Pismo Rektoru zagrebačkog sveučilišta

Argumentirani odgovor na zaključak sjednice Senata Sveučilišta u Zagrebu

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

Rektor prof. dr. sc. Aleksa Bjeliš

Zagreb, 25. siječnja 2011.

Predmet: Argumentirani odgovor na zaključak sjednice Senata Sveučilišta u Zagrebu

Poštovani gospodine rektore!

Na sjednici, u utorak 18. siječnja Senat je donio veoma zabrinjavajuće zaključke vezano za sustav kolektivnog pregovaranja u visokom obrazovanju i znanosti. Konstatiramo sa žaljenjem da rasprava o tom pitanju nije provedena u tolerantnom ozračju. Konstatiramo da su se zaključci Senata temeljili na netočnim navodima nedobronamjernih pojedinaca. Budući da zaključci nisu proizašli iz snage argumentirane rasprave te da se oni suprotstavljaju postojećem pravnom sustavu, na što ste prije glasovanja upozoreni, te da su izuzetno opasni i štetni za prava svih nastavnika i znanstvenika smatramo potrebnim i pisanim putem upozoriti Vas na neodrživost takvih zaključaka.

16. prosinca 2010. godine uputili ste na istu temu s istim pogrešnim navodima pismo nadležnom ministarstvu. Sindikat je na molbu Ministarstva poslao 7. siječnja ove godine odgovor pravne službe na ove neutemeljene navode, pa ih nećemo ovdje ponavljati. Odgovorit ćemo samo na neshvatljive tvrdnje o kolektivnom pregovaranju kao ugrožavanju autonomije sveučilišta, o smislu Vašeg zahtjeva da Vas se uključi u pregovarački proces, o prigovorima da je Kolektivni ugovor suprotan programskim ugovorima i novim zakonima te o neshvatljivoj ocjeni o nemoralnosti Kolektivnog ugovora zbog zakonske obveze o naknadi za rad sindikalnih aktivista. Analiziramo najvažnije ocjene iz Vašeg pisma.

1. Kažete: u Kolektivnom ugovoru Ministarstvo i Sindikat potpisuju prava i obveze koje moraju plaćati sveučilišne sastavnice. Pri tome, u procesu pregovaranja ne sudjeluju predstavnici tih sastavnica koji su istovremeno i poslodavci zaposlenicima na koje se Ugovor odnosi.

Sveučilišne sastavnice su sastavni dio sustava javnih ustanova, a ne privatne ustanove ili poduzeća. Za javne ustanove zakonsku i ustavnu odgovornost ima Vlada RH. Dakle, obveze koje potpisuju Ministarstvo i Sindikat ne plaćaju sveučilišne sastavnice (osim u tehničkom smislu kao posrednici), već porezni obveznici s ciljem razvoja javne službe u znanosti i visokom obrazovanju. Zakonsko ovlaštenje za pregovore u svim javnim službama ima Vlada RH što je i prirodno s obzirom na izvor financiranja, jer se time ustanovljuje i osigurava minimalna standardna cijena rada u javnim službama, sukladno temeljnim međunarodnim konvencijama „o jednakoj plaći za jednaki rad”. Ne samo da je to prirodno, nego je to i sveprisutna praksa u demokratskom svijetu. O tome hoće li na strani financijera u pregovorima sudjelovati i predstavnici naših sveučilišta ne odlučuje Sindikat. Međutim, Sindikat je višekratno iskazao potporu takvoj mogućnosti čega ste Vi rektore višekratno bili svjedok.

Otvara nam se zanimljivo pitanje: smatrate li Vi da trebate sudjelovati u pregovorima sa Sindikatom na strani poslodavca ili zaposlenika? Smatrate li da je Sindikat premalo izborio pa bi trebalo ta prava povećati ili smatrate da je Sindikat izborio previsoka prava koje sastavnice ne mogu pratiti? Nama se čini ovo potonje. Očito Vi vjerujete kako biste sudjelovanjem u pregovorima spriječili ugovaranje takvih odredbi koje Ministarstvo odbija financirati. Primjećujemo jedan logički problem, tj. nije nam jasno kako mislite to spriječiti, kako ćete unaprijed znati što to Ministarstvo neće financirati? To možete spriječiti samo tako da ne sklopite nikakav ugovor, jer tek tada možete biti sigurni da Ministarstvo neće izigrati svoje obveze. Takvim pristupom Vi se suprotstavljate interesima nastavnika i znanstvenika, što nikako ne može biti faktor unapređenja sustava visokog obrazovanja, već samo obrnuto, doprinos odlasku kvalitetnih ljudi.

