Odgovor na neutemeljene tvrdnje gospođe Mirjane Kasapović
Čudne reakcije gđe Kasapović se nastavljaju, pa je g. Ribić morao ponovno odgovarati na niz neutemeljenih diskvalifikacija i optužbi. Ovdje objavljujemo dva zadnja odgovora na njene netolerantne istupe. VEČERNJI LIST OBZOR glavni urednik Vojislav Mazzocco Poštovani uredniče, zahvaljujem se na tome što ste mi u Obzoru […]
Čudne reakcije gđe Kasapović se nastavljaju, pa je g. Ribić morao ponovno odgovarati na niz neutemeljenih diskvalifikacija i optužbi. Ovdje objavljujemo dva zadnja odgovora na njene netolerantne istupe.
VEČERNJI LIST
OBZOR
glavni urednik Vojislav Mazzocco
Poštovani uredniče, zahvaljujem se na tome što ste mi u Obzoru prethodno objavili odgovor na pismo gđe Kasapović. Istovremeno vas moramo upozoriti da ste u subotu 16. srpnja objavili tekst iste osobe koji je pun uvreda i kleveta čime gospođa Kasapović i vas dovodi u protupravnu zonu. Već sam naslov „Ribić je sitni primitivni denuncijant“ to riječito oslikava. Nesklon sudskim postupcima zadovoljava me objavljivanje mog odgovora na to njeno zadnje pismo.
UVREDE GĐE MIRJANE KASAPOVIĆ
U svom zadnjem tekstu u Obzoru od 16. srpnja ove godine gospođa Kasapović nastavila je iznositi niz uvreda na moj račun. Polovica teksta bavi se neistinama o meni. Drugu polovicu ispunila je pohvalama o sebi. Stoga nije ostalo prostora niti za jednu riječ o temi koja je bila povod naše polemike. A tema je bila njena kritika radnog položaja sveučilišnih nastavnika u novim zakonima o visokom obrazovanju.
U prošlom sam tekstu pokazao da uvažena profesorica zakone nije niti pročitala. Stavovi zbog kojih me je napala niti su bili moji niti sindikalni, a nisu niti sadržaj zakonskih tekstova. Pokazao sam da se naš Sindikat ne zauzima za čuvanje posla onima koji ne rade i ne istražuju te dokazao da novi zakoni ne podupiru takva rješenja. Nakon što je ostala bez i jednog argumenta, više ne spominje predmet spora, već je sav svoj bijes preusmjerila na moju osobu.
Ponovit ću njene izraze o meni: „samodopadni, sindikalni, dugovječni birokrata“ u prvom tekstu, a sada je nastavila još žešće: „sitni, primitivni, provincijski denuncijant“. Ja ponavljam te riječi sasvim siguran da ljudi koji me poznaju o meni misle sasvim suprotno. Ponavljam te riječi da bi ljudi koji me ne poznaju mogli sami ocijeniti razinu polemičarke. Samohvaljena nastavnica koristi se neintelektualnom tehnikom prema kojoj je za pobiti neku tvrdnju dovoljno oblatiti čovjeka. Stoga, ovim pismom prekidam polemiziranje s dotičnom jer bih se u nastavku morao baviti osobnostima umjesto spornom i važnom društvenom temom. Morao bih pravdati sebe i blatiti gospođu. Ja to neću raditi.
O nekontroliranosti njenih izjava možda najbolje govori etiketa iz gornjeg opusa, o mojoj provincijalnosti. Ja sam do studija živio u Osijeku a već 35 godina sam građanin Zagreba. Profesorica je rođena u Sarajevu. Ona nije provincijalka jer je Sarajevo središte svijeta i njegov trokitovski temelj. Osijek to nije. Nije mana živjeti ili dolaziti iz provincije. Mana je govoriti neistine. Profesorica tvrdi da se iščlanila iz našeg Sindikata u kolovozu 2009. godine jer smo „kolaborirali sa Sanaderom na štetu znanosti“. Baš u tom kolovozu bio je drugi rebalans Proračuna te godine i Sindikat znanosti, zajedno s drugim sindikatima, obranio je ne samo sustav znanosti, već i cijeli javni sektor, od još jednog pokušaja smanjenja plaća. Baš u tom kolovozu najavili smo gđi Kosor (više nije bilo Sanadera) štrajk u cijelom obrazovanju. Zbog našeg odbijanja da pristanemo na smanjenje plaća uveden je krizni porez za sve jer je teret krize trebalo ravnomjerno rasporediti. Tri mjeseca prije toga bio sam na čelu štrajka od 180.000 ljudi u javnim službama i ispregovarao Sporazum koji je spasio plaće svih od daljnjega smanjenja, pa i gđe Kasapović, i koji svima, pa i njoj, jamči brži rast plaća u idućim godinama. To je način na koji smo mi „kolaborirali“ sa Sanaderom. Sve druge njene tvrdnje o meni i našem sindikatu jednake su kvalitete.
