Index ne želi loše nastavnicima – zaista!?

Portal Index.hr, 29.12.2018. objavio je tekst Nije problem što se sindikati bore za veće plaće, nego što se bore samo za plaće u kojem se osvrće na tekst Matice hrvatskih sindikata od 19.12.2018. (u nastavku reakcija Matice), a koji je Matica uputila Indexu zbog netočnih interpretacija podataka o plaćama učitelja iz Indexovog teksta od 2. prosinca 2018.

Za početak treba reći par riječi o kontekstu ove polemike te podsjetiti na neprofesionalnost i nekorektnost Indexa.

Kao prvo, Index nije objavio reakciju Matice od 19. prosinca. No, u posljednjem tekstu od 29. prosinca Index ističe: „poseban problem u reakciji sindikata je to što su u njoj u više navrata iz konteksta tendenciozno izdvojene pojedine rečenice ili čak samo dijelovi rečenica iz Indexova teksta i potom objavljene interpretacije istih brojki iz sasvim drugačije perspektive… “ S obzirom na to bilo bi očekivano, profesionalno i u interesu javnosti da su reakciju Matice objavili barem uz ovaj posljednji tekst kako bi se njihovi čitatelji zaista mogli uvjeriti u to kako je to i na koji način Matica komentirala i interpretirala njihov tekst o plaćama učitelja. Tim više što je to najavio, ni manje-ni više, nego Matija Babić. Nakon što je na Facebook profilu Saše Cecija s IRB-a objavljena reakcija Matice, Matija Babić je na pitanje jednog sudionika rasprave o tome zašto tekst Matice nije objavljen, odgovorio sljedeće: „Jer je subinteligentan. Bit će objavljen, skupa s odgovorima na njega.“ I dok tekst od 29. prosinca donosi „odgovore“ prvotna reakcija Matice nije objavljena, dapače, čak u tekst nije stavljen ni link na reakciju Matice.

Indexu su svi u javnim službama uhljebi

No, takav pristup od strane Indexa nije nešto što nas čudi. Štoviše, neprofesionalizam, elementarno nepoznavanje (ili svjesno zanemarivanje činjenica) u izvještavanju javnosti, nisu rijetka pojava na Indexu. Dvije su nam recentne slike dovoljne da se podsjetimo na to.

• 6. rujna 2018. kada su sindikati javnih službi pozvali Vladu RH da otvori pregovore za osnovicu te zaprijetili štrajkom ako to uskoro ne učini, Index je objavio tekst u kojem je sve zaposlene u javnim službama poput liječnika, medicinskih sestara, prosvjetnih radnika, znanstvenika, socijalnih i kulturnih radnika nazvao uhljebima.
• 11. rujna 2018. nakon što je Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja upozorio svoje članove na neprofesionalno pisanje Indexa, taj je portal sve članove tog sindikata izjednačio s uhljebima.

Na takvu razinu novinarstva reagirali su i neki novinari.

Nedvojbeno je da je Index direktnim i beskompromisnim pisanjem o temama u koje mnogi drugi mediji nisu imali hrabrosti ili želje ulaziti ponekad imao vrlo pozitivan efekt na našu javnost. No, ovakva primitivna razina pisanja, koja nipošto nije ograničena samo na teme koje se tiču sindikata, u stanju je poništiti sve te pozitivne efekte. Ona je očito nužna da bi Index zadovoljio dio svojih frustriranih i ozlojeđenih čitatelja kojima moraju servirati nekoga ili nešto tko će biti krivac za sve njihove probleme. Umjesto da se Index bavi razotkrivanjem i problematiziranjem političkih i društvenih problema, ovakvim gore tekstovima on hrani najprimitivnije osjećaje i potiče bijes i netrpeljivost među različitim skupinama unutar našeg društva. Umjesto da se bavi informiranjem i educiranjem ljudi, on se bavi raspirivanjem mržnje. Komentari ispod mnogih tekstova i više nego jasno to pokazuju.

No, idemo se pozabaviti samim sadržajem zadnjeg Indexovog teksta!

Bore li se sindikati samo za plaće?

