Garašić: akademska korupcija na visokoj razini je problem o kojem ne pričamo dovoljno

U Hrvatskom saboru je 9. studenog održana 14. tematska sjednica Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije, na temu korupcijskih rizika u znanosti i visokom obrazovanju. Raspravi je održana na visokoj razini –  sudjelovali su ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs i rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras – a kvalitetan doprinos raspravi dale su i predsjednica Velikog vijeća Sindikata Vesnica Garašić, te kasnije Ana Petošić, pravnica u Sindikatu.

Raspravu možete pogledati na linku u nastavku, a ispod video snimke objavljujemo i transkripte izlaganja Vesnice Garašić i Ane Petošić.

Link na video snimku rasprave: http://www.youtube.com/watch?v=CUxvyMn8HBE

IZLAGANJE: izv. prof. dr.sc. VESNICA GARAŠIĆ
(od 2:00:30 do 2:09:25)

 

Dobar dan želim svima i najljepše zahvaljujem predsjedniku ovog vijeća što je organizirao sjednicu sa ovom temom, a posebno da je pozvao Sindikat znanosti da može izreći svoje gledište na ovu temu.

Ja bih za početak istaknula da korupcijom ili nedoličnim ponašanjem obilježeni obrazovni sustav neke zemlje u konačnici uvijek završava narušavanjem ugleda, a time posljedično i smanjenjem utjecaja takve zemlje u međunarodnoj zajednici. I to je razlog zašto se u borbu protiv korupcije moraju uključiti ne samo sveučilišta, fakulteti, svi nastavnici i studenti, nego i tijela državne uprave kao i Agencija za osiguranje kvalitete, mediji, sindikati i poslodavci.

Važno je istaknuti da problem nedoličnog ponašanja ili korupcije nije samo etički problem ili moralni problem u kojem netko dobiva nešto što svojim radom nije zaslužio. Korupcija izuzetno negativno utječe na razvoj kompletnog društva, a također utječe i na individualne potrebe svakog pojedinog građanina, jer ako iza diplome ne stoji znanje i kompetencija, to nije problem samo u zdravstvu ili u tehničkim znanostima, gdje netko gradi most ili tunel, a nema za to potrebna znanja; to je problem i u društvenim i u humanističkim znanostima, npr. ako imate odvjetnika koji vrlo skupo naplaćuje svoje usluge, a nikakvo znanje zauzvrat ne daje građanima. Znači, problem je izuzetno dubok. I moramo se s njim boriti.

Voljela bih istaknuti još jednu stvar, a to je da postoje dvije razine akademske korupcije. Jedna je na nižoj razini i ona u principu uključuje individualno nedolično ponašanje kao što je prodaja ispita, ili prodaja diploma ili pojava plagijata, i to je vrsta nedoličnog ponašanja u kojoj se u akademskoj zajednici aktivno suprotstavljamo. Znači, protiv te akademske korupcije se radi, pišu se pravilnici i etički kodeksi, osnivaju se stegovna povjerenstva, etička povjerenstva i tome slično.

Međutim ono s čime mi imamo duboki problem, a o čemu se najmanje priča, to je akademska korupcija na visokoj razini. Takav vid nedoličnog ponašanja odnosno korupcije obično uključuje umrežavanje grupe visoko pozicioniranih osoba, a ona u konačnici ne završava prodajom diplome ili tako nečim, nego posljedicama kao što su nezakonito zapošljavanje, netransparentno financijsko poslovanje ustanove, i tako dalje.

To su teški problemi.

Zašto o toj korupciji ne razgovaramo? Prvo, zato što ju je jako teško uočiti i dokazati. Da bi se to moglo, treba dobro poznavati sustav, prije svega strukturu odgovornosti kakvu nose ta visoko pozicionirana mjesta i s time u vezi potencijalni sukob interesa koji bi se mogao javiti na takvim visoko pozicioniranim mjestima.

