Za 10 godina će zemlja iz krize izaći i sama

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

REAKCIJE VISOKIH DUŽNOSNIKA VLADE RH NA PRVOSVIBANJSKI PROSVJED

Ministar financija opet širi kulturu destrukcije. Njegove izjave povodom prvosvibanjskog prosvjeda ponovno razotkrivaju sve njegove deficite, od nedostatka empatije za svijet oko sebe, od nedostatka objektivnosti, do deficita logičnog razmišljanja.

Ministar je istakao da Vlada radi u tišini na rješavanju problema koje su stvorili razbojnici prije njih, a za koje su krivi i ovi sindikati koji danas galame, a da ćemo iz krize izaći za deset godina, koliko Liniću treba da sanira sve štete koje su im razbojnici ostavili.

Zašto su oni na vlasti ako zemlju ne mogu izvući iz krize ranije? Zašto to nisu rekli biračima pred izbore. Ili tada nisu znali, što znači da se nisu pripremali za vlast, ili su lagali birače. I jedno i drugo dovoljan bi bio razlog u zemlji visoke demokratske kulture za odlazak s vlasti. Za deset godina će zemlja sama od sebe izaći iz krize, i ispada da je sasvim svejedno tko je na vlasti. Birači su tražili vlast koja to može učiniti puno ranije.

Građani ih nisu birali da rezultate njihovog „rada u tišini“ čekaju cijelo desetljeće. Da strpljivo sjede i šute dok se oko njih urušava sve ono na čemu su temeljili svoju budućnost. Jer ako je suditi po trenutnom stanju u odnosu na dan kad su preuzeli vlast, za sve nas bi bolje bilo da u ovih godinu i pol nisu radili ništa.

Baš zato smo mi na ulicama jer vidimo da Vlada radi u tišini na daljnjem propadanju gospodarstva.

Radi Vlada i na svađanju sebe sa svima, i to ne baš u tišini. Pa tako koristi arsenal teških riječi. Za sve su krivi razbojnici. Istina je da je HDZ imao razbojnike u svojim redovima, ali tvrditi da smo mi podržavali razbojnike i da smo za to krivi predstavlja govor mržnje, plitkih laži i potiče daljnje sukobe u zemlji. Kakav je moral političara koji se usudi tvrditi da smo mi podupirali razbojnike zato što smo pregovorima štitili interese članova, koji to od nas traže i očekuju?

Zar smo mi trebali okrenuti leđa članovima i odbiti pregovore s tadašnjom Vladom da bi Liniću bili po volji i da bi se on što prije mogao dokopati vlasti. Istovremeno nam zamjeraju političnost govora danas kada govorimo protiv njihove vlasti.

Nije ih smetala žestina našeg „političkog govora“ kada smo ratovali protiv HDZ-a. Dakle, politički govor je prihvatljiv samo onda kada sindikati govore o protivniku, ali ne i o njima.

Ministar Mrsić bi ipak trebao napokon shvatiti što je to politički govor, shvatiti da je svaki sindikalni govor ujedno uvijek i politički, jer se tiče života tisuća radnih ljudi. Nije pitanje je li neki govor sindikalni ili politički, već je pitanje je li istinit. Dakle, ako je istina da je ova vlast iznevjerila očekivanja, radnike, prosvjetare, mlade ljude, onda neka takav govor zovu kako god hoće, može i politički. Ako je istina da radnim ljudima treba treća politika, na tragu socijalnih i demokratskih vrijednosti, kojih u Hrvatskoj nema, onda je nebitno je li to više ili manje politička istina. Bitno je da je istina.

Politika odlučuje o životima njihovih članova, smanjuje im plaće, priječi otvaranje radnih mjesta, pa kako da mi onda ne govorimo o politici. U cijelom svijetu tako, kao mi, govore sindikati. I na koncu nitko nema pravo u demokraciji nama propisivati kako da govorimo, osim naših članova. Sindikati samo njima polažu račune.

Prema Mrsiću i Grčiću kritički govoriti o stanju u politici i u zemlji smiju samo oni koji izlaze na izbore. Ostalima to nije dopušteno. Iako se nismo namjeravali baviti stranačkom politikom, oni nam predlažu izlazak na izbore. Neka nas ne izazivaju jer i to možemo ako naši članovi to od nas traže.

I sretan sam da se Linić „ne boji takvih kao Ribić“. Naime, kao čovjek dijaloga, ja se uvijek osjećam poraženim kada me se netko boji, za razliku od Linića koji uživa u vladanju nad ljudima i sijanju strepnje oko sebe.

Vilim Ribić, predsjednik Matice hrvatskih sindikata

Ključne riječi:

ekonomska kriza, Mirando Mrsić, prosvjedi, razbojnici, Slavko Linić