Index u nekoliko navrata proziva sindikate da se bore samo za plaće, u konačnici ta je kritika i u samom naslovu Indexovog teksta, te ističe: „Bilo bi lijepo vidjeti da se za iste ciljeve, koji su nedvojbeno u interesu svih dijelova društva, počnu zalagati i sindikati.“

Kritika da se Sindikati bore samo za plaće ne stoji. Primjerice, Sindikat znanosti je nedavno sklopio granski kolektivni ugovor kojeg je dugo i mukotrpno pregovarao s MZO-om, a glavne promjene tiču se upravo transparentnijeg i kvalitetnijeg upravljanja radnim obvezama zaposlenih u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, a ne plaća. Identična je situacija i kod Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama te Kolektivnog ugovora za zaposlenike u srednjoškolskim ustanovama. Kolektivno udruživanje u interesu boljeg, pravednijeg i uređenijeg sustav je podjednako važan motiv za učlanjivanje u sindikat kao i borba za primjerene plaće, stoga se većina sindikata na taj način i ponaša. Ulaže se puno truda u kreiranje što boljih granskih kolektivnih ugovora koji se plaćama bave sporedno, no reguliraju neke vrlo bitne specifičnosti pojedinih područja i odnose koji nisu razrađeni u zakonodavnom okviru.

Isto tako, djelovanje Matice i pojedinih sindikata bitno nadilazi njihovo usko sektorsko područje djelovanja, tako je Matica aktivno uključena u procese vezane uz mirovinsku reformu, zdravstvene zakone pa i poreznu i ukupnu ekonomsku politiku. I Matica i pojedini sindikati Matice kontinuirano iznose svoje stavove, kritiziraju, u okviru zakonskih procedura upućuju svoja očitovanja na brojne zakonske inicijative. Dapače, ponekad se čak i suočavaju s kritikama članova koji smatraju da se zbog vrlo širokog spektra djelovanja gubi fokus na polju materijalnih prava.

Index ne razumije što pokazuju podaci koje koristi

Da bi pokazao kako su plaće učitelja u Hrvatskoj relativno dobre Index koristi podatke koji to ne mogu pokazati. Ističe: „Suprotno kritikama sindikata, koji je u svojoj reakciji ustvrdio da “usporedba plaća izraženih kao postotak BDP-a per capita nije standardna metoda za ocjenu razine plaća”, to je definitivno jedna od uvriježenih metoda ako se žele uspoređivati plaće istih skupina zaposlenika u različitim zemljama s različitim standardima.“

Kao prvo, usporedba plaća s nominalnim BDP-om po glavi stanovnika zaista nije standardan način međunarodne komparacije plaća. Takav pristup je moguće naći u nekim publikacijama, no njegova svrha je pokazati da li su plaće velike ili male s obzirom na BDP po glavi stanovnika koji se uzima kao aproksimacije ekonomske snage neke zemlje. Iako fiskalni kapaciteti pojedine zemlje, odnosno porezni prihodi iz kojih se financiraju plaće učitelja i nastavnika nisu nužno ovisni o razini BDP po glavi stanovnika (mogući su primjeri gdje zemlja s nižim BDP-om po glavi stanovnika može imati više fiskalne kapacitete od zemlje s višim BDP-om po glavi stanovnika), u grubo govoreći odnos plaća i BDP-a po glavi stanovnika možemo tumačiti kao neku procjenu da li si zemlja može ili ne može priuštiti određenu razinu plaća.

Nadalje, da je autor Indexovog teksta smo bacio oko na izvještaj Eurydice-a za jednu godinu kasnije od one koju koristi (ovdje izvještaj koji koristi autor Indexa, a ovdje izvještaj za posljednju dostupnu godinu) vidio bi da je sam Eurydice odustao od usporedbe plaća s BDP po glavi stanovnika te prešao na zaista uvriježeni i logični pokazatelj međunarodne usporedbe plaća, a to je usporedba plaća korigiranih za kupovnu moć unutar EU-a (PPS). Taj pokazatelj pokazuje koliko za svoju plaću pojedinac može kupiti u svakoj od zemlja EU i stoga predstavlja korektnu međunarodnu usporedbu plaća učitelja. Nažalost, kako je iz publikacija vidljivo u toj je posljednjoj godina odgovornost za slanje podataka prema Eurydice-u prenesena s Ministarstva znanosti i obrazovanja na Agenciju za mobilnost i programe EU, koja očigledno nije odradila svoj posao jer Hrvatska u tom najnovijem izvješću nije uključena. Šteta je što te podatke nemamo i za nadati se je da će Hrvatska iduće godine biti uključena u navedenu publikaciju te da će se pokazati relativan položaj naših učitelja i nastavnika u odnosu na njihove kolege u drugim zemljama. S obzirom da je većina posttranzicijskih zemalja posljednje dvije godine ostvarila značajniji rast plaća za očekivati je da je kupovna moć naših učitelja trenutno pri samom dnu EU, u društvu baltičkih zemalja te Rumunjske i Bugarske.