Visoko pozicionirana mjesta su rijetka. Stoga ne posjeduje puno ljudi praksu i iskustvo vezano za to koje su to u pitanju sve odgovornosti i potencijalni sukobi interesa mogući, što zapravo znači nedovoljno poznavanje problema.  Ako ste imali sreću pa uspjeli prepoznati i dokazati visoku korupciju, dolazite na sljedeću stepenicu, a to je sankcioniranje nedoličnog ponašanja visoko pozicioniranih osoba u sustavu. I tu nastaje problem u akademskoj zajednici i to zbog izražene hijerarhijske strukture u akademskoj zajednici i velike ovisnosti dekana, i to ne samo financijske ovisnosti, nego i ovisnosti da se preko visoko pozicioniranih osoba odobravaju radna mjesta po sastavnicama.

Ako nemate sreću da, na primjer, u Senatu sjede dekani sa visokim integritetom, odani prije svega akademskim vrijednostima i koji su spremni odreći se kratkoročne koristi za svoju sastavnicu kako bi ostali vjerni akademskim principima, u tom slučaju možda se nešto i pokrene, ali slijedi treća prepreka ili stepenica. Naime, visoko pozicionirane osobe imaju u drugim segmentima društva izuzetno jaku zaštitu, prije svega u području politike i sudstva.

To je razlog zašto mi danas o visokoj korupciji nismo ništa rekli. Jer ju je: a) teško uočiti i dokazati, b) teško je ljude koji je vide motivirati da djeluju i c) takve visoko pozicionirane osobe su u našem društvu izuzetno dobro zaštićene.

U Sindikatu se ne bavimo akademskom korupcijom na nižoj razini, jer akademska zajednica to već aktivno radi, već se najviše susrećemo s problemima nedoličnog ponašanja odnosno korupcije na visokoj razini jer tu se zapravo ugrožavaju radna prava. Procedure koje uključuju napredovanja ili produljenje radnog odnosa nezakonito se zaustavljaju, postoji nezakonito zapošljavanje i slično. To su stvari o kojima moramo otvoreno govoriti bez straha od visoko pozicioniranih osoba.

I još bih istaknula sljedeće: nema nikakve sumnje da postoji autonomija sveučilišta, i ona postoji s razlogom. Međutim, autonomija sveučilišta podrazumijeva odgovorno postupanje, ne samo prema svim zaposlenicima Sveučilišta, nego i prema cijeloj društvenoj zajednici. Ona predstavlja stalnu orijentiranost prema vrijednostima, stalnu potrebu za otkrivanjem istine i zastupanja pravednosti i u najsitnijem koraku, znači kad se radi o individualnoj sudbini bilo kojeg zaposlenika.

Malo bih se samo referirala na činjenicu da imamo etička povjerenstva, etičke savjete i tako dalje. Naglašavam da u Hrvatskoj nije dovoljno da imamo etička povjerenstva samo na fakultetima i sveučilištima. Zato što se ona nedovoljno spremno bore sa problemima, kao što je npr. problem plagijata. To zaključujem na temelju prakse jer sam dugo godina bila predsjednica Etičkog savjeta Sveučilišta u Zagrebu. Zato je važno da postoji etičko tijelo na nacionalnoj razini, koje će se baviti etičkim problemima kada to sveučilišta nisu u stanju, a vjerujte mi da nisu uvijek. U tom smislu podržavam prijedlog zastupnika Jovanovića koji traži da jedan od zaključaka ove sjednice bude podrška osnivanju Nacionalnog etičkog tijela. Hvala lijepo.

IZLAGANJE: Ana Petošić, dipl. iur.
(od 2:48:24 do 3:01:46)

 

Hvala lijepo na riječi i lijepo pozdravljam sve sudionike.

