Sumrak meritokracije na Hrvatskom veterinarskom institutu

Briga o kvaliteti znanstvenog i znanstveno-nastavnog rada na našim sveučilištima, fakultetima i javnim institutima je jedna od njihovih temeljnih društvenih zadaća i ujedno garancija njihovog opstanka. Iako su sve institucije sve više izložene različitim sustavima vanjskog vrednovanja još uvijek su ključevi brige za kvalitetu na svakoj pojedinačnoj instituciji. Jer, jedino one institucije koje kontinuirano, kroz sve raspoložive mehanizme, unapređuju svoj rad, promovirajući one najbolje, na pravi način vraćaju društvu uložena sredstva, a sebi osiguravaju bolju i sigurniju budućnost. Briga o napredovanju najboljih na viša radna mjesta je svugdje u svijetu jedan od ključnih mehanizama brige za budućnost institucije.

Na žalost, hrvatske znanstvene i visoko obrazovne institucije ni izbliza ne brinu samostalno i odgovorno o svim aspektima svoje kvalitete. Zbog gotovo jedinstveno prihvaćene teze da institucijama ne treba dati autonomiju da same definiraju minimalne kriterije za izbor na radna mjesta „jer, u što bi se to pretvorilo?“ Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj će i dalje definirati minimalne nacionalne kriterije za svako radno mjesto. Svi oni koji brinu da bi institucije mogle svojom neodgovornošću naštetiti tom procesu mogu odahnuti. Ili, kako je to nedavno jedan dužnosnik rekao: „matična povjerenstva Nacionalnog vijeća će i dalje držati ključeve raja za svako napredovanje“.

Ali, ne baš. Bezbrojni su mehanizmi kojima neke institucije suštinski izvrgavaju ruglu ovaj sustav, jer u potpuno netransparentnim procesima, uz punu suradnju ovako ili onako ucijenjenih članova znanstveno-nastavnih vijeća ili senata, „svoje kandidate“ uzdižu na prioritetnim ljestvicama za napredovanje, ostavljajući one bolje u čekaonici. I tako godinama! Neki čelnici institucija pak nemaju strpljenja za takve suptilnosti nego naprosto izmisle razlog zbog kojeg zapriječe „nepodobnim“ kolegama napredovanje. Primjerice, već tri godine izvanredni profesor Predrag Marković s Filozofskog fakulteta u Zagrebu pokušava na sudu izboriti pravo na napredovanje kojem se ispriječio rektor Boras. Zaludu su ispunjeni kriteriji Nacionalnog vijeća, zaludu su pozitivna izvješća stručnih povjerenstava i pozitivne odluke Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta. Institucijska autonomija u rukama bahatih uprava pokazuje svoje najružnije lice.

Jedan potpuno novi nivo u rastakanju sustava kvalitete je postignut nedavno, odlukom Hrvatskog veterinarskog instituta da ne izabere svog kolegu dr. sc. Relju Becka na radno mjesto znanstvenog savjetnika. A cijela priča je gotovo nestvarna. Marljivim radom, što kroz veliki broj znanstvenih radova u vrhunskim časopisima, što voditeljstvom i sudjelovanjem u međunarodnim projektima, sakupivši tako gotovo deset puta (!) više bodova od traženih za to radno mjesto, ovjenčan državnom nagradom za znanost za značajno znanstveno dostignuće iz područja biomedicine i zdravstva, potvrđen od Matičnog odbora i izabran u znanstveno zvanje, dr. sc. Relja Beck je dobio jednoglasnu potporu svog Znanstvenog vijeća da njegova institucija otvori natječaj za radno mjesto znanstveni savjetnik. Na natječaj se javio jedan jedini kandidat dr. sc. Relja Beck. Dakle, na prvi pogled, jedna potpuno uobičajena i očekivana procedura. Međutim, u tajnom izjašnjavanju o pozitivnom izvještaju koje je od tog Vijeća izabrano stručno povjerenstvo podnijelo, većina članova Vijeća odlučila je da – ne potvrdi izbor dr. sc. Relje Becka!? Reklo bi se u žargonu – kakva navlakuša! Gotovo polovina članova Vijeća je, nesumnjivo proračunato, podržala natječaj za radno mjesto, suštinski pozvavši Relju Becka da se prijavi na natječaj da bi u konačnici „ugroženi vijećnici“, zaplotnjački, i vjerojatno s određenom dozom zluradosti, odbili i izvještaj povjerenstva i svog kolegu Relju Becka. Je li ideja bila usput i poniziti ovog izuzetnog znanstvenika?