Pogrešnom metodom želi se dokazati nešto što se ne može dokazati

Dakle, ono što pokazuje analiza koju izvodi Index je činjenica da skroman BDP u Hrvatskoj generira, sukladno tome, i skromne plaće učitelja i nastavnika. No, potpuno je pogrešan zaključak Indexa koji kaže: „Koristeći Eurydiceovu metodu došli smo do prilično jasnog zaključka da su nastavnici u svim zemljama, uključujući i najrazvijenije, podjednako plaćeni u odnosu na druge zaposlenike kada se gleda prosječni BDP po glavi stanovnika.“ Ovaj zaključak je nemoguće izvesti iz podataka koji se koriste i upućuje na to da autor ne razumije što znače podaci koje iznosi. Naime, usporedba plaća učitelja s BDP po glavi stanovnika ne govori ništa o usporedbi plaća učitelja s plaćama drugih zaposlenih u pojedinoj zemlji.

No, Index dalje ističe: „sindikati ne predlažu neku drugu, bolju metodu za uspoređivanje… …nameće se zaključak da su sindikati jednostavno ignorirali naše pitanje i našu metodu da bi odabrali svoje pitanje i onu metodu koja im je više odgovarala…“

Kao što smo gore objasnili metoda je bila pogrešna i s obzirom na to, naravno da smo ju ignorirali. Orijentirali smo se na zaključak koji je ponovljen nekoliko puta, a kojim se nastoji čitatelje uvjeriti kako usporedba plaća učitelja i BDP-a po glavi stanovnika nudi potvrdu teze Indexa kako učitelj i nastavnici dijele sudbinu drugih građana RH. Na taj smo zaključak regirali podacima koji pokazuju suprotno.

Naime, prema podacima iz Centralnog obračuna plaća koje su sindikati u okviru pregovaračkog procesa u srpnju ove godine dobili na uvid, prosječna isplaćena bruto plaća za VSS u srednjim školama u ožujku 2018. iznosila je 9.677 kuna, a u osnovnim školama 9.256 kuna. Riječ je o plaćama za ekvivalent pune zaposlenosti i sa svim dodacima. Prema podacima DZS-a za 2016. godinu (zadnja dostupna godina takvih podataka) prosjek bruto VSS plaće u cijeloj zemlji bio je 12.629 kuna te ni jedna od 19 NKD djelatnosti u Hrvatskoj nije imala nižu plaću za VSS od plaće učitelja ili nastavnika. Uz to što su njihove plaće relativno niske s obzirom na stupanj obrazovanja, one u ovom posljednjem ciklusu rasta plaća, rastu sporije od većine plaća drugih zaposlenih u RH. Naime, prema podacima iz COP-a u odnosu na plaću iz ožujka 2015. plaća učitelja je u ožujku 2018. bila 7,3 posto veća, a plaća nastavnika 6,9 posto veća. Istovremeno, plaća u privredi je povećana za 11,7 posto, a i medijalna plaća je u ožujku 2018. bila veća nego u ožujku 2016. (podaci o medijalnoj plaći za 2015. nisu dostupni) za 8,4 posto.

Dakle, plaće učitelja i nastavnika su relativno niske s obzirom na stupanj obrazovanja i rastu sporije od prosječne plaće u privredi te medijalne plaće u zemlji, odnosno, prosvjetni radnici ne dijele sudbinu ostalih građana u RH, oni prolaze lošije od drugih.