Ja se iskreno nisam imala namjeru javiti za ovu raspravu, međutim potaknuta sam nekim izjavama prijašnjih govornika, pa bih na njih htjela reagirati. Ja sam zaposlenik Sindikata znanosti i radim u pravnoj službi kao pravnica. Naš Sindikat ima sedam i pol tisuća članova. Mi razgovaramo s članovima o njihovim problemima s kojim se susreću u radnim odnosima i gotovo na dnevnoj razini se susrećemo sa različitim primjedbama koji se tiču ili koje opisuju nekakve koruptivne prakse koje postoje u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, konkretno na institucijama na kojima su oni zaposleni. I sad, ovaj naslov ili dnevni red ovoga sastanka je zapravo koncipiran kao pitanje, ja bih tako rekla, postoje li neki rizici od korupcije ili korupcijski rizici i koji su to? Mislim da se u smislu prakse s kojom svakodnevno radim, čini ta tema zapravo zakašnjelom. Mislim da bi ovaj odbor ili ovo tijelo trebalo zapravo raspravljati o tome što činiti da bi se postojeća razina korupcije, koja je apsolutno prisutna u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, riješila da bismo se vratili tek na onu razinu kada možemo učinkovito primijetiti pa eliminirati korupcijske rizike. Jer korupcijski rizik po svojoj definiciji znači tek biti izložen nečemu što vodi korupciji. Ja mislim da smo, po onome čemu svjedočim u svojoj praksi, mi tu granicu davno prešli.

Što se tiče najčešćih slučajeva ili pritužbi naših članova koji su zaposlenici sustava znanosti i visokog obrazovanja, oni se ponajprije odnose na pravila i sustav zapošljavanja na visokim učilištima. Dakle, ono što je glavni prigovor je zapravo i ono što i mi vidimo: da nikakve sustavne politike zapošljavanja nema, napredovanja su vrlo ovisna, ponajprije o tome jeste li u dobrim ili lošim odnosima s upravom Sveučilišta, pa tako nerijetko zaposlenici koji iz nekog razloga dolaze u nekakve sporne situacije s upravama imaju problema pri napredovanju. Da ne govorim o kriterijima zapošljavanja, o zaista namještenim javnim natječajima koji se provode pro forma, ne samo kada je riječ o napredovanju, nego kad je i riječ o zapošljavanju. Da se unaprijed zna koji se kandidat zapošljava. Mislim da smo svi, koji na bilo koji način sudjelujemo ili doprinosimo sustavu znanosti i visokog obrazovanja, svjesni tog problema. Ali ono što mi se čini – ja sam zaista počašćena, nisam ni mislila govoriti na ovakvom skupu i s ovakvom nazočnosti i rektora i ministra, mislim da su to važni ljudi koji bi trebali govoriti o ovom pitanju – ali mene u jednu ruku začuđuje način na koji se o tome govori. Dakle, ako mi imamo ovdje rektora – ne govorim zato što je to zagrebačko Sveučilište, nego je to rektor zaista najvećeg i najstarijeg Sveučilišta – koji uživa najveći ugled i u Republici Hrvatskoj i vjerojatno u regiji, da on govori o korupciji na način da ju maltene ne priznaje. Netko bi morao… dakle, u svakom sustavu korupcija postoji. Meni se čini da bi proaktivan stav bio takav da svi zajedno nastojimo detektirati takve pojavne oblike korupcije, dogovoriti se o nekim rješenjima koja su moguća i koja nisu naša, nekakvi izvorni recepti. Velika sveučilišta, strane zemlje njih već uvelike koriste. Dakle, oni su upoznati, pitanje je njihove primjene. Danas smo čuli ovdje mnoga objašnjenja o tome kako neke više instance smatraju da možda nečega jest bilo, a nečega nije bilo. Meni se čini da ni do kakve promjene neće doći dok se zaista ne uspostavi jedna institucionalna kultura koja će polaziti od kulture i odgovornosti svakog zaposlenika, od najnižih do najviših razina. I ono na što sam sada htjela u ovom kontekstu reagirati je upravo ovo obrazloženje koje smo danas imali prilike čuti od rektora Borasa vezano za nezakoniti radni odnos profesora prorektora Čovića na Sveučilištu u Zagrebu. Kao pravnik smatram da je to primjer jednog koruptivnog postupanja u njegovom slučaju, budući da se radi zaista o izuzetku u našem sustavu. On je navršio sedamdeset godina. Nema pravne osnove, dakle pogrešno je kada rektor Boras govori o tome da se na njega primjenjuje sadašnji zakon po kojem zaista neki profesori koji 2013. godine nisu bili u trajnom zvanju, imaju pravo da im se u dvogodišnjim mandatima zapravo u nedogled produžuje, mogu raditi koliko žele. Međutim, to se izričitom odlukom Ustavnog suda ne primjenjuje na osobe koje su 2013. bile u trajnom zvanju. Sadašnji zakon, odredbe koje se primjenjuju na profesore koji tada nisu bili u trajnom zvanju, su odlukom Ustavnog suda ukinute. Dakle, sve da ih i želite primijeniti, nemate što primijeniti. Spominjana je bila i Odluka Visokog upravnog suda, ta odluka se ne primjenjuje. Ja sam upoznata s tom odlukom. Ona se uopće ne primjenjuje, ne obuhvaća slučaj profesora Čovića. Ona je donesena vezano za Pravilnik Filozofskog fakulteta koji je ograničavao rad do sedamdeset godina i ovim osobama kojima se po zakonu ne može ograničiti rad. U tome moj je problem, zašto to spominjem, jer u tome vidim jednu, kako da kažem – ne želim to pogrešno niti nazvati – ali jednu izliku da se ne postupi kako bi se trebalo postupiti. Ako ćemo mi za svako takvo postupanje pronaći tako neke formalno pravne izlike, možemo li onda reći da postoji stvarna volja ispravnog postupanja? Čini mi se da ne možemo.

