijed smanjivanja plaća u javnom sektoru bile nesignifikante u odnosu na opseg zaduživanja, kao što pokazuje Institut za javne financije. U takvim uvjetima inzistiranje na smanjenju plaća djeluje kao otimanje i maltretiranje ljudi. To znači ponovno oslabiti kvalitetu javnog sektora (apatija i odlazak najboljih). Ali po Zgombiću to nije relevantno nacionalno pitanje.

Javni sektor već daje doprinos

Javni sektor već daje doprinos radnicima iz privatnog. Naime, javni dug koji će sada nastati radi pomoći poduzećima vraćat će svi građani, a po svemu sudeći najveći teret past će na državu i proračun. Po kojoj logici oni to trebaju plaćati dva puta. Čak i kada to postane imperativ, kada država nije više u stanju financirati spašavanje gospodarstva javni službenici neće dati niti kune, ako pri tome oni koji imaju previše ne sudjeluju u solidarnim naporima cijelog društva. Nismo primijetili smanjenje voznog parka u poduzetničkoj strukturi. Bugarski predsjednik Vlade poručio je poduzetnicima da mu ne dolaze na oči sa zahtjevima o pomoći, dok ne prodaju svoj vozni park luksuznih automobila. Naš se predsjednik Vlade savio pod populizmom neupućenih galamdžija iz najmanje produktivnog dijela poduzetništva.

Zašto ne bi javni sektor iz svojih plaća financirao smanjenje poreza?

Treći je Zgombićev prijedlog da se se smanje porezi gospodarstvu na temelju smanjenja plaća u javnom sektoru. Prvo, učinak bi bio minoran, a drugo, u borbi protiv krize smanjenje poreza ima manje efekte nego isplata plaća.

Tko financira javni sektor?

Sav taj misaoni galimatijaš pokušava naći moralno opravdanje u suludoj tezi da privatni sektor financira javni sektor. Onaj koji to govori ne govori o suštini stvari, već o tehničkom aspektu, odnosno kolanju novca. Novac u većini čak niti ne kola iz privatnog u javni, već iz potrošnje u javni sektor, a potrošnju dominantno stvaraju potrošači kao građani, a ne kao radnici javnog i privatnog sektora. Međutim, bitno je nešto drugo. Zgombić je sveo problem na kolanje novca, a ne na razmjenu vrijednosti svačijeg rada. Kao što bi rekao Paul Krugman, ekonomisti često znaju cijenu svačega a vrijednost ničega. Društvo je organska cjelina u kojoj kola proizvodna vrijednost prema javnim dobrima i vrijednost javnih dobara prema svim sektorima društva. Kada ne bi bilo novca to bi se vidjelo jasnije, jer bi za kardiologovu operaciju netko dao, npr. tri frižidera. Proizvodni sektor proizvodi proizvodna dobra, dok javni sektor proizvodi javna dobra ili usluge. Dakle, nitko nikoga ne financira, već oba sektora jedan drugoga podupiru i oba su vitalna za funkcioniranje društva. Glupost koja glasi „Nula prihoda, nula davanja“, bi trebala imati nadopunu. „Nula prihoda, nula davanja, ali i nula usluge vatrogasca ili policajca kada poduzetniku gori tvornica ili ga netko pljačka“.

Jesu li sindikati krivi što nisu otpuštani ljudi?

I na koncu završavam s osvrtom na još jednu glupost, koja glasi, da su sindikati spriječili otpuštanje suvišnih radnika i da su krivi što je zaposleno 11 tisuća ljudi u javnom sektoru od 2008. godine do 2013. godine. Budući da ja o tome ništa ne znam, molim da mi to gospodin Zgombić dokumentira, jer tvrdim da je to laž. Zapošljavanje i otpuštanje u javnim službama provodi država, što kod nas znači politika, pa bi u vezi nezadovoljstva po tim pitanjima g. Zgombić trebao pokucati na druga vrata na koja sindikati već jako dugo kucaju bez uspjeha. Sindikati mogu izreći svoje mišljenje, ali nemaju instrumente da spriječe odluku politike. Dakle, osim što ne razumije, gospodin Zgombić i izmišlja.

U Zagrebu, 22. travnja 2020.

Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata

Izvorni tekst Hrvoja Zgombića objavljen je na portalu Lider.hr, a ovdje ga prenosimo u cijelosti:

Zgombić: Do kad će se gutati neistine sindikata u javnom sektoru?

PIŠE: Hrvoje Zgombić

Do kad će se gutati neistine sindikata u javnom sektoru? U zadnjih nekoliko tjedana od kad je postalo očito da klizimo u veliku depresiju gotovo svakodnevno se potežu pitanja smanjenja rashoda proračuna opće države, pa isto tako i smanjenja plaća zaposlenika u javnom sektoru. Sindikati koji djeluju u javnom sektoru opiru se smanjenju plaća u javnom sektoru, ali ne, kako oni kažu, zbog zaštite radnika u javnom sektoru, već zbog zaštite radnika u privatnom sektoru i svih građana.

Pa je tako jučer (19.4.2020.) u Nu2 izrečeno sljedeće: „Smanjite plaće ljudima u javnom sektoru, nastradat će ljudi u privatnom sektoru“ ili „Plaće u javnom sektoru se ne smiju smanjivati, nije pitanje trebaju li. U ovom trenutku je pitanje ekonomskog opstanka nacije. Vi ne možete dopustiti luksuz da donosite mjere koje nemaju smisla. Ta mjera je kontraproduktivna, izazvala bi krizu jer smanjuje potražnju.“

Ili izjava sindikata od prije nekoliko dana: „Ako nema potražnje, država treba održati potražnju i kod plaća u javnom sektoru jer onda oni kupuju robu od privatnog sektora. Ako oni to ne mogu, privatni sektor tone još dublje“.

I sve izjave sindikata u javnom sektoru u zadnjih nekoliko tjedana imaju isti ton – ne smijete nam smanjiti plaće jer to dovodi do smanjenje potrošnje i potražnje, pa prema tome, i do većeg smanjenja BDP-a u odnosu na situaciju da nam se zadrži sadašnja razina plaća, pa i do veće nezaposlenosti u privatnom sektoru.

Prema njihovu mišljenju, svako održanje plaća u javnom sektoru je dobrodošlo, bez obzira na ekonomske/društvene uvjete, jer to dovodi do povećanje potrošnje, rasta BDP-a i rasta općeg blagostanja. Ništa nije neistinitije od ovih izjava sindikata! Pretpostavimo da nacionalni dohodak u Hrvatskoj u nekoj godini iznosi 100 kuna. Pretpostavimo dalje da se taj dohodak dijeli između privatnog i javnog sektora na način da država sebi putem poreza uzima 45 kuna kako bi financirala javne rashode, između ostalog i plaće radnika u javnom sektoru.

To znači da će privatni sektor imati na raspolaganju 55 kuna. Ako pretpostavimo dalje da se privatni i javni sektor ne zadužuju i da troše sve što zarade, onda će potrošnja u Hrvatskoj u toj godini također biti 100 kuna. Ako se smanje plaće zaposlenih u javnom sektoru tako da javni sektor više ne troši 45 kuna, već 40 kuna, ono što misle i tvrde sindikati iz javnog sektora jest da će sada ukupna potrošnja u Hrvatskoj biti 95 kuna, a ne više 100 kuna, pa će tako nastradati radnici iz privatnog sektora i svi građani jer će radnici iz javnog sektora kupovati manje proizvoda i usluga koje proizvode radnici iz privatnog sektora te će tako ovi potonji ostati bez posla. Ako tako misle i tvrde, onda sigurno zamišljaju da tih 5 kuna dobiveno smanjenjem plaća u javnom sektoru završava negdje na Marsu, a ne u potrošnji u Hrvatskoj.

Međutim, tih 5 kuna ne završava na Marsu, niti u Šlarafiji iz Kaestnerovog „35. svibnja“, već u potrošnji tako da potrošnja uvijek iznosi 100. Ako se plaće u javnom sektoru smanje za 5 kuna, onda je moguće da će država taj iznos potrošiti na druge potrebe, pa tako npr.: a) za isplatu potpore stotinama tisuća radnika pogođenih Korona-krizom, pa će tako iznos smanjenja plaća u javnom sektoru završiti u potrošnji, ali će sad taj iznos od 5 kuna potrošiti radnici iz privatnog, a ne više javnog sektora, ili b) smanjenjem poreza (npr. oprostom) na način da država sad ubire poreza u iznosu od 40 kuna, a ne više 45 kuna, što privatnom sektoru ostavlja dodatnih 5 kuna (sada ukupno 60 Kn, a ne 55 Kn) za potrošnju, pa je ukupna potrošnja opet 100 kuna.