Kolike su najveće plaće učitelja/nastavnika u RH i koliko je takvih u sustavu

Index ističe: „…nastavnik pri kraju karijere ima maksimalnu neto plaću oko 8500 kuna, zaključili smo da je plaćen bolje od gotovo 90 posto zaposlenih u državi.“

Zaista, nastavnik savjetnik s najvišim koeficijentom složenosti poslova i s 40 godina staža ima neto plaću oko 8.500 kuna. Međutim, takvu plaću ima vrlo mali broj zaposlenih i taj nam podatak govori samo kako učitelji i nastavnici u Hrvatskoj imaju vrlo malu mogućnost napredovanja.

Prema podacima DZS-a na početku školske godine 2017./2018. u Hrvatskoj je bilo zaposleno nešto manje od 60.000 učitelja i nastavnika (47.000 u ekvivalentu pune zaposlenosti). Od toga je prema MZO-u ukupan broj savjetnika i mentora 6.500. Pretpostavimo da je od tog broja 50 posto savjetnika (iako bi bilo za pretpostaviti da ih je u najvišem zvanju manje od 50 posto) – to je 3.250 savjetnika. Ako pretpostavimo da je čak 50 posto njih na kraju svoje karijere i imaju puno godina staža (blizu 40) savjetnika s plaćom od oko 8.500 kuna ima 1.625 osoba. To je 2,7 posto ukupno zaposlenih učitelja i nastavnika u ovoj zemlji i to zapravo pokazuje da su mogućnosti napredovanja naših učitelja i nastavnika vrlo skromne.

Također, ako se pogledaju podaci DZS-a o strukturi zaposlenih prema visini prosječne neto plaće za ožujak 2017. (vidi slika lijevo), vidljivo je da bi tih 3.250 najbolje plaćenih učitelja i nastavnika pred mirovinu ulazilo u 16 posto najviših isplaćenih plaća. No, stvar se može postaviti i drugačije pa reći da oko 135 tisuća zaposlenih u ovoj zemlji ima plaću koja je viša od najviše plaće koju može ostvariti neki učitelj ili nastavnik.

Nadalje, prema podacima kojima raspolaže Matica, prosječan staž zaposlenih u osnovnim i srednjim školama je oko 20 godina, što znači da bi prema trenutno važećim propisima koji reguliraju određivanje plaće u javnim službama, plaća prosječnog učitelja za puno radno vrijeme iznosila 8.900 kuna bruto. U neto iznosu to bi bilo za samca u Zagrebu 6.200 kuna (nešto veću plaću imaju osobe s nižim prirezom i djecom).

S obzirom na to veću plaću od prosječne učiteljske plaće za odrađenih 160 do 200 sati prima trećina zaposlenih te je prosječna učiteljska plaća trenutno jednaka prosječnoj plaći svih zaposlenih u zemlji. No, ponovno ističemo, prema zadnjem popisu stanovništva u Hrvatskoj 16,4 posto stanovništva starijeg od 15 godina imalo je neki oblik visoke stručne spreme. Svi učitelji i nastavnici su u tih 16,4 posto, a kao što smo gore pokazali, njihova plaća nije baš u skladu s tom činjenicom.

S koliko učenika rade naši nastavnici i učitelji?

Index navodi: „…sindikati su ustvrdili da srednjoškolsko obrazovanje u Hrvatskoj ima broj učenika po nastavniku koji je na razini EU prosjeka. …nisu naveli nikakav relevantan izvor podataka dok su istovremeno ignorirali činjenicu da je Index prenio Eurostat koji je za istu 2016. godinu predstavio značajno drugačije podatke.“

Matica je istaknula kako je prosjek u EU u 2016. iznosio 12,5 učenika po nastavniku, a prosjek u RH je bio 12. Izvor za navedeni podatak je Eurostat i odnosi se na odnos broj učenika po nastavniku u srednjim školama općeg usmjerenja. Ako se promatra isti odnos u školama strukovnog usmjerenja onda Eurostat pokazuje kako u Hrvatskoj odnos opada na 8,3 dok prosjek EU iznosi 11,6. Naveli smo kako smatramo da je relativno skroman interes za neke strukovne programe koje kao društvo ipak želimo zadržati, moguć razlog za ovakav odnos. Također, činjenica je da kada se promatraju cjelokupno osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje odnos u Hrvatskoj iznosi 10,2, a prosjek EU je 12,9. Također, naveli smo kako smatramo da je još jedan od uzroka nižeg odnosa stanovit broj malih osnovnih škola u Hrvatskoj koje pohađa mali broj učenika, a koje se nalaze na prometno slabo povezanim mjestima i koje nije lako spojiti s nekim drugim školama. Pitanje je bi li i takvo spajanje bilo pogodno s aspekta financijskih i vremenskih resursa koje bi roditelji, djeca i država morali uložiti za osiguravanja neotežanog pristupa obrazovanju za djecu koja pohađaju takve škole.