Velika je mana biti sveučilišni nastavnik a nemati strog odnos prema činjenicama, zasnivati zaključke na preduvjerenjima i umjesto bavljenja temom blatiti ljude. To je defekt nedostojan znanstvenog habitusa. Duboko sam uvjeren da bi mane gđe Kasapović bile neprihvatljive na jednom vrhunskom sveučilištu, neovisno o njenom stručnom kapacitetu. Tamo bi ona imala težak razgovor s rektorom o šteti koju nanosi ugledu tog sveučilišta ovakvom niskom razinom polemike. Naravno da se u kaotičnom i neupravljivom sveučilištu tako što neće dogoditi. Ovdje će se gđa Kasapović pozvati na svoje akademske slobode radi obrane svojih postupaka suprotnih standardima akademske etike.
I na koncu, otvara se pitanje zašto sve to dotična radi? Uopće me ne poznaje. Ništa joj nažao nisam napravio, već samo dobro, zaštitivši joj plaće u ovim teškim godinama i to više puta.
Sve je počelo kada su sindikati izborili reviziju uvjeta za referendum radi jačanja neposredne demokracije u zemlji. Milanović je tada imao esdepocentričnu fikciju da je to napravljeno protiv njih kako bi im se otežalo provođenje vlasti, iako je on sam svega tri mjeseca ranije zagovarao isto u parlamentu računajući na to da HDZ tada neće prihvatiti. Sindikati su izborili ono što on nije, stoga je on naš dogovor o referendumu napao politički a gđa Kasapović je to u Obzoru velikim člankom protiv referendumskog odlučivnja odradila teorijski. Oboje su napali sindikate, a Kasapović posebno mene. Bliskost gđe Kasapović s vrhom SDP-a dugo traje. Ako bi bila istinita slutnja moje okoline da je taj napad, kao i serija napada koje sam ove godine doživio unutar sindikalnog svijeta, zapravo režiran u SDP-u, bio bih veoma razočaran jer se ne smatram protivnikom SDP-a. No, ne bi me niti previše iznenadilo da je SDP odlučio unaprijed potkopati sindikate, a posebno kredibilitet onih ljudi u njima koji su brana i simbol smanjivanju plaća i javne potrošnje, jer postoji puno njihovih izjava da su baš to mjere s kojima misle zajedno s Čačićem, krupnim kapitalistom na čelu narodne stranke (sic), graditi ekonomsku politiku na neoliberalnim matricama. Mnogi ljudi misle da je SDP izgubio socijaldemokratski identitet, ili još bolje, da ga nikada nije niti izgradio.
20. srpnja 2011. godine
Vilim Ribić
Svoj tekst, gospođa Kasapović, profesorica politologije, počinje diskvalifikacijama moje osobe koristeći podmetanja, izmišljanja i slične „intelektualne tehnike“. Cilj je takvog pristupa kompromitirati čovjeka s kojim polemiziraš kako bi zatim lakše diskvalificirao i njegove tvrdnje. U ovom slučaju, međutim, profesorica je uletila u mali problem. Tvrdnje koje kritizira niti su moje niti su sindikalne. I još gore, nisu niti sadržaj zakonskih tekstova. Sveučilišna profesorica, koja sigurno zna i čitati osim što zna i pisati, nije se potrudila pročitati zakone (uostalom kao i mnogi kritičari ovih dana) ali se potrudila napisati tekst o zakonima i o mojoj malenkosti. Teško je procijeniti što je njoj zapravo važnije, zakoni ili obračun sa mnom.
Sve to već podosta govori o „uglednoj“ profesorici, ali ja, kao „dugovječni, sindikalni, samodopadni birokrata“ neću koristiti njenu metodu. Ja ću prvo krenuti od merituma, od zakonskih rješenja koje ona kritizira. Moj pristup je obrnut: kvaliteta onoga što čovjek zastupa govori o kvaliteti osobe.