2. Pišete: Ministarstvo ne doznačava sredstva za obveze koje preuzima potpisivanjem Kolektivnog ugovora.

Najžešće kritiziramo činjenicu da Ministarstvo ne financira svaku obvezu iz Ugovora (doduše tek pokoju, ali dovoljno da se zapamti). To je društveno i politički nemoralno. Čudimo se da ste nemoralnim proglasili naš Ugovor, a ne i takvo postupanje vlasti. Što Vi to predlažete kao rješenje? Nismo čuli nikakav prijedlog osim da Vi sudjelujete u pregovorima, za što nemate zakonsku legitimaciju na razini osnovnih i minimalnih prava, ali imate zahvaljujući Kolektivnom ugovoru na razini višoj od minimalne. I drugačije ne može biti. S obzirom da Vi ne možete ili ne želite pritisak usmjeriti prema Vladi RH izgleda da ste skloni problem riješiti pritiskom u suprotnom smjeru, spram vlastitih zaposlenika i suprotno njihovim vitalnim radnim i životnim interesima. Nadamo se da ne mislite kako bi Sindikat trebao odustati od svojih zakonskih prava na kolektivno pregovaranje s Vladom da bi se ostvario sklad između ustanova i Ministarstva. Ne možemo se oteti dojmu da se u pregovore želite uključiti protiv interesa nastavnika radi usklađivanja prihoda i rashoda ustanova a da se ne zamjerite Ministarstvu. Imamo osjećaj da ste se poistovjetili s ulogom poslodavca na štetu nositelja radnog procesa na sveučilištu.

3. Tako sklopljen Kolektivni ugovor ugrožava autonomiju sveučilišta.

Smiješno je da suprotstavljate načelo autonomije sveučilišta pravu na kolektivno pregovaranje. Ne možemo se dovoljno načuditi neobičnim i originalnim hrvatskim interpretacijama autonomije sveučilišta. Poštovani rektore, dopustite mi naglasiti, autonomija ne pripada čelnicima akademske zajednice radi upravljanja materijalnim sredstvima, već prvenstveno pojedincu, nastavniku i znanstveniku radi njegovih akademskih prava i sloboda, radi slobodnog i neometanog istraživanja. Autonomno raspolaganje sredstvima nije cilj sveučilišta, već tek sredstvo za ostvarenje spomenute svrhe. Zato i jeste svaka autonomija ograničena zakonom.

Ako smo dobro razumjeli, pregovaranje koje obavljamo na temelju zakona i u skladu sa zakonom nazivate kršenjem autonomije? Niste li malo pretjerali? Ili ste popustili utjecaju onih koji iza stručnog autoriteta iznose stručno nekompetentna i interesno motivirana stajališta.

Akademske slobode i kolektivno pregovaranje su komplementarna, a ne suprotstavljena prava. Visoka razina prava je nešto što jača autonomiju. Materijalno potcijenjeni nastavnik ili znanstvenik ne može biti neovisan, a još manje motiviran.

4. Drugim člancima se također zadire u autonomiju sveučilišta, a pogotovo člancima o normativima. Time Ministarstvo uvodi Sindikat kao subjekt odlučivanja na svim razinama provođenja znanstveno-nastavnog procesa (pa i tamo gdje ima mali broj članova).

Minimalna plaća i maksimalna norma dvije su najvažnije zadaće sindikalnog rada, a koje proizlaze iz sustava prava na rad i međunarodnih normi i standarda. Doista je neshvatljivo tumačiti uređenje gornje zaštite radnog opterećenja i pregovaranje nastavnika o svojim pravima kao ugrozu autonomije sveučilišta. To znači tumačiti da nastavnici i radni ljudi nisu subjekt autonomije, već puki objekt samovolje institucijskih uprava. Nakon što smo se suočili već s „originalnom” hrvatskom verzijom autonomije po kojoj autonomija postoji onda kada su fakulteti autonomni u odnosu na upravu sveučilišta (Ustavni sud), nama se čini da ste uveli novu originalnu hrvatsku interpretaciju po kojoj autonomija sveučilišta postoji kada su čelnici ustanova autonomni u odnosu na nastavnike i njihova radna prava.

Nadalje, Sindikat nije neka ustanova izvan sustava, on je udruga ljudi, dakle, najautentičniji element sustava onoliko koliko su to njegovi nastavnici i znanstvenici, kao svrha autonomije. Nije Ministarstvo uvelo Sindikat kao subjekt odlučivanja na svim razinama, već su putem svoga Sindikata nastavnici i znanstvenici sebe nametnuli i sebe uveli kao sustav odlučivanja o svojim pravima i time na najbolji način potvrdili svoju autonomnost u odnosu na državnu vlast. Očekivali bismo da to rektor pozdravlja.

I još nešto. Norma nije u Kolektivnom ugovoru fiksna, kao što to nije niti plaća, pa svaka uprava ima stupnjeve slobode u pravcu povećanja prava. Ta sloboda ne pripada im zbog načela autonomije, jer s autonomijom to nema nikakve veze, već zbog volje ugovornih strana da se sustav uredi fleksibilnije. Uprave nemaju slobodu u smislu smanjivanja tih prava, a to je ono što vi upravo hoćete, zar ne, i pri tom se pozivate na svoju autonomiju.