Upravo je nevjerojatno kako naše vlade, pa i šira javnost, bez ikakvih reakcija guta takve izjave sindikata iz javnog sektora, očito smatrajući te stavove sindikata opravdanim. Ta upornost da se zadrže plaće u javnom sektoru bez obzira na sve i na žrtve drugih je zaista besprimjerna. S današnjim danom bez posla je dodatno ostalo možda već 30-tak tisuća radnika u privatnom sektoru. Kako to da se ne čuje glas sindikata trgovine Hrvatske, sindikata turizma i usluga Hrvatske, sindikata metalaca Hrvatske i brojnih drugih sindikata koji djeluju u privatnom sektoru? Ali ne, nema kolegijalnosti, nema solidarnosti sindikata iz javnog sektora!

Krivi su!

Dapače, oni idu tako daleko da tvrde da borbom za svoje plaće u stvari spašavaju ugrožene i nezaposlene radnike iz privatnog sektora. Odobravam sindikatima iz javnog sektora svako pravo da se bore za prava svojih radnika, ali im isto tako osporavam svako pravo da se bore za višak zaposlenih u javnom sektoru. Upravo su sindikati u javnom sektoru krivi što radnici u npr. prosvjeti ili zdravstvu nemaju veće plaće. A zašto su krivi? Krivi su jer su inzistirali da se zadrže carinici s mađarske i slovenske granice koji su 1. srpnja 2013. kad smo pristupili EU ostali bez posla.

Krivi su što tražili da se zadrže radnici koji su do 1. lipnja 2016. na šalterima izdavali izvode iz matičnih knjiga rođenih, umrlih i vjenčanih, a od tog datuma ti izvodi mogu se preuzeti s Interneta. Krivi su jer su u vrijeme od 2008. do 2013. godine kad je možda i 200.000 radnika u privatnom sektoru izgubilo posao, dopustili da se u javnom sektoru zaposli 11.000 radnika. Nitko od tih radnika koji su stvarno ostali bez posla, a zadržali radni odnos ili su novozaposleni nije kriv jer se bore za svoje sutra. Ali su krivi oni koji su im omogućili zadržavanja radnog odnosa u uvjetima kad za njih više nije bilo posla ili koji su zapošljavali nove radnike u javnom sektoru. A sve na teret privatnog sektora. Ali to je u skladu s njihovom tezom – tih 11.000 novozaposlenih u javnom sektoru troši i tako doprinosi potrošnji u Hrvatskoj te tako „pomaže i spašava privatni sektor“.

Njih ne zanima činjenica što je plaće za tih 11.000 ljudi, pa i za plaće cijelog javnog sektora, uplatom poreza osigurao privatni sektor. Ne neka vlada, već samo i jedino privatni sektor. Njima se u stvari fućka što se zbiva s radnicima u privatnom sektoru. Oni će za njih uvijek biti ne njihove kolege radnici, već samo krava muzara! Mogla bi država zadržati plaće u javnom sektoru, čak i u ovakvoj krizi, ali to samo znači da će se morati više zadužiti. A tko će platiti taj dug? Pa privatni sektor naravno – krava muzara – iz poreza koji će se ubirati u budućnosti.

Ako se država zbog Korona krize bude morala zadužiti za novih npr. 50 milijardi kuna, tada ne treba tim novcem poticati privatni sektor, već se te milijarde trebaju upumpati u javni sektor i u plaće tog sektora, a onda će radnici javnog sektora taj novac nesebično potrošiti i tako doprinijeti potrošnji u Hrvatskoj i spašavanju kako cijelog privatnog sektora, tako i radnika tog sektora. Eto, tako to treba raditi i onda će nam svima biti bolje kako to tvrde sindikati iz javnog sektora.

Ključne riječi:

ekonomska kriza, Hrvoje Zgombić, nedjeljom u 2, smanjenje plaća