Dakle, nije istina da se Sindikat znanosti zauzima „za to da sveučilišni nastavnici ostanu i oni koji trideset godina ne objave ništa“. Nije istina da Sindikat čuva posao onima koji ne rade, ne istražuju, ne objavljuju… Nije istina da je Sindikat na takva zakonska rješenja utjecao. Nije istina da novi zakoni podupiru takva rješenja. Kada bi to sve bila istina onda bi naša intelektualka bila u pravu: ovi zakoni i rad Sindikata na njima bio bi „najkonzervativniji i najgori udar na razvoj znanosti i visokog obrazovanja“.
Istina je sljedeća. Uređenje radnih odnosa (sindikalno ekspertno područje) može biti ili pretjerano liberalno ili jako rigidno ili uravnoteženo.
Liberalni radni odnosi uključuju visoki stupanj radne i životne nesigurnosti, pa nastavnici imaju ugovore na određeno vrijeme od svega godinu, dvije, što je pojava koja se širi zapadnom hemisferom, a sve radi bespoštedne kompeticije i stisnutih javnih resursa. Tone stranica i eoni konferencijskih sati u svijetu potrošeni su na kritiku takvog modela jer smanjuje atraktivnost rada u znanosti pa najbolji ljudi ne ulaze u taj sustav koji je još dodatno kronično potplaćen usljed sve skromnijeg javnog financiranja. Zato u Americi sve više stranaca, osobito Azijata a sve manje Amerikanaca, radi u znanosti. Osamdesetih godina je u Velikoj Britaniji u visokom obrazovanju samo 30% ugovora bilo na određeno vrijeme, a ostalo su sve bili ugovori za stalno. Danas je obrnuto, svega je 30% ugovora za stalno.
S druge strane rigidni radni odnosi pružaju pretjeranu sigurnost radnog mjesta, prenisku kompeticiju i demotivirajući su za ozbiljno napredovanje u znanosti. Znanost traži stalnu provjeru i stanovitu dozu nesigurnosti. Ali ne i apsolutnu nesigurnost kao u liberalnom modelu.
Dakle, pravo pitanje je kako urediti radne odnose u znanosti i visokom obrazovanju da bi se postigla prava ravnoteža između potrebne sigurnosti i potrebne nesigurnosti radnog mjesta. Ta fino pogođena ravnoteža izuzetno je važna za sustav.
Kako stoje stvari kod nas? Kod nas mladi ljudi koji ulaze u znanost imaju radni odnos. U mnogim europskim zemljama to su obično tek stipendisti sve do doktorata. Njihov radni odnos kod nas traje šest godina (po novom zakonu pet) što znači da je taj radni odnos dovoljno neinezvjestan da bi bio poticajan, ali i dovoljno dug da čovjek može zasnovati obitelj i planirati svoj život.
Što se tiče nastavnika u višim zvanjima, oni su do sada morali napredovati u više zvanje svakih deset godina i to na javnom natječaju. Dakle, ako čovjek ima 55 godina života i na natječaj se javi netko bolji od njega on gubi posao. To de facto znači da on ima radni odnos na određeno vrijeme. To nije niti korektno niti korisno za sustav. Suludo je izgubiti nekoga u koga je društvo ulagalo 25 godina. Doduše, jedva da se to u praksi događalo jer uslijed nedostatka kadrova nije bilo konkurencije na natječajima, a nije bilo niti inozemnih kandidata. Ulaskom u EU to će se promijeniti. Čini nam se razumnim zaštiti naše ljude koji kvalitetno rade svoj posao. Novi zakoni upravo to omogućuju, ali ne na način da štite neradnika, kao što reče naša profesorica, već tako da štite dobroga radnika. Dakle, zakoni štite dobroga igrača, ali ga ne tjeraju da bude zvijezda i golgeter momčadi, kao sada u sustavu tzv. obaveznog napredovanja.
Današnji sustav je neobično nefleksibilan. Ili nastavnici moraju postati redovni profesori ili gube posao. Rezultat: svi su postajali redovni profesori pa i gđa Kasapović. Svi su postali zvijezde u momčadi. Takav sustav radnih odnosa u znanosti nismo upoznali nigdje u svijetu.
Dakle, ovdje je bitno sljedeće: nastavnik, npr. docent, može uvijek kandidirati na više radno mjesto profesora bez opasnosti gubitka postojećeg radnog mjesta. Ako ne uspije, neće u znanosti dosegnuti razinu redovnog profesora, ali istraživanjem i objavljivanjem može održavati razinu docenta i kvalitetno podučavati studente.