Ono na što bih još htjela upozoriti, ovdje smo puno puta čuli danas da se neopravdano proziva Sveučilište u Zagrebu. Meni je žao da je to tako, jer sam i bila student tog Sveučilišta, međutim moram reći da niti na jednom drugom sveučilištu nismo imali takve primjere kao što smo imali na Sveučilištu u Zagrebu, premda svagdje na svakom sveučilištu toga ima, pojedinačno i izolirano.

Međutim, ja ću ovdje za kraj, i s tim ću završiti, spomenuti slučaj nezakonitog zapošljavanja na Hrvatskim studijima. To je jedan presedan koji nema objašnjenja i nema opravdanja, osim u realizaciji pojedinačnih, privatnih interesa. 2017. godine kada je došlo do preustroja Hrvatskih studija iz tadašnjeg Centra u Odjel, došlo je do, mogu to tako nazvati, masovnog zapošljavanja na Hrvatskim studijima. To je učinjeno bez valjane pravne osnove; i protuzakonito i protustatutarno. U Statutu – ja se sada ne pozivam ni na koji drugi akt, nego na akt koji obvezuje rektora Borasa, obvezuje svaku osobu na Sveučilištu u Zagrebu – u Statutu Sveučilišta u Zagrebu piše da nije dozvoljeno raspisati niti jedan javni natječaj bez da je radno mjesto za koje se raspisuje natječaj predviđen u općem aktu sastavnice na kojoj se zapošljava. U tom trenutku ne da nije bilo takvoga akta na Hrvatskim studijima, nego nije bilo ni studijskih programa, nije bilo predviđeno što će ti ljudi raditi. U takvim okolnostima 2017. je bilo do pedeset zapošljavanja, dakle pedeset radnih mjesta na jednoj sastavnici. Naravno, ja ovdje ne mogu iznijeti točne podatke o broju radnih mjesta budući da ti podaci nisu dostupni. Ako želite prebrojiti ta radna mjesta, vi morate pratiti svaki javni natječaj koji objavljuju Hrvatski studiji. Dakle, hoću reći da je i to dio problema. Ispričavam se, evo hvala Vam.

Ključne riječi:

akademska korupcija, Hrvatski sabor, korupcija, Vesnica Garašić