Ovo se ne može drugačije nazvati nego sumrakom meritokracije. Postavlja se jednostavno pitanje: kakav je to sustav vrijednosti koji jednu instituciju dovede u takvo stanje da svojom ničim obrazloženom samovoljom zapriječi logičan i stručno besprijekorno utemeljen karijerni put jednom od svojih najboljih znanstvenika? Možda su to vrijednosti koje odražava izjava njegovog ravnatelja Habruna da je “najvažniji strateški cilj Hrvatskog veterinarskog instituta pružanje pravovremenih i visoko kvalitetnih usluga kupcima”, vizija kojoj se usprotivio Relja Beck. Vrlo vjerojatno! Jer sličnu, a u nekim aspektima i goru sudbinu (stegovni postupci, manipulacije otkazom) je proživio i proživljava njegov kolega Tomislav Bedeković koji godinama, uporno, ukazuje na neprofesionalno i, u nekim segmentima, nezakonito poslovanje uprave HVI-a. I njegovo napredovanje je zaustavilo tajno glasanje Znanstvenog vijeća, također usprkos pozitivnim izvještajima stručnog povjerenstva izabranog od tog istog Vijeća.

Pokušavajući nekako opravdati sprječavanje profesionalnog napredovanja gospodina Bedekovića, braneći stručni i znanstveni legitimitet Znanstvenog vijeća HVI-a, donedavna njegova predsjednica, dr. sc. Lorena Jemeršić je nedavno, pred saborskim antikorupcijskim vijećem, ustvrdila kako je eto, to isto Znanstveno vijeće, vođeno samo stručnim kriterijima, izabralo Relju Becka na radno mjesto znanstvenog savjetnika. Je li to bila smišljena laž pred članovima nacionalnog tijela? Ili je Lorena Jemeršić samo naivno vjerovala da će svi članovi njenog Vijeća uistinu biti vođeni stručnim argumentima u svom odlučivanju o izboru Relje Becka? Ako je ovo potonje istina, onda nedostaje javna reakcija kolegice Jemeršić i svih onih kojima je ovakvo postupanje stručnog tijela neprihvatljivo jer ugrožava znanstveni integritet i Vijeća i Instituta.

Kako god da bilo, postavlja se opravdano pitanje: jesu li članovi Znanstvenog vijeća HVI-a zaključili da Relja Beck i Tomislav Bedeković svojim stavovima i postupcima potkopavaju institutski status quo pouzdanog pružatelja usluga za lukrativan novac Ministarstva poljoprivrede, te ih odlučilo kazniti neizborom na radno mjesto?

Za upotpunjavanje konteksta, važno je napomenuti da, zbog svoje uloge pružatelja stručnih usluga Ministarstvu poljoprivrede, Veterinarskom institutu prijeti isključivanje iz sustava javnih instituta i preseljenje upravo pod okrilje Ministarstva poljoprivrede. Nezadovoljni takvim mogućim ishodom članovi Znanstvenog vijeća HVI šalju pisma na sve važne političke adrese od Predsjednika Republike, Predsjednika Vlade želeći sačuvati status znanstveno-istraživačke institucije. Ali istovremeno, u svom osvetničkom pohodu, članovi tog istog znanstvenog vijeća „bacaju preko palube svog ponajboljeg veslača“. Pa i ako se ostvari njihova želja da ostanu znanstvena institucija, za što se i osobno zalažem na svim tijelima u kojima sudjelujem, pitam se, kako uvaženi članovi Znanstvenog vijeća zamišljaju razgovor s međunarodnim recenzentskim timom koji će ih u okviru slijedeće reakreditacije posjetiti i pitati za mehanizme unapređenja kvalitete. Možete biti sigurni da će oni informaciju o ovoj nesretnoj odluci imati, ali je neće razumjeti. I tražit će od članova Vijeća suvisli odgovor. A mi znamo da ga nema.