Nadalje, Index ističe: Ta argumentacija nije baš jasna kada se u obzir uzme činjenica da postoje i neke druge zemlje u EU koje imaju puno izoliranih, ruralnih krajeva. Primjerice, Finska ima gustoću stanovnika od 17,8 stanovnika po km2, dok je ona u Hrvatskoj 75,8 po km2. Istovremeno je u 2016. na jednog nastavnika u Finskoj dolazilo više od 17 učenika, dakle čak 5 više nego na hrvatskog.

Finska je s reformama obrazovnog sustava počela još 70-ih godina prošlog stoljeća i od tada kontinuirano radi na prilagođavanju i podešavanju obrazovnog sustava. Vjerojatno nema zemlje koja je posvetila više truda sustavu osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja od Finske. U tom periodu Finska je zasigurno puno pažnje posvetili i svojoj mreži škola i bila je u stanju učiniti ju učinkovitom. Za razliku od Finske, interes nositelja politike u Hrvatskoj za obrazovni sustav bio je manje-više protokolarne naravi.

No, podatke koje iznosi Index ipak treba malo bolje razumjeti. Naime, najveću razliku u ukupnom odnosu učenika i učitelja/nastavnika proizvodi upravno strukovno obrazovanje koje smo ranije istaknuli. Naime, kada se pogledaju podaci Eurostat-a, onda je vidljivo kako je u 2016. u predškolskom odgoju odnos u Hrvatskoj bio 11,8, a u Finskoj 10. U osnovnoškolskom obrazovanju odnos je u Hrvatskoj bio 10,8, a u Finskoj 11,5. Do velike razlike dolazi u srednjoškolskom obrazovanju gdje Hrvatska ima odnos od 9,2, a Finska 17,2. No, kada se srednjoškolsko obrazovanje razdvoji na opće i strukovno, onda je vidljivo da razlika leži u strukovnom obrazovanju. Naime, u općem srednjoškolskom obrazovanju Hrvatska ima odnos od 12, a Finska 14,6, no u strukovnom srednjoškolskom obrazovanju Hrvatska ima odnos od 8,3, a Finska čak 18,5.

Ovako velika razlika vjerojatno je rezultat različite organizacije sustava. Primjerice, možebitno različite organizacije programa za djecu s posebnim potrebama. Analiza samih sustava prelazi okvire ovog teksta te Matica u ovom trenutku ne raspolaže s dovoljno podataka kako bi mogla objasniti razlike u odnosima, no svakako potičemo Index da se tim pitanjem pozabavi i pokuša prikupiti informacije te informira javnost o prikupljenim informacijama.

Kako popraviti učinkovitost obrazovnog sustava?

I dok Index pokušava direktno i indirektno dokazati kako su plaće učitelja i nastavnika dobre jer su rezultati obrazovnog procesa loši te je sustav neučinkovit, Matica ističe kako se situacija sigurno neće popraviti na bolje ako plaće prosvjetnih radnika budu zaostajale za ostalim segmentima zaposlenih i ako se ne kreiraju motivirajući uvjeti za ulazak kvalitetnih mladih ljudi u profesiju. Kada bi Hrvatska imala slične rezultate obrazovnog procesa kao i Finska vjerojatno nam odnos broja učenika po nastavniku ne bi bio tako bitan.

No, međunarodne usporedbe zaista pokazuju kako naši učitelji i nastavnici u prosjeku nisu preopterećeni nastavnom niti prevelikim brojem učenika. S druge strane višegodišnji trend PISA testova nije dobar te je očigledno da Hrvatska ima problema s organizacijom kvalitetnog obrazovnog procesa.