5.Takvo pregovaranje u suprotnosti je i s modelom programskih ugovora. Iako su novi zakoni u pripremi Ugovor se potpisao na četiri godine, što onemogućuje promjenu u tom razdoblju.

U pismu naše pravne službe imate odgovor na tvrdnju da je ugovor u suprotnosti s intencijama novih zakona. Niste pažljivo pročitali Kolektivni ugovor. Ovdje tek toliko da kolektivno pregovaranje s Vladom nije suprotno programskom ugovoru, već omogućuje sljedeće:

• istovjetnu i pravednu cijenu rada u odnosu na zaposlenike u drugim javnim službama i sektorima
• istovjetni minimalni standard za cjelokupni sustav i za sva sveučilišta
• pruža kalkulativnu vrijednost cijene rada kako bi se mogle ispregovarati i ostale veličine pri financiranju.

Neki su očito shvatili programske ugovore kao paušalna i nespecificirana sredstva pri čemu će oni moći ljude plaćati kako bi oni to htjeli, pa i manje od minimalne cijene. Zanimljiva misao, ali i neostvariva u modernom svijetu.

6. Ovim Kolektivnim ugovorom legaliziran je Sporazum o financiranju rada sindikalnih vijećnika koji je nemoralan i protuzakonit.

Naše zakonsko pravo na plaćeni rad sindikalnih aktivista od 6h tjedno u našem specifičnom sustavu ne može se koristiti drugačije nego na specifičan način. Naime, nastavnike ne možete skinuti s norme, niti im možete povećati rokove za znanstveno napredovanje. Sredstva su obračunata samo za nastavnike sindikalne aktiviste, ali ne i za druge zaposlenike. Više nego pravedno, skromno i moralno.

Citirana odredba Zakona o radu, o tome da je zabranjeno da poslodavac vrši nadzor nad Sindikatom putem financiranja njegovog rada nema nikakve veze s ovom situacijom. Zanimljivo je da na ovom mjestu Vladu tretirate kao poslodavca, a dva retka prije joj to pravo uskraćujete. To je i uvredljiva insinuacija da poslodavac vrši nadzor nad našim Sindikatom zato što poštuje svoju zakonsku obvezu i usudili bismo se reći protivna je svim do sada poznatim i svima vidljivim činjenicama o našem radu. Toliko o konzistentnosti. Ponavljamo: plaćanje rada sindikalnih aktivista je obveza iz Zakona o radu. Vaša kvalifikacija da se radi o nemoralnom sporazumu je također uvredljiva za časne ljude u sindikatu, a konstatacija o nezakonitom sporazumu znak je neupućenosti.

Kada je već riječ o moralu onda bi članovi sindikata mogli otvoriti moralno pitanje koje ne otvaraju. Naime, oni financiraju rad sindikata a time i svaki njegov rezultat (rast plaća koji Sindikat izbori, svaku božićnicu ili jubilarnu nagradu, svaki povećani koeficijent, pa i rektorski), a nečlanovi u plodovima tuđih odricanja uživaju. Nije li to moralno pitanje prvoga reda, pa predlažem da se kao osoba izuzetno osjetljiva na moralna pitanja, ali i kao nečlan sindikata založite da se ta nepravda ispravi. To bismo mi smatrali od Vas dosljednim i moralnim postupanjem. Vidite kako moralni pogledi mogu biti različiti. Zato s moralnim ocjenama treba biti jako oprezan.

Dopustite, iz Vašeg pisma i načina na koji ste vodili Senat iščitavamo jedan antisindikalni resantiman, koji nas je, moramo priznati, prilično iznenadio, jer ga do sada nismo uočili, ali smo ga odavno uočili kod vašeg glavnog savjetnika, dekana Pravnog fakulteta, od čije se diskusije upućeni ljudi ograđuju. Nadalje, odluka Senata i Vaše pismo očito se zasnivaju na zloupotrebi stručnih znanja radi ostvarenja ambicija i ideologija o društvu u kojemu nema mjesta za sindikat i prava radnih ljudi.

Kako je ovakav zaključak Senata opasan za prava zaposlenika mi smo dužni o njemu obavijestiti sve zaposlenike u sustavu.

Nadalje, predlažemo sastanak s ljudima iz Vašeg okruženja koji lansiraju ovakva rješenja, nadajući se da ćemo za teškoće koje ovdje postoje naći argumentirani odgovor koji uvažava interese nastavnika i znanstvenika.

S poštovanjem,

prof. dr. Krunoslav Pisk, predsjednik Sindikata

Vilim Ribić, predsjednik Velikog vijeća

Ključne riječi:

rektor, senat sveučilišta, tri nova sistemska zakona