Ova priča ima i svoj širi okvir, koji zapravo sve razjašnjava. U ovoj instituciji, natapanoj obiljem novca koje je godinama stizalo iz Ministarstva poljoprivrede, uzgojena je jedna autarkična uprava s faraonskim ovlastima ravnatelja. Ni inspekcije, ni negativni upravni nadzor Ministarstva, ni revizije nisu bile u stanju parirati toj bogatoj mreži trgovine utjecajem, koja je gotovo sve zaposlenike pretvorila u ovisnike o volji ravnatelja, a koji je i zbog najmanjeg neposluha mogao ukinuti izdašni dodatak na plaću, pa čak i nadoknadu za posebne uvjete rada. U takvoj trgovini utjecajem sudjeluju svi koji podržavaju ovakav rad ravnatelja, neki kao glasačka mašina unutar kuće, dajući ovakvom upravljanju demokratski legitimitet, a drugi štiteći ga od mogućih vanjskih udara; eventualno čestitih, postupaka državnog aparata ili pritiska sindikata. I tako jedna štetna upravljačka struktura mirno egzistira pod široko raširenim političkim kišobranom.

I u tom koruptivnom odnosu stradava svaka kritička riječ, a svaki neposluh ima svoju financijsku konzekvencu. Ali za razliku od sveučilišta gdje se takva samovolja obično odvija pod opravdanjem institucijske autonomije, javni instituti su, naizgled, pod čvrstim uzdama resornog ministarstva kroz većinski utjecaj u upravnom vijeću. I bez obzira je li se radi o upravnim vijećima javnih instituta ili školskim odborima, dolazimo do uvijek iste bolne spoznaje da su mnoge hrvatske institucije slamnati avioni[1] ispražnjeni od svakog stvarnog sadržaja i utjecaja, često služeći samo da se pokoji „prijatelj drag“ udomi na još jednom honoraru. Pa kada se i desi to čudo da netko shvati svoju obavezu ozbiljno i počne postavljati neugodna pitanja, bude ekspresno smijenjen od te prividno neefikasne politike, kao što se to desilo bivšem predsjedniku Upravnog vijeća HVI-a, prof. dr. sc. Miljenku Šimpragi.

Ako Upravno vijeće i njegov predsjednik nezainteresirano promatraju institucijski hod u obrnutom smjeru od znanstvene izvrsnosti, politici tako drage sintagme, ako resorno ministarstvo preko svog Upravnog vijeća nije bilo do sada u stanju spriječiti sve one nepravilnosti, nezakonitosti i društvenu štetu, onda se postavlja pitanje otkuda tom istom resornom ministarstvu optimizam da bi slično tijelo, Sveučilišno vijeće, vršilo svoju zakonom predviđenu ulogu, baš kako se predviđa nacrtom novog Zakona o visokom obrazovanju, znanstvenoj i umjetničkoj djelatnosti. Kada bi Upravno vijeće HVI-a istinski brinulo za misiju, za znanost, ali i budućnost ovog javnog znanstvenog instituta, onda bi po hitnom postupku od Nacionalnog vijeća zatražilo da Agencija za znanost i visoko obrazovanje provede tematsko vrednovanje Instituta. Na taj bi način dobilo kompetentnu, stručnu i nepristranu sliku Instituta, ali i pouzdane smjernice za njegovu zdravu budućnost, a znanstvenoj zajednici na Institutu pružilo bi ogledalo vlastitog rada i trenutačne vrijednosti. Čini se ipak, po ne znamo koji put, da će svi nestašluci stručnih i upravnih vijeća, ravnatelja, proći bez konzekvenci, a javno dobro i javni interes će se pogubiti u gustoj mreži najrazličitijih interesnih skupina, sustavu koji politika ustrajno štiti usprkos svim europskim integracijama.