Zaštitivši dobre igrače da mogu ostati u timu, mi nismo zaštitili loše igrače, kako potpuno neutemeljeno tvrdi gđa Kasapović. Loši nastavnici i znanstvenici ne mogu ostati u radnom odnosu. Naime, novi zakoni zahtijevaju od nastavnika da svake tri godine podnose izvješće o radu i istraživanju. Ako to izvješće ne bude prihvaćeno nastavnik gubi posao. Netko će reći da će ustanove logikom nezamjeranja tolerirati nerad pojedinaca. Međutim, novi zakoni uvode takav sustav financiranja koji takvu logiku čini autodestruktivnom po vlastitu ustanovu, što je posebna tema, o kojoj gđa Kasapović očito ništa ne zna.
Sindikat je u radnoj skupini za ova pitanja imao samo jednog čovjeka, prof. dr. Igora Radeku, tako da se ne može govoriti o Ribićevim klauzulama. Ta rješenja nisu nametnuta niti od Sindikata, niti od Ministarstva, već ih je promislilo i dogovorilo 14 članova radne skupine, nastavnici i znanstvenici sa svih naših sveučilišta, u dugoj i strpljivoj diskusiji. Sindikat još uvijek nije najzadovoljniji jer su dogovorena neka rješenja koja smatramo lošima. Tako npr., uvedena je kategorija tzv. vječnih asistenata, mladih ljudi koji ne moraju doktorirati a omogućen im je radni odnos za stalno. Da je pročitala zakone, gđa Kasapović bi to primijetila i žestoko kritizirala (vjerojatno nas). No, mi bismo joj se tada pridružili u toj kritici.
Na koncu, iznesene činjenice krajnje su zabrinjavajuće za intelektualni habitus gđe Kasapović. Nije pročitala zakone, nema rigorozan odnos spram činjenica, zaključke zasniva na površnim preduvjerenjima, koristi se argumentima ad hominem što je u intelektualnoj zajednici nedopustivo. Takvim pristupom degradira ugled i status sveučilišnog nastavnika.
Na primjer, izmišlja da ja navodno ne dopuštam kritiku nečlanovima sindikata na račun sindikata, što bi značilo, kaže, da Vladu ili Sabor mogu kritizirati samo članovi Vlade ili Sabora. Usporedba je potpuno promašena, i za jednog profesora politologije krajnje kompromitirajuća, jer Vladu biraju svi birači, i financiraju svi građani, a sindikate financiraju i biraju samo članovi sindikata. No, mi dopuštamo kritiku svakome, i nije o tome riječ, već o tome da smo jednom ranije upozorili gospođu da nije najdosljednije zahtijevati promjene unutar Sindikata ako niste njegov član.
Kada bih se ja koristio njenim metodama govorio bih o njenoj dugovječnosti, što nije pristojno, o njenom odnosu prema studentima, o njenom komuniciranju na engleskom jeziku iako je profesor poredbenih izbornih sustava. Mala smo sredina, sve se zna. U sustavu u kojem je postojalo obavezno napredovanje ona je postala redovni profesor. Bi li to postala u novom sustavu?
Iz svake rečenice gđe Kasapović proizlazi stanovita mržnja i netrpeljivost. Budući me uopće ne poznaje, imam osjećaj da se tu ne radi o meni, već o pristupu ljudima i životu, tj. o netrpeljivosti spram drukčijeg mišljenja.
Zamjera mi da sam dugovječni sindikalac, a optužuje me da ću u Sabor. Ako je dugovječnost nešto loše, nisam li onda trebao već otići, pa makar i u Sabor. Ako je loše otići u Sabor, zašto mi onda zamjera što sam cijeli život ostao sa svojim članovima. Ne znam što da radim. Moram pitati članove. Već sam ih pitao puno puta, pa me svaki puta izabiru i to između više kandidata, valjda zato što se trudim na poslanju koje živim entuzijastički – još uvijek – i to suprotno birokratskom pristupu. Stoga njeno pisanje prepoznajem kao iskaz frustrirane i bezrazložne mržnje.
Svatko želi da se o njemu govori istina, ali nismo uvijek te sreće. Na žalost, što smo javno aktivniji to nam se ta sreća rjeđe događa. O meni gospođa Kasapović već drugi puta putem Obzora javno iznosi neistine, bez razloga i povoda.
U Zagrebu, 21. lipnja, 2011. godine
Vilim Ribić