Matica je potpuno svjesna i da bolje plaće ne rješavaju sve probleme, međutim, obrazovni kadar je ključ obrazovnog procesa i nikakva bitna promjena i poboljšanje nije moguća bez posvećivanja pažnje upravo tom segmentu. Kreiranje kvalitetnijeg i učinkovitijeg sustava obrazovanja ovisi prvenstveno o učiteljima i nastavnicima. Upravo je to ključna poruka koju nam šalje finski obrazovni sustav.

Hrvatska vs. Finska

Plaće učitelja i nastavnika u Finskoj su natprosječne. Naime, prema podacima njihove Nacionalne agencije za obrazovanje prosječna plaća u Finskoj je 3.300 eura, a plaća srednjoškolskog učitelja 4.300 eura. No, Finci sami ističu kako plaće nisu presudne. Ulazna selekcija je izuzetno snažna te u sustav obrazovanja za učiteljska i nastavnička zanimanja ulazi tek oko 10 posto najboljih studenata. Potražnja za učiteljima i nastavnicima je zbog njihovih kompetencija velika i u privatnom sektoru gdje se vrlo lako zapošljavaju na radnim mjestima koja se tiču upravljanja ljudskim potencijalima. I na kraju nastavnička profesija smatra se jednom od najcjenjenijih u Finskoj, sa sobom donosi profesionalnu autonomiju i društveni prestiž.

Dosta suprotno od Indexove percepcije koji nema problema sve učitelje i nastavnike nazvati uhljebima! Iako zakon brojeva sugerira da takvih u obrazovnom sustavu vjerojatno i ima, zadaća Indexa bi trebala bila razotkrivanje i pisanje o takvim pojedincima, a ne ovakvo (rječnikom Matije Babića) subinteligentno generaliziranje. Time bi radili posao koji je u javnom interesu.

Šlag na tortu – Index kao moralna vertikala u borbi za bolje obrazovanje

Za kraj se trebamo još malo osvrnuti na Index. Naime, u tekstu se ističe: „Index nema baš ništa protiv toga da nastavnicima rastu plaće niti ima išta protiv da se oni zaštite od nasilja u školama i da su više cijenjeni u društvu.“

S obzirom na gore prikazane screenshotove Indexovih tekstova o uhljebima – kako u to povjerovati?!?

Nadalje, Index proširuje: „Index se posebno zalaže za one nastavnike koji bi mogli bolje kada bi dobili priliku za zapošljavanje koja ne bi ovisila o tome imaju li u školi rođaka, prijatelja ili stranačku vezu. Također se zalaže da se satnice u školama ne bildaju lažno kako bi se umjetno podebljale plaće, već da se svatko plaća onoliko koliko uistinu radi, u skladu s kvantitetom i kvalitetom. Također se zalaže da plaće ne rastu samo u ovisnosti o godinama koje je nastavnik proveo u sustavu već i o kvaliteti, a možda i o tome je li njihov predmet deficitaran, kao što su to matematika, fizika i informatika. Kada bi svi nastavnici bili plaćeni u skladu s nekim razumnim pravilima, vjerojatno bi ostalo više novca za poticanje onih koji su kvalitetni i deficitarni.“

Matica i sindikati udruženi u Maticu se s ovim u potpunosti slažu, samo što se oni za razliku od Indexa za te stvari ne zalažu na papiru i prigodničarski, već, koliko je to god u njihovoj mogućnosti, na tim načelima aktivno rade i pokušavaju ih kroz svoje djelovanje implementirati u hrvatski obrazovni sustav. Index se u ovom tekstu zalaže za poboljšanje sustava, a u nekom drugom (neki drugi autor) će ga površno pljuvati.

Iako se s mnogim njegovim interpretacijama i tezama ne slažemo, ovako vjerojatno razmišlja g. Dauenhauer, autor dva Indexova teksta o plaćama s kojima polemiziramo. No, ne vjerujemo da iza ovih riječi stoji Index, niti da uredništvo Indexa tako misli. Ako i misle, onda se nadamo da će to u budućnosti i uspjeti pokazati. Do sada nisu.

Branimir Mihalinec

Matija Kroflin

---

Ključne riječi:

index.hr, plaće učitelja