prof. dr. sc. Petar Pervan,
predsjednik Sindikata

[1] https://metarationality.com/upgrade-your-cargo-cult

Skraćeni i prilagođeni oblik ovog teksta poslali smo 31. ožujka kao priopćenje za medije:

Priopćenje za medije

Sumrak meritokracije na Hrvatskom veterinarskom institutu

 

Nastavljaju se skandali na Hrvatskom veterinarskom institutu koje već godinama prati samovolja ravnatelja, nebriga Upravnog vijeća, izbjegavanje problema od strane Ministarstva znanosti, a sve to popraćeno šikaniranjem znanstvenika i stručnjaka koji misle drugačije.

Nedavna odluka Znanstvenog vijeća Hrvatskog veterinarskog instituta da se ne izabere dr. sc. Relja Beck na radno mjesto znanstvenog savjetnika prava je slika i prilika odnosa na Institutu.

Cijela priča je gotovo nestvarna. Iako je dr. sc. Relja Beck dobitnik državne nagrade za znanost za značajno znanstveno dostignuće iz područja biomedicine i zdravstva, a njegov izbor u znanstveno zvanje potvrđen od Matičnog odbora, iako je imao gotovo deset puta (!) više bodova od traženih za radno mjesto te bio jedini kandidat na natječaju za mjesto znanstvenog savjetnika HVI-a, u tajnom izjašnjavanju, usprkos pozitivnom izvještaju stručnog povjerenstva tog Vijeća, većina članova Vijeća je odlučila ne potvrditi njegov izbor!?

Ovo se ne može drugačije nazvati nego sumrakom meritokracije. Kakav je to sustav vrijednosti koji jednu instituciju dovede u takvo stanje da ničim obrazloženom samovoljom zapriječi logičan i stručno besprijekorno utemeljen karijerni put jednom od svojih najboljih znanstvenika? Možda su to vrijednosti koje odražava izjava njegovog ravnatelja Habruna da je „najvažniji strateški cilj Hrvatskog veterinarskog instituta pružanje pravovremenih i visoko kvalitetnih usluga kupcima“, vizija kojoj se usprotivio Relja Beck. Sličnu, a u nekim aspektima i goru sudbinu (stegovni postupci, manipulacije otkazom) proživljavaju i drugi kolege, koji godinama uporno ukazuju na neprofesionalno i u nekim segmentima nezakonito poslovanje uprave HVI-a.

Postavlja se opravdano pitanje: jesu li članovi Znanstvenog vijeća HVI-a zaključili da Relja Beck svojim stavovima i postupcima potkopava institutski status quo pouzdanog pružatelja usluga za lukrativan novac, te ga odlučili kazniti neizborom na radno mjesto?

U ovoj instituciji, natapanoj obiljem novca koje je godinama stizalo iz Ministarstva poljoprivrede, uzgojena je jedna autarkična uprava s faraonskim ovlastima ravnatelja. Ni inspekcije, ni negativni upravni nadzor Ministarstva, ni revizije nisu bile u stanju parirati toj bogatoj mreži trgovine utjecajem, koja je gotovo sve zaposlenike pretvorila u ovisnike o volji ravnatelja, a koji je i zbog najmanjeg neposluha mogao ukinuti izdašni dodatak na plaću.

U takvoj trgovini utjecajem sudjeluju svi koji podržavaju ovakav rad ravnatelja, u tom koruptivnom odnosu stradava svaka kritička riječ. Ali za razliku od sveučilišta gdje se takva samovolja obično odvija pod opravdanjem institucijske autonomije, javni instituti su, naizgled, pod čvrstim uzdama resornog ministarstva kroz većinski utjecaj u upravnom vijeću. Ovdje, međutim, Upravno vijeće nezainteresirano promatra institucijski hod HVI-a u obrnutom smjeru od znanstvene izvrsnosti.

Za Sindikat znanosti,

prof. dr. sc. Petar Pervan,
predsjednik Sindikata, v.r.

Vilim Ribić,
glavni tajnik, v.r.

Ključne riječi:

Hrvatski veterinarski institut, Relja Beck, uvjeti za napredovanje